EVROPSKI UGAO

Kataloniji i Kosovu fali crnogorski rukopis

Šteta je za Crnu Goru što se Đukanović ni izbliza nije pokazao tako pragmatičan u građenju demokratske i prosperitetne Crne Gore, koliko je bio u procesu njenog osamostaljivanja
77 pregleda 98 komentar(a)
Milo Đukanović, Havijer Solana, Foto: Savo Prelević
Milo Đukanović, Havijer Solana, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 08.10.2017. 22:14h

Istorija koju će pisati naši potomci neće biti mnogo nežna prema Milu Đukanoviću, ali će morati, bez obzira ko je bude diktirao, da prizna da je pragmatično vodio Crnu Goru ka nezavisnosti, i da je znao da se zaustavi kad se moralo, a da krene kad je trebalo. Katalonija i Kosovo su dva oprečna primera koji, svaki na svoj način, pokazuju da je politika Podgorice (iz neutralnog ugla gledano) bila ispravna i što je još važnije - blagovremena. Kada se kaže ispravna, misli se sa pravne, a ne političke ili etičke tačke gledišta, jer je poštovala sve proceduralne korake.

Za razliku od Barselone i Prištine koje su pokušavale ili pokušavaju da stignu do nezavisnosti nelegalno (ne poštujući važeće zakone) i nelegitimno (u Kataloniji je na referendumu glasalo tek 42 odsto stanovništva, na Kosovu referendum nije ni održan), Podgorica je koristeći povoljne okolnosti, instrumente i okvire koje je imala na raspolaganju uspela da legalizuje i legitimizuje svoj referendum o nezavisnosti. Naravno, Đukanović je bio u boljoj poziciji nego što je to predsednik Generalitata Karles Pudždemon, ili što su to bili lideri kosovskih Albanaca, ali se ne može zanemariti činjenica da je iskoristio rovitu i nestabilnu Srbiju, posle pada Miloševićevog režima, da isposluje Beogradski sporazum, pod sponzorstvom EU. Istina, Đukanović je želeo odmah referendum, ali kada je Brisel poslao jasan znak da još nije vreme za to, napravio je korak unazad ubacujući paragraf koji je garantovao održavanje referenduma za tri godine.

Đukanovićevo strpljenje, koje je nekada bilo iznuđeno pretnjama ili kompromisima, baziralo se na dva stuba: stvaranje većine za nezavisnost u Crnoj Gori i međunarodna legitimizacija referendumskog procesa. Tu vrstu strpljenja nisu pokazali ni Katalonci ni Kosovari i zato rizikuju da ostanu u limbu na neodređeno vreme. Lider DPS-a je spremao teren za referendum o nezavisnosti gotovo čitavu deceniju, od momenta kada se razišao sa Momirom Bulatovićem i Slobodanom Miloševićem, ne samo zato što je bilo potrebno da unutar Crne Gore obezbedi potrebnu većinu, već i da crnogorska nezavisnost bude međunarodno priznata. Proglašenje nezavisnosti bez međunarodnog priznanja je “ćopav” čin i o tome nešto znaju Kosovari, a tek će Katalonci to osetiti na svojoj koži ako tvrdoglavo nastave putem kojim su krenuli.

Međutim, više od ispravne, Đukanovićeva politika je bila blagovremena. Odnosno, Milo je osećao da je pogodan vremenski period za odvajanje Crne Gore od Srbije. Svaki put kada je bio u opasnosti da ishitreno odigra neki potez, sačuvao je dovoljno lucidnosti da prihvati “sugestiju” koja mu je stizala iz centara moći. Da je bio tvrdoglav sa brzinom referenduma rizikovao bi da ne dobije potrebnu većinu, da je učinio to kasnije verovatno bi se našao u sličnoj situaciji u kojoj je danas Pudždemon i njegovi koalicioni partneri u Generalitatu.

Naime, za Kataloniju, u krajnjoj liniji, nije problem što Ustav Španije ne dozvoljava da se organizuju secesionistički referendumi. Ustavi nisu sveta pisma i mogu da budu promenjeni. Najveća prepreka za separatiste u Kataloniji je demokratija i EU. Razlozi zašto se jedan narod ili jedna oblast otcepljuju od matice su želja da se živi u slobodnom i demokratskom društvu, upravlja svojim poslovima, ekonomijom, obrazovanjem, policijom, upotrebom maternjeg jezika, negovanjem kulture, tradicija i istorije. Sve te stvari Katalonija već duže uživa, kao i sve ostale autonomne pokrajine u državama članicama EU. Naravno, sve se može unaprediti i poboljšati. Od momenta kada je Katalonija dobila autonomiju preko dve hiljade nadležnosti je preneto sa Madrida na Barselonu. Zato se prekomerna upotreba sile policije prošle nedelje doživljava kao greška vlade Marijana Rahoja, a ne kao dokaz postojanja nedemokratskog režima u Madridu.

Drugim rečima, u zapadnom svetu nije pristojno otcepljivati se od demokratskih liberalnih država u kojima su prava i slobode građana, svih grupa i autonomija garantovane i poštovane. Ali, postoji i još jedan motiv koji je važniji od svih: cena nezavisnosti. Dobar deo Katalonaca ne shvata da će onog momenta kada proglase nezavisnost biti izbačeni iz EU, evrozone, Šengenskog sporazuma, neće moći da koriste evro kao svoju monetu, neće imati slobodan pristup evropskom tržištu robe, usluga i rada i evropskim kohezivnim fondovima, velike multinacionalne kompanije će povući svoja sedišta, a Barselona će postati jedan mali lokalni klub koji igra ligu sa Đironom, Espanjolom i Taragonom. Izgubiće sve privilegije u Španiji i EU zahvaljujući kojima su postali bogata i prosperitetna pokrajina. Umesto “iberijske Švajcarske”, kako zaluđuju katalonski separatisti svoje pristalice, Katalonija će postati nova crna rupa na karti Evrope. Da sve bude gore po Katalonce, o svakom njihovom zahtevu EU, počev od SSP-a, odlučivaće Španija budući da je za sva pitanja oko proširenja EU neophodan konsenzus država članica. EU nije organizacija ni naroda ni regiona, već država i njihovih vlada, i to bi separatisti, svih boja, morali da imaju na umu.

Liberalna, demokratska Državna zajednica SCG koja poštuje prava i slobode svih, punopravna članica EU (Zoran Đinđić je bio još živ kada je potpisan Beogradski sporazum i članstvo u EU nije izgledalo tako daleko u to vreme) bila bi veoma teška prepreka za zagovornike nezavisnosti. Kao što je nekoliko decenija demokratije, poštovanje prava i sloboda i autonomije, u očima Evrope, poništilo Frankov režim kao opravdanje za secesionističke težnje Katalonije, tako bi vreme demokratije i poštovanje prava i sloboda u Beogradu i Podgorici oslabilo indipendentistički blok i međunarodnu podršku za obnovu državnosti Crne Gore. Paralelno, otcepljenje bi vodilo automatski ka izlasku iz EU i proizvodilo bi toliko velike troškove i bolne posledice da bi malo ko želeo da žrtvuje svoje blagostanje, stečena prava i privilegije za nešto što u suštini već ima.

Katalonija je zakasnila sa realizacijom svojih indipendentističkih snova. Voz je odavno prošao, još sedamdesetih posle smrti Franka i pre nego što je Španija postala članica EU, sada ih čeka papreno skup i krajnje neizvestan put do međunarodno priznate nezavisnosti. Kosovo je krenulo grlom u jagode sa proglašenjem nezavisnosti i stajaće u ovom limbu ko zna do kada. Španija u EU, Rusija i Kina u Savetu bezbednosti UN imaju toliko svojih razloga da drže Kosovo na ledu da čak ni vlada u Beogradu koja bi priznala Prištinu ne bi promenila suštinski poziciju nekadašnje pokrajine. Da po Kosovare sve bude gore, čak i benefit da gledaju fudbalsku reprezentaciju u kvalifikacijama za Mundijal se pokazao kao bumerang. U vremenima kada su ljudi gladni pobeda, za gubitnike niko ne navija.

Crna Gora se otcepila od Srbije u najboljem momentu. Stare jugoslovenske veze su bile istanjene do pucanja, a nove evropske nisu bile istkane - to objašnjava i zašto je Crna Gora tokom postojanja Državne zajednice, kočila hod ka EU. Samo je šteta za Crnu Goru što se Đukanović ni izbliza nije pokazao tako pragmatičan u građenju demokratske i prosperitetne Crne Gore koliko je bio u procesu njenog osamostaljivanja. Biće da i u politici, kao i u fudbalu, jedan čovek ne može za jednog života da bude i dobar golman i raspucani golgeter.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")