Od decembra 1975. sam stalni stanovnik Podgorice (tada Titograda) i svjedok, voljni i nevoljni učesnik, saučesnik, istraživač, oponent, itd. mnogih urbanističkih odluka, planova, promjena, izmjena i dopuna, uspjeha i neuspjeha.
Prvi alarm da počinje urbana erozija bio je, naizgled, slučajan. Od jednog mladog kolege, koji je bio pripravnik na Građevinskom fakultetu, čula sam neobičnu formulaciju: „Sve je pokriveno papirima!“ A radilo se o zgradi na prestižnoj lokaciji. Podignut je sprat više + visoko potkrovlje, a prvi sprat proglašen međuspratom (mezanin). Sve to u urbanističko tehničkim uslovima, tj. važećem detaljnom urbanističkom planu nije postojalo.
Zainteresovala sam se za tu pojavu 1998, ispostavilo se da postaje sve učestalija. Prvo se događalo „skrajnuto“, dalje od centra grada, a onda sve bliže. Investitor napravi sprat više od dozvoljenog, u Sekretarijatu za urbanizam mu „izađu u susret“, i ozvaniče promjenu. Komunalni doprinos za višak kvadrata se doplati. Još tada je bilo izvjesno da je „izlaženje u susret“ imalo svoj ekvivalent u vidu povoljne cijene za „kupovinu“ stana (ili nekoliko). Naravno „povoljna cijena“ se dogovarala tiho. Osoba koja je u Podgorici osmislila ovu „metodu“ tranzicijske urbanizacije nije dobila Nobela, ali približan ekvivalent u broju stanova - svakako. Tako napredna „metoda“ naravno da nije nestala sa odlaskom dotične osobe iz Sekretarijata. Postoji i „olakšavajuća okolnost“, izumitelj nove metode tranzicijske urbanizacije nije bio arhitekt i urbanist. Time je izbjegnut svaki prigovor profesionalne savjesti. Međutim, zanimljivo je (osim za Tužilaštvo!) kao se ljudi različitih profesija koji su radili na važnim mjestima u državnoj ili lokalnoj upravi (pravnici, elektroinženjeri, elektroničari, ekonomisti, ljekari, itd.) „navuku“ na urbanizam. Tranzicijski, naravno. Ta zavisnost (možda griješim dušu, može da se radi i o silnoj emotivnoj vezi - ljubavi života), naravno nije postojala samo u Podgorici. Može se naći širom Crne Gore. I po svim YU državama, kao i Albaniji, Bugarskoj... Ali u Crnoj Gori je to postala divlja strast! Valjda pandan divljoj ljepoti? Na kraju orgijanja divlje strasti dobijemo potiranje divlje ljepote, a rezultanta je divlja ružnoća prostora.
Prva faza jake emocije prema urbanizmu i urbanizaciji i u Podgorici, a i diljem CG, počinjala je osnivanjem projektnih biroa, ili preuzimanjem postojećih, od strane zaljubljenika u tranzicijski urbanizam. Naravno, nije bilo nikakvog sukoba interesa - sve je bilo „pokriveno papirima“. Vlasnici planerskih i projektnih biroa su bili povjerljivi ljudi od struke. Naravno, izrada prostornih i urbanističkih planova ide preko tendera. Kasnije se dodaje referenca na referencu i neke planerske i projektne kuće baš odskoče. Karmički. I tranzicijski. Da stvar ne bude suviše očigledna, angažuju se, sve po Zakonu o javnim nabavkama, i obrađivači planova „iz regiona i šire“. Uz saradnju sa omiljenim domaćim. Prethodno je detaljno demontiran, i na državnom i na lokalnom nivou, sistem zavoda za planiranje koji su radili planove za državu, a dijelom se i samofinansirali. Nekome je palo na pamet da takav sistem sprečava konkurenciju. Valja se osvrnuti na evropsku praksu, kakva je i kod nas postojala do sredine 90-ih, planiranje je nadležnost države. Doslovno. I kako onda kriviti te nevoljne emotivne zavisnike od tranzicijskog urbanizma? Ako su, po pravilu, bili članovi Partije, a država i Partija su jedno, onda su svoju ogromnu ljubav prema Partiji (odnosno državi) poistovjetili sa ljubavlju prema prostoru, tj. urbanizmu. Sve je to dobilo razmjere antičke tragedije. I vidi se po licima tih nevoljnika koji sada sarađuju sa Specijalnim tužilaštvom. Budva, Bar, Berane, Nikšić (privremeno oslobođen, do sljedeće epizode)... Podgorica još nije razmatrana.
Uporno sam nastojala da proniknem u tajnu nezainteresovanosti aktuelne gradske uprave Podgorice za unapređenje kvaliteta urbanog prostora. U tekstu Saradnja (Vijesti, Forum, 1.3.2016.) opisala sam pokušaj da ukažem gradskoj upravi na nekoliko urbanističkih tema. Muk! I dalje sam u dilemi šta je po srijedi? Matrica DPS > država, tj. prostor je stvar države, dakle „naš zabran“? Nema čak ni karantina za leprozne (čitaj -oponente vlasti), koji znaju urbanizam.
Prethodni gradonačelnik je na odborničko pitanje g-đe Branke Bošnjak koliko je u periodu od 2003. do 2013. Glavni grad potrošio za planski i projektnu dokumentaciju, odgovorio da je to oko 11 miliona eura.
Dakle, prosječno milion godišnje. Za taj novac Glavni grad bi mogao da ima reprezentativnu planersku i projektantsku ekipu, koja bi osim izrade planske i projektne dokumentacije, pratila primjenu planova, nove tendencije u urbanizmu i aktiviranju potencijala prostora. Nema razumnog odgovora zašto Glavni grad ne formira gradski zavod za urbanizam. Ne povećavajući državnu administraciju, angažujući stručnjake na dvije godine, u okviru fondova predviđenih za izradu planske i projektne dokumentacije.
Ako nema razumnog odgovora na ovo pitanje, ima očigledne štete. Na sve strane. Glavni grad dozvoljava uništavanje preko 30 ha na lokalitetu Rogami-Ras za lociranje ukrsnice dva autoputa, od kojih jedan, Jadransko-jonski, sigurno neće tuda proći. Pri čemu u važećem Prostorno urbanističkom planu jasno stoji preporuka da se, kroz idejni projekat istraže i druga varijantna rješenja, od kojih je preporučena Strganica, kao jedno od mogućih. Na kraju će se ispostaviti da je Podgorici nanesena ogromna šteta, možda samo da bi se prikrili tragovi načina eksproprijacije na dijelu trase autoputa Bar-Boljare. Kao što vidimo, Specijalno tužilaštvo istražuje eksproprijaciju u Budvi. Valjalo bi pretresti i prometovanje zemljišta na trasi Bar-Boljare, još odmah nakon usvajanja DPP, 2008.
Odgovori se znaju unaprijed. Iz Glavnog grada: to je odlučivalo Ministarstvo uređenja prostora, iz toga Ministarstva: Ministarstvo saobraćaja je tražilo UTU samo za lokalitet Smokovca, ne i za Strganicu. Iz Ministarstva saobraćaja: Strganica nije po Detaljnom prostornom planu (što nije tačno, jer se po Zakonu može učiniti dozvoljena korekcija koja je potvrđena upoređivanjem varijantnih rješenja). Ministarstvo saobraćaja se od kraja 2008. oglušuje o obavezu da se izradi idejni projekat trase autoputa kroz urbanu zonu Podgorice, a u to spada i lokalitet Ras.
Ćutanje ove uprave Glavnog grada na probleme stanovnika naselja u bivšoj zaštitnoj šumi u Zagoriču pokazuje nespremnost za suočavanje sa problemima grada u cjelini. A konkretni su generisani od strane gradske administracije, još od 2002.
Više puta sam javno saopštila da je stručnom analizom dokazivo kolike su štete sada i u budućnosti učinjene prostoru i građanima CG. Podgorica je, prostorno, mnogo veća od Budve.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG.
Bonus video:
