Previše informacija - Vijesti.me
Istorija u pokretu

Previše informacija

Jedna od najtežih lekcija za visoke vladine zvaničnike - uključujući mene, kada sam bio državni tužilac Australije i ministar spoljnih poslova - uzaludnost - u skoro svim slučajevima - pokušaja da se gone i kazne odgovorni za curenje informacija. To ne poništava prvobitnu štetu nego je obično povećava dodatnim publicitetom.

tajna
tajna (Foto: Shutterstock.com)

Dok britanski sudovi vagaju da li bi Džulijana Asanža trebalo izručiti Švedskoj, a američki tužioci razmatraju optužbe protiv redova Bredlija Meninga, koji je navodno glavni izvor informacija Asanžovog Vikiliksa, nastavlja se globalna debata o tome da li takva otkrića donose više štete nego koristi. Međutim, ta debata je često polarizovana kao nacionalna bezbjednost nasuprot demokratskoj odgovornosti, pri čemu nije dat prostor razlikama koje su zaista bitne.

U vladi je svako curenje, po definiciji, neprijatno za nekoga, negdje u sistemu. Većina slučajeva curenja informacija vjerovatno će predstavljati neko kršenje zakona od strane originalnog izvora ako ne od strane onoga ko ih je objavio. To, međutim, ne znači da bi svako curenje informacija trebalo osuđivati.

Jedna od najtežih lekcija za visoke vladine zvaničnike - uključujući mene, kada sam bio državni tužilac Australije i ministar spoljnih poslova - uzaludnost - u skoro svim slučajevima - pokušaja da se gone i kazne odgovorni za curenje informacija. To ne poništava prvobitnu štetu nego je obično povećava dodatnim publicitetom.

Mediji dobiju najviše entuzijazma za slobodu govora kada vide da će to posramiti i razbješnjeti one na vlasti. Sudsko gonjenje obično pojačava status izvora informacija i ono postaje beskorisno kao sredstvo odvraćanja.

Međutim, neke granice se moraju postaviti ako se teži ka tome da se omogući dobra vladavina, isto kao što je jedna zona privatnosti u našim ličnim i porodičnim životima od ključnog značaja za održavanje odnosa koji nam najviše znače.

Kao što se na bolan način uvjerio bivši američki kongresmen Entoni Viner, koji je slao poruke seksualne prirode, postoji nešto što se zove previše informacija. Kvaka je u tome da treba znati gdje i kada postaviti granice tako da se ne prizna ni previše ni premalo onima kojima je u interesu, iz dobrih ili loših razloga, izbjegavanje ispitivanja.

Neka Vikiliksova objavljivanja osjetljivog materijala su bila savršeno odbranjiva na klasičnoj osnovi slobode informacija, otkrivajući zloupotrebe koje bi inače ostale tajna. Ubistva iz helikoptera u Iraku, korupcija porodice bivšeg tunižanskog predsjednika Zine el-Abidine Ben Alija i slab napredak u Avganistanu su, prema tom standardu, poštena igra.

Ništa od toga ne izjednačava Džulijana Asanža sa Danijelom Elsbergom (od koga su prije 40 godina procurela Dokumenta Pentagona, razmišljanje američke vlade o Vijetnamu). Niti ga stavlja u isti koš sa neustrašivom novinarkom Anom Politkovskajom, koja je ubijena pošto je odbila da prekine istraživanje zloupotrebe ruskih prava u Rusiji. Njegovi deklarisani motivi djeluju previše anarhično za to. Ponekad je, međutim, potrebno zazviždati.

Neka curenja informacija su, međutim, neodbranjiva i u najmanju ruku izvori moraju očekivati neke osude. U tu kategoriju spadaju informacije koje dovode u fizičku opasnost obavještajne izvore ili druge pojedince (kao što je bio slučaj sa nekim ranijim Vikiliksovim dokumentima o Avganistanu i Zimbabveu).

Tu, takođe, spadaju curenja koja otvoreno prejudiciraju obavještajne metode i operativnu efikasnost vojnih snaga; otkrivaju eksperimentalne pozicije u mirovnim pregovorima (pomažući samo zlonamjernima); ili otkrivaju finansijske podatke u trgovinskim pregovorima.

Ono što je jasno u svim ovim slučajevima je da su ulozi toliko visoki da se jednostavno ne može prepustiti procjeni Vikiliksa ili medija da donose neophodne odluke bez konsultacija sa relevantnim zvaničnicima. Američki zvaničnici su, pametno, olakšali takve konsultacije, na bazi “bez predrasuda”, u nekim od prvih slučajeva Vikiliks.

Najškakljiviji slučajevi spadaju u treću kategoriju: privatni razgovori čije otkrivanje će vjerovatno izazvati uvredu, neprijatnost ili tenziju, a nemaju očigledno opravdanje u smislu značaja za javnost.

Problem nije u tome što se negativne stvari izgovaraju iza zatvorenih vrata – kao što je jedan lider nedavno rekao Hilari Klinton, “Trebalo bi da čuješ šta pričamo o tebi” – nego to što one dospijevaju u javnost. Posebno u Aziji, izgubiti obraz znači puno više nego što će većina zapadnjaka ikad shvatiti.

Vlade ne bi trebalo da pretjerano reaguju na ovakve procurjele informacije. Tačno je da one ostavljaju tragove i izazivaju tenzije koje će vjerovatno podriti povjerenje i otvorenost prema pojedincima, što ponekad može biti kočnica za efikasno kooperativno donošenje odluka. Ali, život će se nastaviti, jer mora.

U isto vrijeme, takva curenja informacija ne bi trebalo naivno pozdravljati kao nešto što će na neki način doprinijeti boljem sistemu vladavine. Ona ne doprinose i neće jer će snažno uticati na to šta će biti napisano i proslijeđeno, i tako kočiti slobodnu razmjenu informacija unutar vlade.

Curenja ove vrste će osnažiti birokratske barijere koje se moraju uklanjati ako se teži efikasnom kreiranju odluka i primjeni u svim oblastima koje zahtijevaju inpute, koordinaciju i zajedničke informacije i analize širom odsjeka i agencija.

Velika je vjerovatnoća da će takve informacije navesti vlade da više cijene informacije dobijene tajnim prikupljanjem obavještajnih podataka, koji su generalno manje skloni curenju ali su obično puno goreg kvaliteta – što mogu lično da potvrdim jer sam jedno vrijeme bio odgovoran za glavne australijske tajne službe.

Takođe će kočiti zvaničnike – inače samo najhrabriji nemaju taj problem – da prenose strane kritike, na račun vladine politike ili ličnosti, koje bi mogle procureti u medije. Ništa od toga ne poboljšava kreiranje politike.

Mi koji u Vikiliksovom objavljivanju informacija vidimo više štete nego koristi i odbijamo da se pridružimo pohvalama Asanžu i njegovim kolegama, vjerovatno pokušavamo da se odupremo jednoj neumoljivoj plimi. Znamo da ćemo svi morati da se naviknemo na veće otkrivanje i da iz toga izvlačimo ono najbolje, ali to ne bi trebalo da zaustavi napore da se postave granice kada su one stvarno potrebne.

Copyright: Project Syndicate, 2011.


Najčitanije iz sekcije Kolumne