Vjekovima se ništa ne mijenja, samo se nadograđuje

Olivera Vuković, prvakinja CNP-a, priča o predstavi “Ženidba” u kojoj tumači lik Arine Pantelejmonovne
936 pregleda 0 komentar(a)
Olivera Vuković, Foto: Duško Miljanić
Olivera Vuković, Foto: Duško Miljanić

Prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta Olivera Vuković u svojoj dugogodišnjoj karijeri odigrala je veliki broj predstava i učestvovala u mnogim projektima, no sa posebnim zadovoljstvom igra Arinu Pantelejmonovnu u predstavi “Ženidba”.

Komad po tekstu Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u režiji Egona Savina biće odigran na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta 8. marta u 20 časova, a i ovog mjeseca ulaznice se mogu kupiti po cijeni od dva i po eura.

U predstavi koja govori o borbi protiv konvencija i stereotipa koje ograničavaju čovjeka, pored Vuković igraju i Nada Vukčević, Zoran Vujović, Varja Đukić, Dejan Ivanić, Nikola Perišić, Aleksandar Gavranić, Goran Vujović, Gojko Burzanović, Radmila Čolić, Stevan Radusinović.

Upravo je Vuković za glumačko ostvarenje u “Ženidbi“ dobila godišnju nagradu za visoke umjetničke rezultate u 2017, a o tome koliki je izazov igrati djelo napisano prije 200 godina, za “Vijesti” kaže:

“Isto je igrati tekst napisan prije 200 ili prije dvije godine. Zavisi od pristupa, rediteljskog čitanja, dramatizacije, i toga koliko će se uklopiti u današnje vrijeme, koliko će izazova biti za glumce, koliko za publiku, koliko ćemo se identifikovati sa tim tekstom. Ovaj tekst jednog velikana književnosti veoma dobro korespondira sa današnjim vremenom, što znači da se suštinski sve isto. Vjekovima se ništa ne mijenja, samo se nadogađuje, pozitivno ili negativno, zavisi od trenutka, situacije, od mnoga čega, a najviše od nas samih. Bilo je veliko zadovoljstvo raditi ovu intimnu kamernu predstavu, koja je meni i ostalim glumcima jako draga i sa radošću je igramo”, priča u razgovoru za “Vijesti” Vuković.

Detalj iz predstave Ženidba

Za ulogu Arine Pantelejmonovne kroz smijeh kaže da je odlična, jer joj je donijela i nagradu. “Što se tiče značenja mog lika u predstavi, to je jedna žena koja nažalost ima štićenicu koja je malo autistična, mentalno i psihički nezrela i u najboljoj namjeri želi da joj pomogne tako što će da je udomi, ali kroz taj brak želi i da ima neku korist. Ona navija za trgovca, ne za oficira, jer trgovci su ljudi koji imaju novac, pa u svemu vidi i svoj interes. Bira da i svoju štićenicu ne dovede u neku neželjenu situaciju, već želi da je zaštiti, ali i da ima korist od toga, što nažalost ne uspijeva. To su stvari koje se dešavaju i danas. Pogotovo te ženidbe i udadbe gdje roditelji to ugovaraju i rade, to je ono što se i danas u Crnoj Gori može naći”, ističe glumica.

“Ženidba” je koprodukcija CNP-a i Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” sa Cetinja, a o tome koliko su takvi projekti korisni za tetar, Vuković kaže:

“Veoma su dobri i za teatar i za glumce, pogotovo ako su glumci iz različitih sredina i pozorišta. Zahvaljujući koprodukcijama čovjek stekne nova iskustva, ima priliku da uporedi rad, a nešto i da nauči, vidi kako funkcionišu druga pozorišta, druge kolege, kako se sa njima može uklopiti da bi to ispalo sve kako treba”, objašnjava ona.

Ipak, ostaje žal što se upravo Gogoljeva ženidba nije više igrala u crnogorskoj Prijestonici. “Iako je rađena sa cetinjskim Zetskim domom, na moju veliku žalost, ne znam zašto, da li je pitanje repertarska politika ili su nezadovoljni predstavom, ona se u tom gradu ne igra. Mislim da smo ‘Ženidbu’ odigrali svega tri puta - premijeru, reprizu i još jednom. To su sve glumci odavde, ljudi koji su uložili u tu predstavu, a zašto im nije na repertoaru ne znam, ali bih voljela da je opet igram na Cetinju”, priznaje Vuković.

Ona ističe da najvažnije da predstava ima svoj život.

“Divno mi je i ovdje da igram, jer je važno da se predstava izvodi, da ima svoju publiku, da je ljudi rado gledaju. To je najbitnije. Gdje ćemo je igrati najmanje je važno”, kaže Vuković. Ženidba je na reperotaru CNP-a od oktobra 2017, a reakcije publike uvijek su pozitivne. O tome da li dešavanja na sceni publiku više nasmiju ili zamisle, ona kaže:

“Jednako. Ima komičnih, ali i ozbiljnih trenutaka koji su urađeni na duhovit način. Ima scena koje vas zamisle i treba vam dugo da ih povežete i nađete im pravo značenje u predstavi, ali i u životu. Mislim da je situacija pata-pata i da predsatva ispunjava svoju misiju”.

Odgovarajući na pitanje da li je “Ženidba” tragikomična pojava bez srećnog kraja, Vuković je rekla:

“Tragikomična jeste, a da li je bez srećnog kraja nijesam sigurna. Može se tumačiti i da jeste bez srećnog kraja. Međutim, čovjek koji živi drugi emotivni život, ne život posvećen ženi, već muškarcu, a tjerati ga da se ženi je suludo iz bilo kog razloga i to djevojkom koja je autistična i čudna. Spojiti njih dvoje stvarno je grijeh i tragično”.

Glumica dodaje da je, po njenom mišljenju, mnogo bolje što su se oni na kraju razišli. “Ona ostaje kao što je i trebalo da bude - sama, a on odlazi da živi svoj život kako je i navikao. To je mnogo srećniji kraj nego da su se njih dvoje spojili”, sigurna je Vuković.

Tragikomična priča sa (ne)srećnim krajem

I nakon dva vijeka pošto je “Žendidba” napisana, društvo očekuje od pojedinca ono što nalažu tradicija, običaji i porodica, a jednako je teško boriti se protiv konvencija i stereotipa kojima smo često ograničeni.

“Nekada su tradicija, običaji i porodica bili značajniji nego danas. Došli smo u fazu da u svemu pretjerujemo. Po mom mišljenju, danas se porodica kao osnovna ćelija društva raspada. Dovoljno je samo čuti - ubio muž ženu, tukao, umjesto obdaništa i škola otvaraju se sigurne ženske kuće gdje će žene da bježe i vode djecu. Znači, porodica se raspada. Ne generalno, jer to bi bio nonsens”, smatra glumica dodajući da se i običaji sve rjeđe poštuju i polako padaju u zaborav.

“U Podgorici i na jugu Crne Gore običaji polako nestaju. Na sjeveru, u tim ruralnim predjelima, su se još po negdje zadržali. Ne govorim, naravno, generalno, ima ljudi u svim djelovima Crne Gore koji se drže običaja, ali ne mnogo”, objašnjava glumica, tvrdeći da kad je u pitanju tradicija pretjerujemo u nekim stvarima.

“Neko je potpuno van toga, a neko jako u tome i tu nastaje sudar. Nemamo normalan odnos kad je u pitanju tradicija, običaji. Zašto recimo, uzimam za primjer krsnu slavu, slaviti u kafani uz tamburaše. Zna se šta je krsna slava - to je kolač, žito, svijeća, osvještano. Hoćete li gosta ili nećete, nije toliko bitno jer je vaša porodica je tu. A mi od svega pravimo spektakle koji su van pameti. Ni na jednoj slavi koja se slavila u kafani nisam bila, jer to je protiv mog ubjeđenja i viđenja”, ispričala je glumica.

Ona smatra da je problem i u vaspitanju generacija koje dolaze.

“Mlade generacije su drugačije vaspitane od nas. Mi smo drugačije živjeli, imali smo lagodniji, sigurniji život, naši roditelji su mogli da nas školuju van kuće od svojih zarađenih plata. Danas ljudima ni malo nije lako. Koliko je tehnologija značajna za čovječanstvo, ja je krivim za neke stvari. Toliko je osvojila omladinu da ona više ne zna da komunicira i da se druži, djeca ne znaju šta su livada, klikeri, lopta... To je otuđenje. Mlade strašno volim, ali ne vidim njihovu perspektivu. Evo, mlada osoba koja je školovana treba da nađe posao što je veoma teško, formira porodicu, a kako će ako nema zaradu i krov nad glavom. Kako onda mi da se izborimo sa tim i dovedemo u red. Nema, raspadamo se, nažalost”, zaključuje Vuković.

Priznanja me nijesu uspavala i uzdigla

Iskusna glumica od 1995. ima zvanje prvaka drame CNP-a.

“Ne znam kakav je tada bio sistem dobijanja statusa prvaka pozorišta, stvarno se ne sjećam na koji način se to radilo, ali znam da sam bila frapirana kad su me bardovi glumišta ove kuće od Dragice Tomas, preko Bora Begovića predložili za ovo priznanje. Vjerovali ili ne, bila sam izgubljena, prosto nijesam mogla da vjerujem da po statusu mogu da budem rame uz rame sa njima, iako sam i tada imala pozamašan staž i veliki broj projekata iza sebe. Imala sam poštovanje prema tim ljudima, imala sam i strahopoštovanje, osjećala sam se kao dijete”, prisjeća se ona.

Kako kaže, voljela je da otprati predstavu tako što bi sjedjela iza zavjese, bilo da je u njoj igrala ili ne.

“Iako mi je 42. godina radnog staža, i danas to radim, pa učim ili nađem primjedbu i vrlo sam iskrena u tome. Tako da mi je to bila ogromna čast bila kad sam dobila zvanje prvakinje drame. No, nažalost, u posljednje vrijeme kad neko pomene status prvaka digne mi se kosa na glavi. Ovo pozorište nije imalo samo jednog prvaka, nego ih je bilo više. Nažalost, ti ljudi nijesu više među nama, što mi je baš žao, jer oni su bili pravi Prvaci. Ova kuća treba da ima još prvaka i duboko sam razočarana trenutnom situacijom”, ne krije Vuković.

Važno da se predstava izvodi, da ima svoju publiku, da je ljudi rado gledaju: Vuković

“Bila sam počastvovana što sam dobila ponudu da budem član komisije koja će određivati status prvaka u pozorištu, naravno pod datim pravilima, uslovima, ali iz zdravstvenih razloga sam se zahvalila, jer nijesam bila sposobna da racionalno razmišljam. A onda sam bila strašno pogođena kad sam shvatila i čula da moje kolege nijesu mogle da se dogovore i delegiraju člana glumačkog ansambla za člana te komisije koja ni dan-danas ne radi zato što nema člana pozorišta u njoj, odnosno glumca. Da li je to pitanje nepovjerenja, ili je ljudima svejedno da li će dobiti taj status ili neće, ne znam, ali je ružno i tužno da ta komisija ne radi zato što nema člana iz ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta”, smatra Vuković, koja se može pohvaliti velikim brojem priznanja za svoj rad.

“Nagrada je bilo dosta. Kao početnica, i to u mojoj drugoj profesionalnoj sezoni dobila sam, kao najbolja mlada glumica, dvije republičke nagrade Bosni i Hercegovini gdje sam tada živjela i radila. Tad je krenulo, bila je to za mene velika čast, ali me nije uspavalo i nijednog trenutka nije me uzdiglo, nego mi je prosto dalo još više motiva da radim. Zatim sam osvajala još ličnih i kolektivnih nagrada za predstave u kojima igram, sve do ove posljednje koju sam prošle godine dobila od svoje kuće i koja mi je možda i najdraža”, navodi Vuković.

Nema loših uloga, samo ih treba dobro odraditi

To što pripada generaciji starijih glumaca ne smatra preprekom za ostavarivanje uloga.

“Tu zavisi koji se tekst radi, sa kojim rediteljem se radi, kao i da li mu odgovarate ili ne. Normalno je da mladi treba više da rade i uvijek ih je u predstavi više. Tako se makar pravi repertoar, da ima više uloga za mlade. U pozorištima uvijek bude dva-tri starija glumca koji trebaju teatru, a koliko - to već određuje repertoar. Smatram da su sve uloge dobre, samo ih treba dobro uraditi”, preporučuje Vuković.

Bonus video: