Kao reakcija na talas lažnih informacija, koji je zapljusnuo posljednju kampanju za izbor predsjednika SAD, rodila se aktivna pažnja usmjerena na one koji prave i šire slične članke. Pretpostavka je da bi, ukoliko bi informativni mediji prenosili samo “činjenice”, čitaoci i gledaoci donosili pravilne zaključke iz svake informacije.
Ali, takav pristup odnosi se samo na polovinu jednačine. Da, potrebne su nam informativne organizacije koje prenose pouzdanu informaciju. Ali potrebno nam i da oni koji je primaju budu pismeni korisnici.
Decenijama je vlada SAD podržavala programe promovisanja nezavisnih medija u autoritarnim, disfunkcionalnim zemljama bez resursa. Ali svi ti programi prećutno pretpostavljaju da je sama Amerika imuna na problem s kojim se susreću ljudi u drugim zemljama, praveći ili primajući infomaciju. Mi u SAD mislimo da će američki mediji, oslanjajući se na prihode od reklama, i dalje napredovati; da je nezavisno novinarstvo - norma; da je većina ljudi sposobna kritički da razmišlja i razumno prosuđuje o informaciji koju dobija.
Ali, u stvari, neke od lekcija koje smo naučili podržavajući aktivno prikupljanje i distribuciju informacija u inostranstvu, jednako su relevantne za SAD. Na izborima 2016. lična ubjeđenja, koja su odredila odluke miliona glasača, zasnovana su ne samo na životnom iskustvu i dostupnoj informaciji, nego i na tome kako su birači obrađivali to iskustvo i informaciju. Lični odnos birača prema proizvođačima sadržaja, njihovi motivi da vjeruju ili ne vjeruju činjenicama, njihove navike kritičkog razmišljanja, sve je to određivalo njihovu interpretaciju informacije i djelovanje na toj osnovi.
U vrijeme predizborne kampanje izgledalo je da većina stručnjaka iz mejnstrim medija jednostavno ignoriše stavove i tačke gledišta miliona Amerikanaca, pa nije za čuđenje da većini Amerikanaca neprestana priča tih stručnjaka nije bila interesantna. U očima birača oni su jednostavno bili informativni propagandisti koji su izgubili vezu sa realno važnim problemima. Muškarci i žene koji su vodili debate pred kamerama previše su daleko od fabrika, kancelarija, barova, crkava, škola i bolnica u kojima se među TV gledaocima izgrađuju odnosi koji određuju njihove metode obrade informacije. Takozvana digitalna revolucija nije učinila manje važnim značenje međuljudskih veza pri formiranju mišljenja i reakcija ljudi povodom infomacije koju dobijaju.
Odnosi se grade na povjerenju bez kojeg je nemoguće garantovati percepciju korisnika informacija koje dovode u pitanje njegova duboka ubjeđenja. Ipak, prema podacima iz Galupovih istraživanja, samo 34% Amerikanaca “sasvim” ili “manje-više” vjeruje tradicionalnim medijima - što je rekordno nizak nivo. I to je ozbiljan problem jer mnogi građani ignorišu kvalitetnu infomaciju zajedno sa lažnom.
Kao i u slučaju bilo kog drugog proizvoda, metode korišćenja informacija određene su ekonomskim i političkim mogućnostima, ličnim stimulansima, institucionalnim i kulturnim normama. Zaposleni u Ohaju, čije plate stagniraju, ili nezaposleni birači u Mičigenu, čija su radna mjesta emigrirala u inostranstvo, koriste informacije pod uticajem svog ekonomskog položaja. Nije za čuđenje što oni često biraju takve izvore informacija (nebitno jesu li pouzdani ili ne) u kojima se kritikuje globalizacija i tekuća budžetska i ekonomska politika.
Velike ponude tačne informacije nema dovoljno da bi se napravio dobar izbor; konzumentima vijesti potrebne su navike kritičkog razmišljanja. Infomacija veoma liči na hranu koju jedemo: moramo znati njene sastojke, kada i gdje je proizvedena, posljedice njenog uzimanja u prevelikim količinama.
Vjerovanto će biti potrebne decenije da se vrati odnos povjerenja između konzumenata i mejnstrim medija. Informacioni potrošači će uvijek imati predubjeđenje i motiv da daju prednost jednog dijela informacije drugoj. Ali bez obzira na to, mi svejedno možemo poboljšati navike kritičkog razmišljanja građana kao bismo znali kako da izaberemo povjerenja vrijedne izvore i prevaziđemo sopstvene predrasude.
Kultivisanje navike kritičkog mišljenja zahtijeva vrijeme i praksu; upravo zbog toga je u ovom trenutku nevjerovatno važno investirati u obrazovanje. Neki modeli, koji su primjenjivani napolju, mogu funkcionisati i u SAD. Na primjer, u Ukrajini je nedavni projekat IREX-a mobilisao bibliotekare s ciljem da neutralizuju štetni uticaj propagande koju finansira Kremlj. Petnaest hiljada Ukrajinaca obučavano je konkretnim navikama - odupiranje emocionalnoj manipulaciji, provjera pouzdanosti izvora i identifikacije, otkrivanje plaćenog sadržaja i jezika mržnje, razotkrivanje lažnih video i foto snimaka.
Rezultati su upečatljivi: učesnici projekta poboljšali su svoju sposobnost da razlikuju validne informacije od lažnih za 24 %. Osim toga, oni su potom obučavali stotine drugih da otkriju dezinformacije, što je dovelo do povećanja efekta te inicijative.
Sa prilično umjerenim investicijama, kako bi ta praksa postala navika, obuke su moguće i u okviru školskih programa. Osim toga, filantropi mogu osnivati ili podržati inicijativne organizacije na mjestima koja rade s građanima i pomažu im da poboljšaju sposobnost kritičkog korišćenja informacije.
Tačna informacija i navike kritičkog mišljenja su nezamjenjive komponente demokratije. Ne možemo ih smatrati nećim što se samo po sebi podrazumijeva, čak ni u Americi. Jer upravo tako i pobjeđuju lažne informacije.
Autor je izvršni potpredsjednik IREX-a, globalne neprofitne organizacije koja radi na jačanju dobrog upravljanja i pristupa kvalitetnim informacijama i obrazovanju
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
