"ORKANSKI VISOVI" PONOVO NA PROGRAMU KRALJEVSKOG POZORIŠTA "ZETSKI DOM"

Dobra predstava sa ujednačenim i dobrim glumačkim zadacima

Jelena Simić priznaje da joj je komad “Orkanski visovi” jedan od omiljenih projekata u kojem je učestvovala
587 pregleda 0 komentar(a)
Jelena Simić, Foto: Privatna arhiva
Jelena Simić, Foto: Privatna arhiva

Prva balkanska dramatizacija klasika svjetske književnosti „Orkanski visovi“ ponovo je na programu Kraljevskog pozorišta “Zetski dom”. Komad će biti odigran na Velikoj sceni u nedjelju 24. marta sa početkom u 20 časova. Glumica Jelena Simić u predstavi “Orkanski visovi” tumači lik Izabele, a pored nje u ovom komadu igraju i Miloš Pejović (Hitklif), Ana Vučković (Keti), Dejan Ivanić (Hindli), Katarina Krek (Neli), Emir Ćatović (Edgar), Branka Stanić (Frensis), Simo Trebješanin(Ernšo) i Ognjen Raičević (Herton). U razgovoru za Vijesti Jelena ističe da joj je drago što je dobila šansu da zaigra u ovoj predstavi, i da joj je upravo komad “Orkanski visovi” jedan od omiljenih. S obzirom na to da je komad “Orkanski visovi” poznat publici što zbog knjige, što zbog filma, koliko vam je bilo teško da liku koji igrate date svoj pečat?

Nije bilo teško, naprotiv, uz tim koji je bio temeljno pripremljen za ovaj projekat, sve je išlo brzo i lako i to je i omogućilo da svi glumci rasterećeno rade, pa smo i rezultatom zadovoljni. Imali smo dobru adaptaciju romana (autorka Stela Mišković) i sa rediteljkom Dorom Ruždjak Podolski smo od starta znali na koji način želimo da ispričamo ovu priču i šta će nam biti fokus, jer roman nudi mnogo toga, ali postojala je svijest da je nemoguće smjestiti sve u jednu pozorišnu predstavu, pa se mora napraviti jasan izbor. Film opet ima sredstva drugačija od pozorišnih i vjerovatno bi bilo kontraproduktivno rasipati energiju i vrijeme na razmišljanje o tome. Fokusirani smo bili na sredstva koja nam nudi teatar i na slojevit materijal kojim se bavimo. Smatram da se to pokazalo kao dobar način rada, rezultat je dobra predstava sa ujednačenim i dobrim glumačkim zadacima.

S obzirom da ovo nije teatarska literatura, jeste li se plašili kako će u završnici izgledati ova predstava?

Nisam se plašila, kao što sam već pomenula, od prve probe se vidjelo da je autorski tim uradio temeljne pripreme, to je ulivalo povjerenje i omogućilo da potpuno rasterećeno radimo i uživamo u procesu. Od brojnih projekata u kojima sam učestvovala, ovaj mi je svakako jedan od omiljenih. Omogućio mi je da se kao glumica usavršim i da u mjesecima koji su uslijedili svaki put sa radošću igram predstavu.

Predstava je vrlo emotivna, koji utisak najprije budi kod publike nakon igranja, a koji kod vas dok igrate?

Mislim da publika ne dobija taj utisak tek nakon igranja, već da je to prožima tokom cijele predstave, kao i nas, prilikom svakog igranja se osjeti ta vrsta emotivne razmjene između nas, koji smo partneri na sceni, kao i nas i publike. Volim takav teatar, odgovara mom senzibilitetu i mogu cijelim bićem da stanem iza toga što igram.

Kakva je bila saradnja sa Dorom Ruždjak Podolski i kako je došlo do toga da zaigrate u ovoj predstavi?

Poziv sam dobila od direktorice “Barskog ljetopisa” Ksenije Popović, na čemu sam veoma zahvalna. Upravo zato što mi je data prilika da radim sa rediteljkom Dorom, koja je i profesorica na akademiji u Zagrebu. Njen pristup jeste i pedagoški, ali nije opterećen time previše. Pedagoški je u onom najljepšem smislu - jednostavno i jasno usmjeri, a ujedno pruži veliku slobodu za samostalnu kreaciju. Smatram da je takav pristup od strane reditelja upravo onaj koji glumcu pruža šansu da i sam bude autor, a ne puki izvođač radova. Nadam se da ću opet imati prilike da radim sa njom, jer kao što sam pomenula, ovo mi je jedan o najdražih projekata u kojima sam učestvovala.

Predstava je koprodukcija Barskog ljetopisa i pozorište Zetski dom. Koliko je bitno da se rade koprodukcije i spajaju pozorišta i kulturne manifestacije?

Mislim da je ovakav vid saradnje neophodan u Crnoj Gori, kako bi više gradova moglo da nudi kvalitetan pozorišni sadržaj. Svjesni smo da imamo jako mali broj pozorišta u zemlji, što znači da je pozorišni život uglavnom koncentrisan na tih nekoliko institucija. Zbog toga bi bilo sjajno kada bi ovakva vrsta saradnje bila prepoznata kao dobra praksa. Pored toga što je dobra, mislim da je važno naglasiti da je dosta složena, udružiti institucije iz dva grada podrazumijeva velike organizacione izazove i to ne treba zanemariti i podrazumijevati, već naći modele podrške koji će ljudima koji veliku energiju ulažu u realizaciju ovakve saradnje pomoći da se ona odvija što bolje i što lakše, pa se od sličnih budućih projekata neće odustajati pod izgovorom da su suviše složeni u svakom smislu - organizacionom, tehničkom, finansijskom. Tim Barskog ljetopisa je nakon saradnje sa Zetskim domom, sličnu saradnju realizovao sa Gradskim pozorištem iz Podgorice i to je za primjer i pohvalu.

U predstavi igrate Izabelu, ženu kojoj je neuzvraćena ljubav i učestvujete u osveti. Kolika je linija između ljubavi i mržnje i da li je Izabela svjesna da je Kejtrin koristi kako bi se osvetio bratu?

Životi svih likova iz ove priče su jako slojeviti. Dio toga u predstavi se vidi zahvaljujući segmentu priče koja se bavi njihovim djetinjstvom i periodom adolescencije. Njihovi problemi, želje i postupci proizilaze iz davno poremećenih porodičnih odnosa, uskraćenih ljubavi i sputavanih potreba. Mislim da niko od likova, pa ni Izabela, nije do kraja svjestan u šta je uvučen, kako od strane drugih aktera, tako i zahvaljujući ličnim odlukama, što za posljedicu ima tragičan ishod.