NEKO DRUGI

Dezorijentisana opozicija i otuđena vlast

I pre 20 godina, vlast je bila otuđena, ali je opozicija ipak bila prepoznatljiva, uz nekoliko jakih slobodnih medija i studente kao stalnu protivtežu odnarođene vlasti. Sada to nije slučaj
2 komentar(a)
Aleksandar Vučić, Foto: Betaphoto
Aleksandar Vučić, Foto: Betaphoto
Ažurirano: 03.02.2015. 07:56h

Na koji način je moguća efikasna kontrola političke moći? Jasan odgovor na ovo pitanje leži u postojanju konkurentske političke moći, odnosno u postojanju jake opozicije. Jedna smo od retkih evropskih država u kojima postoji monopol jedne partije, kojoj se opozicija ili gotovo ne protivi ili čak želi od nje deo kolača vlasti za sebe.

I pre 20 godina, vlast je bila otuđena, ali je opozicija ipak bila prepoznatljiva, uz nekoliko jakih slobodnih medija i studente kao stalnu protivtežu odnarođene vlasti. Sada to nije slučaj.

Odgovornost vlasti za stanje u kojem se nalazi danas opozicija je ogromno. Autoritarnost i nekontrolisanost premijera kada se suoči sa kritikama, dirigovani tabloidi koji kanališu najniže strasti i drže građanstvo u stanju konfuzije, emancipovaniji televizijski mediji koji bi trebalo da budu servis građana, a to nisu, konstantne optužbe na račun prethodnika, prozivanje imenom i prezimenom nepodobnih na RTS, učinili su da opoziciono delovanje danas liči na subverzivnu aktivnost. Ovakav način vladavine relikt je duha devedesetih. Ponovo vidimo batinaše u službi vodeće partije, a svaki lokalni izbori prete da prerastu u mini građanske ratove. Vlast proizvodi niz poremećaja u srpskom društvu, dodatno rastu autoritarne tendencije, iracionalnost vlasti se povećava do krajnjih granica, a mit o apsolutnoj podršci jednom lideru dobija na snazi svakim izborima na kojima SNS dobija preko 50 odsto podrške građana.

Između vlasti i opozicije danas luta 50 odsto potencijalnih birača koji nisu izašli na poslednje izbore. U tom velikom prostoru može se definisati nova opozicija, spremna da se obračuna sa uzrocima patološkog stanja u kojem se društvo nalazi. Ti uzroci su hronična nesposobnost rešavanja ekonomskih problema koji uzrokuju gubitak svih vrednosnih obzira u borbi za egzistenciju, učlanjivanje u stranke radi dobijanja posla, pa smo od načelno egalitarnog društva jednakih šansi za sve, postali društvo oholog individualizma gde šansu dobijaju podobni, nastavak neodgovornosti za izrečeno i za odsustvo rezultata, gaženje institucija kojima su se zakleli na poštovanje i transparentnost. U pitanju su sistemski, ne situacioni uzroci

Uprkos teškoj društvenoj i moralnoj krizi, deo opozicije više se bavi time kako da sklopi pakt sa vlašću nego što se bori protiv nje. Nenad Čanak je rekao pre izvesnog vremena da je ‘’Vučić političar od reči i čovek koji ispunjava obećano’’. Čedomir Jovanović je naveo da je ‘’Vučić prvi posle Đinđića koji je progovorio o reformama’’, te da ga zato ‘’ne treba rušiti, već podržati’’. Žalosno stanje srpske opozicije dopunio je Boris Tadić, koji je najpre rekao da njegova stranka ne pregovara o ulasku u Vladu, da bi zatim ostavio otvorenom mogućnost da uđe u istu, a pre nekoliko dana rekao je da je putovao u Azerbejdžan ‘’na molbu Vlade’’. Kako to da političar, klinički psiholog po zanimanju, pristaje da skuplja mrvice sa stola koje mu vlast daje? Istrošeni političari, sa prevaziđenim idejama i minimalnom podrškom birača, ne odlaze sa političke scene, već žele da ostanu u koncentraciji moći, a ona je trenutno u rukama jedne partije. Ovakvi pseudoopozicioni elementi nagrizaju zdravo tkivo opozicije koja postoji u građanstvu, ali je politički neetablirana.

Vlast poput ove ne bi ni u jednoj evropskoj državi mogla mirno čekati naredne dane. Ovde, međutim, ne samo da ih čeka, već u strahom okupiranoj Srbiji dobija izbore ubedljivo, gde god se raspišu. I umesto da opozicija oštrom kritikom utiče na razbijanje straha kod uplašenog stanovništva, ona sama deluje kao ulični preprodavac pored umivenih izloga, iza kojih ničeg nema. Veliki pad industrijske proizvodnje i BDP, dosad nezabeležen egzodus najobrazovanijih iz zemlje, samo su pojedini indikatori stanja sve krhkije srpske državne građevine. Istovremeno, na vidiku nema potrebne antiteze.

Od vlasti, ovakve kakva je, ne može se više ništa očekivati. Ako je i danas, početkom 2015, njen glavni izgovor za neuspeh određenih reformi vladavina prethodnika, onda toj vlasti više nema mesta na čelu Srbije. I tu se, uslovno, otvara neslućen prostor za opoziciju.

(danas.rs)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")