PRED PREMIJERU "HAMLETA"

Sven Jonke: Sloboda koju sam dobio u pozorištu ne postoji u svijetu dizajna

Jonke nije imao priliku da do sada radi za CNP, a posljednji put u Crnoj Gori je radio na projektu za Budva grad teatar davne 2007. godine
538 pregleda 0 komentar(a)
Sven Jonke, Foto: Zoran Đurić
Sven Jonke, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 03.06.2019. 19:46h

Pozorišna sezona 2018/2019 u Crnogorskom narodnom pozorištu biće završena ove sedmice premijerom predstave “Hamlet” u režiji Ane Vukotić. Premijerno izvođenja Šeksiperove tragedije zakazano je za utorak 4. jun, dok će reprizna igranja biti 5. i 6. juna. Autorski tim predstave čine dugogodišnji saradnici i priznata imena regionalne pozorišne scene, pa je tako za dramaturgiju bio zadužen Božo Koprivica, koreograf je Sonja Vukićević, kostimograf Leo Kulaš i kompozitor Antonije Pušić — Rambo Amadeus, a izvršna producentkinja Nela Otašević. Svoj doprinos na sceni daće i glumci Momčilo Otašević, Dejan Ivanić, Ana Vujošević, Ana Vučković, Zoran Vujović, Petar Burić, Aleksandar Radulović, Petar Novaković, Dušan Kovačević,Aleksandar Gavranić, Jelena Minić i Sonja Vukićević.

Za ovu predstavu napravljena je i scenografija koja prvi put izlazi iz svih okvira i ulazi dijelom u gledalište, a nju su osmislili Sven Jonke i Vanja Magić.

Asistentkinja koreografa je Lina Leković, dizajneri svjetla su Ivan Lušičić Liik i Miodrag Malović.Tekst je preveo Zoran Paunović.

Scenograf Sven Jonke nije imao priliku da do sada radi za CNP, a posljednji put u Crnoj Gori je radio na projektu za Budva grad teatar davne 2007. godine.

“Zadovoljan sam saradnjom jer sam dobio šta sam htio. Scenografija izlazi iz okvira onih koje su se do sada radile u ovom pozorištu. Sa Vanjom sam već imao priliku da sarađujem i prije, tako da nam je ta prethodna uigranost umnogome pomogla da i ovoga puta budemo na visini zadatka. Dobili smo ogromnu slobodu od rediteljke Ane Vukotić, a jedini njen zahtjev prema nama je bio da napravimo prostor koji će je inspirisati i mislim da smo mi to na kraju napravili”, kaže Sven Jonke u razgovoru za “Vijesti” dodajući da u pozorištu rijetko reditelj scenografima daje usmjerenja.

“To mi je na početku rada u pozorištu bilo veoma neobično. Kasnije sam shvatio da je pravi put kad ti reditelj da poptunu slobodu”, objašnjava Jonke.

On i Magić radeći na predstavi “Hamlet” u početku su imali drugačiju zamisao senografije, no ipak, na kraju je kako tvrdi, scenografija ispala zanimljiva.

“Hamlet” je jedan od najizvođenijih Šekspirovih djela, a scenografima je bio veoma inspirativan.

“Puno je lakše raditi za mitološke grčke i renesansne tragedije i uopšte stare tekstove, jer su puno otvoreniji. Danas se piše puno konkretnije, a ako radite bilo koju antičku dramu ili renesansnu, tu su otvorene riječi i može se aplicirati u različite prostore. Scenografski takva djela volim više, pogotovo Šekspira”, otkriva Jonke.

Kad radi scenografiju Sven smatra da nijedan detalj ne smije biti suvišan, i da se sve što se nađe na sceni mora iskoristi.

“I ovaj put je isto, skoro da nemamo rekvizite, to pokušavam da minimizujem na najpotrebnije. Imamo jednu zanimljivu topologiju, prostorni koncept koji je dovoljan i jak, čak ima i malo apijevsko rješenje. Inače Api je bio čovjek koji je modernizovao pozorište, pa je i naša scena prilično u tom stilu”, siguran je Jonke koji je imao priliku da sarađuje se mnogim pozorištima širom ex-Yu prostora, pa je navikao da se prilagođava prostorima u kojima radi.

“Ideja je da scenografija iscuri iz okvira i bude dijelom u publici, kako bi se i oni koji dođu na predstavu osjećali kao njen dio. To je namjerno, nema veze sa veličinom scene pozorišta. Publika treba da ima više osjećaj kao da je to jedna instalacija nego scenografija”, objašnjava on, i tvrdi da bez obzira na veličinu scenografije ona je lako prilagodljiva bilo kojem prostoru, pa će biti pogodna i za gostovanja.

“Scenografija se sastoji od 13 sagmenata i vi možete otići na gostovanje samo sa pet ili osam, koliko stane. Jedino se, u tom slučaju treba prearanžirati koreografija i kretanje glumaca”, objašnjava Jonke koji je prisustvovao i probama “Hamleta”.

“Zanimljivo se to otvara, imamo dva nivoa koji funkcionišu u istom prostoru, kao da su dva preklopljena sloja. Prvi put sad radim taj princip i mislim da ima potencijala za dalja istraživanja. U istom prostoru imate dva nivoa koji se prepliću, zato i kažem da je apijevski jer on je smislio ritmizirajući prostor, arhitipsku scenografiju u kojoj su se igrale antičke drame i opere. On je napravio samo različite nivoe, koje je slagao u različite kompozicije i sa njima je dobijao rješenja za sve tekstove, posebno za pozorište. Ono što je najbitnije je da glumcu date neke nivoe, i on na tome može sve da odigra. To su najčešće stolica i sto.

Danas u teatru bez nivoa je dosta teško jer onda to morate nadoknaditi kretanjem po sceni. Zato su dva tri nivoa dovoljan i za reditelja i za glumca da imao onu različitost koja je potrebna” otkriva Jonke koji iako je završio arhitekturu već odavno radi u pozorištu.

“Za pozorište sam počeo da radim slušajno. Naime, dva reditelja Tomaš Pandur i Ivica Buljan su me istovremeno pitala da napravim scenografiju za njihovu predstvu. Sloboda koju sam dobio u pozorištu ne postoji u svijetu dizajna. Tamo domiria kapital, a u pozorištu je sve sloboda i fantazija. Te mogućnosti su ogromne i u pozorištu sve što napravite može biti privid, jer ne mora stojati na stubovima može i da lebdi”, zaključuje Jonke.