Izgleda da su stvari iskliznule iz ruku Donalda Trampa i krenule loše po njega tokom prvih 11 sedmica njegovog predsjednikovanja. Federalni sudovi su mu blokirali pokušaje da zabrani ulazak u SAD građanima šest zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. Nije uspio da ukine sistem zdravstvene zaštite usvojen na inicijativu prethodnog predsjednika, Baraka Obame (Obamacare) jer su takozvani umjereni u Republikanskoj partiji smatrali da je promjena koju je Tramp predložio preoštra, dok su ekstremisti mislili da nije dovoljno oštra.
Osim toga, Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Majkl Flin, bio je prinuđen da da ostavku zbog svojih odnosa sa Rusima, a članovi njegovog najužeg kabineta bore se u Bijeloj kući kao psi i mačke. Novine “Njujork tajms” i “Vašington post” nazvale su Trampa lažovom. Njegovi rejtinzi popularnosti pali su do 35% - najniži ikad zabilježeni nivo za novoizabranog predsjednika.
Zatim je, očigledno bez pripreme, Tramp naredio udare tomahavk raketama po sirijskoj aviobazi. Posle mnogih godina užasnih bombardovanja i mučenja od strane vojske sirijskog predsjednika Asada, nakon neupitnog odbijanja Trampa da dozvoli Sirijcima da se spasu od krvavog rata i dođu u Ameriku kao izbjeglice, i potom njegove nedavne izjave da SAD neće učiniti ništa da svrgne Asda, Tramp je odjednom vidio slike djece u mukama nakon još jednog hemijskog napada - i predomislio se.
Odjednom su potpuno zaboravljeni i Obamacare, i haos u Bijeloj kući, i nemušte bilješke na mikroblogovima, i politička nekoherentnost, a takođe i samit sa kineskim predsjednikom, za koji Tramp nije bio pripremljen. “Njujork tajms”, koji je bio strašno uvrijeđen na predsjednika od trenutkla kada je došao na vlast, sada posvećuje skoro svaki santimetar svojih novinskih stubaca dosljednosti glavnokomandujućeg koji je svijetu (Kini, Rusiji i Sjevernoj Koreji) očitao dobru lekciju.
I to ne čini samo “Njujork tajms”. “Vol strit džornal” takođe je, naravno, pozdravio Trampove poteze, a to je učinio i Dejvid Ignatius iz “Vašington posta” koji je izjavio da je “moralni autoritet rukovodstva” sada našao svoj put u Trampovu Bijelu kuću. Brajan Vilijams, voditelj na MSNBC, bio je toliko uznemiren slikom raketnog udara da je mogao naći samo jednu riječ: “Prekrasno!”
Mora da imate kameno srce ako vam se ne sviđa da vidite kako Asad dobija krvavi udarac u nos. Bombardovanje sopstvenog civilnog stanovništva, pa i stanovništva bilo koje druge zemlje, i primjena otrovnih hemijskih sredstava užasan je ratni zločin. Ali nanošenje udara po aerodromu nije strategija i malo će pomoći okončanju građanskog rata u Siriji.
Ipak, udari tomahavk raketama skrenuli su pažnju s političkih problema Trampa. I to, više od iznenadnog saosjećanja, treba da objasni, bar djelimično, Trampovo ponašanje.
Tramp može da ne zna mnogo o svijetu i njegovo neznanje u oblasti spoljne politike može biti bezgranično, ali on je majstor konkretne umjetnosti: samoreklamiranja kroz manipulaciju tradicionalnim i društvenim medijima. On zna kako da bude prva vijest. Njegov cilj kao prave zvijezde rijalitija, marketologa svog brenda i političara uvijek je bila dosljedna: priznanje njega samog kao velikog, nesalomivog, najuticajnijeg i najomiljenijeg čovjeka na svijetu.
Jedan od načina da se podiđe osjećaju straha i negodovanja miliona Amerikanaca, razočaranih beskonačnim ratovima, sastojao se u tome da se izgovori: “Amerika na prvom mjestu!” i izvede zemlju iz mase problema u inostranstvu - u trgovini, multinacionalnim instutucijama i posebno u vojnim klonfliktima. Kako je sasvim nedavno rekao: “Ja nisam - i ne želim da budem - predsjednik svijeta”.
A sada je posrnuo na najboljem načinu da dostigne cilj, da mu se dive kao žestokom momku: vojna dejstva. Njegovi napori da se predstavi kao veliki predsjednik zaljuljali su se, ali postavljajući sebe na mjesto glavnokomandujućeg on je, izgleda, postigao ozbiljnu pobjedu u oblasti koja zaista za njega ima veliki značaj: sredstva javnog informisanja.
Narodu su dojadili ratovi, koje je poveo Džordž Buš mlađi, ali reakcija na Trampove tomahavk rakete je čak i u vrlo cijenjenom “Njujork tajmsu” jasno sugerisala jednu stvar: kada se glavnokomandujući bude suprotstavio neprijatelju van zemlje ljudi će ga podržati jer je to njihova patriotska dužnost. A ako je bombardovanje aviobaze pokazatelj moralnog liderstva, sumnja nije samo nepatriotska već je i nemoralna, kao da nećeš ništa da uradiš za tu sirotu djecu koju je Asad otrovao gasom.
Čak i ako Trampove rakete ne riješe konflikte na Bliskom istoku i čak i ako one još iskomplikuju postojeće stanje, on je dostigao važnu pobjedu kod sebe kući. U očima mnogih kritičara on sada izgleda kao pravi predsjednik. I moguće da je umirio, možda i privremeno, razlike među republikancima.
Zaista, neki od najžešćih Trampovih protivnika bili su neokonzervativci, oni isti ljudi koji su zaoštravali Bušov rat u Iraku. Oni su mrzjeli Trampova obećanja da će izaći iz inostranih konflikata. Sada će oni, vjerovatno, da se ujedine oko njega.
Tramp još nema strategiju ni na Bliskom istoku, ni u Aziji, u kojoj sjevernokorejski diktator ulaže sve napore da bude u centru zbivanja i isprovocira Trampa testirajući nuklearne bombe i rakete dugog dometa. Ali Tramp sada zna šta treba da čini da bi mu se divili kao velikom vođi. Američki nosač aviona već je na putu ka Korejskom poluostrvu. Udar po Sjevernoj Koreji, za razliku od udara po pisti u Siriji, mogao bi u krajnjem da dovede do nuklearnog rata.
Ali moralni autoritet Trampa je obnovljen. Pa će to biti u redu.
Autor je profesor demokratije, ljudskih prava i žurnalistike na Bard koledžu Copyright: Project Syndicate, 2016.
Bonus video:
