U luksuznoj odaji, za bogatom trpezom, sjede čelni ljudi Ulcinja, predsjednici Opštine i Skupštine, Nazif Cungu i Ljoro Nrekić. Ne znaju ni gdje su, ni zašto su tu, ni ko ih je pozvao i zbog čega. Sve im liči na nekakav rijaliti studio, kamere su svuda i oni ćute. Samo prije sat, potpuno su redovno sjedjeli u svojim udobnim foteljama u zgradi Opštine, kada im je stigao poziv sa dobro poznatim potpisom, da ih ispred čeka parkirano vozilo. U roku od nekoliko minuta, gotovo istovremeno, ušli su u automobil, a njima potpuno nepoznat vozač odveo ih je u poznatom pravcu. I evo ih sada tu, u prepoznatljivom luksuzu, ali im nije ni do jela ni do pića. Odjednom, hrapavi glas sa zvučnika iz dna sale pozva Nrekića da dođe u sobu sa kožnim vratima...
I
- Kako si, Ljoro, šta radiš, jesi li dobro?
- O, to ste vi šefe, nijesam vam prepoznao glas.
- Ha, ha, ha, faktor iznenađenja. U specijalnoj sam misiji, ali ne brini, ne mijenjam Katnića. Nešto provjeravam, pa rekoh da počnem od krajnjeg juga.
- Neka, neka, mi smo tu uvijek za Vas i uz Vas.
- Reci mi Ljoro, kako ti ide posao. Čitam i slušam preko ovih prijateljskih i neprijateljskih medija da baš i nije sve kako treba u koaliciji.
- Nemamo tu nikakvih problema, šefe. Mada, hmm, kad malo bolje razmislim, samo smo mi u DPS složni. Ostali nas redovno gnjave, ma ne gnjave nego maltretiraju. U stvari, šefe, imamo velikih problema. Uh, čim pomislim na njih skoči mi pritisak.
- Polako, Ljoro, znaš li ti da je dalaj-lama rekao jednom da čovjek ne smije da dozvoli da mu drugi čovjek bilo čime naruši unutrašnji mir...
- Znam, znam ali ja nemam to, mislim na unutrašnji mir, još od kada smo ono pobijedili na izborima. Prvo ovi nijesu htjeli sa nama, pa onda su poslije godinu ti isti ovi htjeli i to svi. A ja ih i nijesam htio sve, šefe, ali Duško reče. Bolje bi bilo, sad bih ja bio predsjednik umjesto Nazifa.
- Pa što nijesi?
- Kako kad su Duško i Rafet navijali za Nazifa. A znate šefe, svi ostali navijali su za mene.
- Ha, ha, ha. Nijesam to znao. Otkud Rafet sad?
- Ne znam ni ja, petljao je nešto sa Duškom i Nazifom. Nas niko nije ništa pitao.
- Pitam, Ljoro, pitam. Reci mi što te ovo prozivaju za neke kućice na Adi Bojani?
- A, nije to ništa šefe, to se jedan moj prijatelj iz Fronta malo šali. Često popijemo kafu kad se nađemo u gradu i tada mi ništa ne govori.
- A je l'? To su, Ljoro, naši izdajnici, znaš li? Nema više kafenisanja sa njima. Jesam bio jasan?
- Hmm, ovaj, izvinite, šefe. Evo neću više, života mi.
- A pominjao je i neke spratove čini mi se...
- Spratove? Nemam ja to. Pobrkao me s nekim sigurno, šefe.
- Dobro, dobro, Ljoro, ajde sad pa mi zovni Nazifa.
- Evo odmah, šefe.
- A ti mi vidi za jednu kućicu na Adi i pazi na spratnost. Valjaće kad završim sve ovo.
- To Vam je završeno već, šefe.
- Uzgred, gledaš li Ljuba?
- Uglavnom kad otvorim fejsbuk.
II
- Pa, gdje si ti, Nazife, nijesmo se vidjeli odavno.
- U pravu ste, premijeru...
- Nijesam više premijer.
- Pa, hm, ovaj g-dine predsjedniče, je l' može tako?
- E to može, predsjednik DPS, a i Force. Ha, ha, ha. I Opštine Ulcinj, i države ako Boga da, i NATO i EU. Dobro zboriš, Nazife. Žali mi se Ljoro nešto, kaže da ignorišeš pitanja našeg Bora.
- To nije tačno, nego puno pita, hoće sve da zna. A Ljoro to priča jer mu je krivo što sam je predsjednik Opštine, a ne on.
- Je l'? Vidi ti njih. A da te naš Boro možda nije pitao nešto oko parkinga na Pristanu?
- Ne znam, ali i da jeste, šta fali parkingu, tu mogu i automobili i motori i kamioni i brodovi. Čak i bageri mogu da stanu, jeste vidjeli? Tu priču je počeo onaj Đeka, hoće da bude predsjednik umjesto mene. Sve je on zakuvao.
- Ho, ho, ho, otkad Fatmir zna da kuva. Rekao bi čovjek, kad vas sluša sa strane, da ste ljuti neprijatelji, a ne drugovi.
- Nijesam ja u koaliciji sa njim nego samo sa vama.
- Svašta, kako li je to Dule uglavio, mora mi ispričati. Nego, jesi li ti pitao nekog u vezi počasnog građanina?
- Jesam Filipa, ali mi je rekao da on ne može jer je Ulcinj crnogorski grad.
- Ma ne to, nego za Nišanija.
- Sve je počeo Đeka, predsjedniče. Nikog nije pitao za Hašima i Ramu. Kad je mogao on, mogu i ja.
- A šta ćemo sa Filipom?
- Ne znam, on nam ovdje dođe svake prve subote u aprilu, kad imamo Dan Opštine.
- Vrijedan je on. Dobro, Nazife, zvaću te. I vidi, ostavi mi jedan parking, dosta je vama tri. Valjaće mi kad sve ovo završim.
- To je već završeno, predsjedniče.
III
- Ma, šta je ovo, je li ovaj narod poludio? Svi bi da budu predsjednici , sultani umjesto mene. Duško, Ranko, Andrija, Medo, evo i ovi ovdje sad. Bolje da sam krenuo od Pljevalja...
IV
- Ljoro, sve mi je ovo nešto čudno.
- Što bi bilo čudno, Nazife? Čovjek je promijenio radno mjesto i u tajnoj misiji je.
- A je l'? Meni nije rekao ništa.
- Normalno, mi smo DPS.
- Pa gdje će sad?
- Rekao mi je da će umjesto Velikog brata početi da vodi nekavu farmu u Martinićima i da smo ozbiljni kandidati.
- Šta mu to znači?
- Pojma nemam.
- A meni je rekao da je predsjednik svega i svačega i da će postati predsjednik još svega i svačega. Veli i da je predsjednik Opštine umjesto mene.
- Uh, uh. Je li ti pominjao mjesto predsjednika Skupštine.
- Nije.
- Pametni Dule. Pa šta ćeš ti sad?
Bonus video:
