Novi most na Port Mileni trebalo je da označi početak sveukupnog razvoja Ulcinja, kako su nas uvjeravali čelnici Opštine i države. Trebalo je da bude i prvi pokretni most u državi i projekat čijom realizacijom bi bilo eliminisano usko saobraćajno grlo kod starog i nefunkcionlanog mosta na Port Mileni. U vrijeme najveće ekonomske krize, Vlada je za njegovu gradnju izdvojila 14 miliona eura, duplo više nego što je koštao Milenijum na Morači. Ali Ulcinj nije grad gdje se Vlada proslavila rezultatima u posljedjnih 27 godina. Zato su Ulcinjani sa priličnom skepsom i ravnodušno pratili gradnju mosta. Bez pompe čitali su i slušali o odlasku u stečaj glavnog izvođača radova, a gotovo neprimjetno, gradom su prolazile priče o tome da most neće biti izgrađen na vrijeme. Tri i po godine nakon svečanog otvaranja, Ulcinj je urušeniji, a „sveukupni razvoj“ odložen na neodređeno vrijeme. Most se ipak ne pokreće jer rasklopnog mehanizma nema, a usko saobraćajno grlo kod Otranta samo se preselilo par stotina metara niže, tamo gdje se nova saobraćajnica utapa u Štojski put. Tako je i novi most na Port Mileni, postao dio savremene i bajkovite priče o Ulcinju, koja bi očekivano srećan kraj, imala samo u djelima H. K. Andersena...
Impresivni most u Višegradu je zadužbina čuvenog Mehmed paše Sokolovića, koji je porijeklom iz tih krajeva. Njegovu gradnju, kako je to briljantno opisao Ivo Andrić u romanu „Na Drini ćuprija“, pratile su brojne kontraverze. Gradnja je kasnila zbog vremenskih neprilika, pa je u kasabi po zlu čuveni Abidaga, povjerenik Mehmed paše, morao nazad u Carigrad. Umjesto njega, u Višegrad je stigao novi vezirov povjerenik, Arif beg. Abidaga je pao u vezirovu nemilost jer je pronevjerio novac. Tjerao je seljake da rade bez para koje je on uzimao, a vezir to nije praštao. Od početka, gradnju mosta nadzirao je majstor Antonije iz Ulcinja, kome je pomoćnik bio crnac, takođe iz tog grada. Andrić je napisao da ga je radnička raja zvala Arapin. Tako je i Ulcinj, u likovima Antonija i Arapina, dobio mjesto u velikom romanu, kojim je autor zaslužio i Nobelovu nagradu. No to nije jedina kopča koja plete priču o višegradskom i ulcinjskom mostu.
I gradnja ulcinjskog mosta kasnila je zbog loših vremenskih prilika, kako su to, ostalo je zapisano, početkom 2012, pojasnili koordinatori radova. Ni ulcinjski most nije izgradio „prvi povjerenik“ Vlade, slovenačko „Primorje“, koje je u međuvremenu, za razliku od Abidage - bankrotiralo. Ali postoji i te kako osnovana sumnja da je i Ulcinj imao svog „zlog“ Abidagu, koji zbilja nije nabijao ljude na kolac, ali se malo igrao novcem „velikog vezira“. Gradnja mosta koštala je na kraju 14 miliona eura, isto koliko i po početnim proračunima zajedno sa rasklopnim mehanizmom, koji, usput, nije ugrađen, a nije ni jeftin. Niko do danas nije pojasnio da li je možda kupljen i rasklopni mehanizam i ako jeste ko ga i đe čuva a ako nije đe je nestala razlika, odnosno umanjilac. Za razliku od višegradskog, ulcinjski Abidaga još uvijek nije poznat javnosti i pitanje je da li to uopšte želi. Kao što je višegradski most pričao priču o životu kasabe, tako i ovaj na Port Mileni svjedoči o sudbini grada. Nigdje se tako kao na čuvenom ulcinjskom kanalu, ne razlikuju pogledi na most i pogledi sa mosta...
Uprkos tome što nije ispunio sva očekivanja, novi most je povezao dvije obale na impresivan način. Dugačak je 350, a širok 20,3 metara. Povezao je već izgrađeni bulevar u Ulcinju sa putem za Štoj, odnosno Adu Bojanu. Ima četiri trake za vozila, po dvije u oba smjera, razdjelno ostrvo i trotoare za pješake. Sa starog, novi most izgleda neodoljivo. Moderno i otmeno zdanje ušuškalo se među drevne kalimere kao da je već vjekovima tu. Visoko je opkoračilo kanal u kosini, što mu daje posebnu čar. I pogled sa bulevara, dok se blagom uzbrdicom približavate mostu, otkriva koliko je moćno i blistavo nadvisio okolne objekte. No, pogledi sa mosta nijesu tako pinkoviti. Sa lijeve strane, pogled puca na zapušteni hangar solane. U njemu se nalazi oko 2 hiljade tona soli za puteve iz berbe 2013, koje stečajna uprava uzaludno pokušava da proda. Hangar, na kome uglavnom nema krova, čak i za neupućene, otkriva tužnu istinu o najstarijem ulcinjskom preduzeću, kome je ostalo samo ime. Solana je danas simbol propadanja grada i svih tragičnih privatizacija s početka novog milenijuma.
Pravo sa mosta vide se hoteli Belvi i Olimpik, odnosno ono što je ostalo od nekada moćne „Ulcinjske rivijere“. Nostalgičari će sa sjetom, na starom mjestu pored Olimpika, uzaludno tražiti hotel Lido, koji je nestao u maglovitoj privatizaciji preduzeća. Za upućenije, taj je pogled neumoljivo bolan jer „Ulcinjska rivijera“ danas živi teške dane. Ostala su sjećanja da je nekada zapošljavala i nekoliko stotina radnika više, da su plate bile dobre, a život lagodan. Sve dok je Vlada zbog duga za struju, nije poslala u stečaj.
Skroz desno, pogled će vas odvesti na stari most koji svojim postojanjem potpuno obesmišljava priču o plovnosti kanala, a samim tim i onu o novom pokretnom mostu. Zato postoji osnovana sumnja da je neko cijelo vrijeme varao, jer ispod starog mosta teško može da prođe i manja barka a kamoli gromoglasno najavljivane jahte i jedrenjaci. Tadašnji ministar saobraćaja, Ivan Brajović, kazao je da će rasklopni mehanizam biti ugrađen kada Port Milena postane plovna. Mještani dobro znaju kada će osvanuti taj dan.
Pogled dolje neće odvesti dalje od površine mutne i fekalijama zatrovane stajaće vode. Kada je nedavno zaledilo Skadarsko jezero, iz Nacionalnih parkova su saopštili da to neće uticati na podvodnu floru i faunu. Istog dana, bila je zaleđena i Port Milena, ali oni upućeniji znaju da povodom toga niko i nije trebalo da se oglasi - u nekada atraktivnom kanalu odavno nema ni flore ni faune...
Novi most, svečano je 20. maja 2013, otvorio tadašnji predsjednik Vlade, Milo Đukanović. Brajović i predsjednik Opštine Nazif Cungu, koji su držali vrpcu sa premijerom, bili su samo protokolarna nužnost. Jer most je Vladina zadužbina. Baš kao i sve ono što se vidi sa njega.
Bonus video:
