INTERVJU ZA "VIJESTI"

Dušan Kasalica: Fasada zgrade ili razrovana ulica pokazuju društvene okolnosti

Filmski reditelj Dušan Kasalica za “Vijesti” govori o kratkom filmu “The Package” koji je premijerno prikazan na Kanskom festivalu, ali i o prvom dugometražnom filmu, “Elegija lovora”, čije je snimanje u toku
1334 pregleda 0 komentar(a)
Dušan Kasalica, Foto: Privatna arhiva
Dušan Kasalica, Foto: Privatna arhiva

Crnogorski reditelj Dušan Kasalica se nakon snimanja kratkog filma sa kolegama iz regiona, ostvarenje “The Package”, predstavio i na prestižnom Kanskom filmskom festivalu. Film je nastao u Sarajevu, u okviru projekta Southeast European Factory (SEE Factory) prema konceptu La Factory, gdje je sarađivao sa rediteljkom Teodorom Anom Mihai iz Rumunije. Snimanje filmova u Sarajevu je okupilo međunarodnu ekipu od 5 autora iz regije i 5 međunarodnih autora i autorki.

Nakon premijere u Kanu, Kasalica za “Vijesti” ističe da je zadovoljan utiscima i otkriva o čemu se u filmu radi, te i šta je podstaklo rediteljski dvojac da se posvete izabranoj radnji. Kasalica govori i o snimanju svog prvog dugometražnog igranog filma “Elegija lovora”, čije je snimanje počelo u aprilu, u Igalu i Herceg Novom. Radnja prati Filipa, kojeg igra Frano Lasić, i predstavlja uglađenog univerzitetskog profesora koji nakon nekoliko dana provedenih na odmoru sa suprugom, shvata da se njihov naizgled idealan brak završava. “Iako se čini da Filipov tada život propada, on okovan samopouzdanjem svaku novu situaciju u životu prihvata sa neobičnom lakoćom. Filip bježi od problema u malo selo i duboku šumu, gdje će sresti majku i zaljubiti se u djevojku koja je nekada bila zmija”, navodi se u opisu filma i ostavlja se na tumačenje gledaocima koji će tek nakon pogledanog filma moći da odgonetnu ono što je opis filma.

Kasalica za “Vijesti” otkriva više o utiscima iz Kana, procesu rada na kratkom filmu u Sarajevu, te i onome što se može očekivati od “Elegije lovora”.

Kratki film “The Package” snimljen je u produkciji Sarajevo film fetivala, a premijerno je prikazan na “Cannes directors’ fortnight” programu u okviru ovogodišnjeg Kanskog festivala. Kako ste zadovoljni premijerom, kakvi su utisci?

Kratki film “The Package” prikazan je u okviru omnibusa Southeast European Factory (SEE Factory) prema konceptu La Factory, koji potpisuju Dominique Welinski i Directors’ Fortnight, uz podršku Filmskog centra Crne Gore, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo i filmskih centara iz regije - Filmskog centra Srbije, Agencije za film Sjeverne Makedonije, u saradnji sa Atlantic Grupom, Akademijom scenskih umjetnosti Sarajevo, SCCA/pro.ba u ime Jugoistočne Evrope i Cineli Digitala sa francuske strane. Premijera u Kanu je prošla dobro, a mislim da smo napravili kompaktan omnibus, čiji filmovi će i individualno putovati.

Na ovom filmu ste radili sa Teodorom Anom Mihai iz Rumunije, kakav je bio proces i rad na projektu, samim tim što je rediteljska palica podijeljena?

Naš rad je krenuo od traženja tema kojima bi se bavili, karakterima o kojima bi govorili, a onda je spontano došla priča koja je sublimirala sve ono čime smo htjeli da se bavimo - odlaskom i određenim relacijama koje su toliko karakteristične za ovo podneblje. Zatim je uslijedilo stilsko oblikovanje filma, odluka da se cijela radnja odvija kod velikog tržnog centra, koji obasjava kvart u kojem živi Elma, itd, itd... Rad u paru je na svakom nivou drugačiji od onoga kada sam radim. Na samom početku je jasno da je najvažnije međusobno razumijevanje i dogovor o svakom segmentu budućeg filma. Naš konkretan rad je uslijedio u Sarajevu, kada smo se okupili na posljednjim pripremama za snimanje. Sve u svemu je to bilo važno iskustvo, koje mi je zapravo mnogo pomoglo i u radu na dugometražnom filmu.

U opisu filma se navodi da on govori o Damiru, profesionalnom saksofonisti koji se nakon nekoliko godina u Parizu vraća u Sarajevo kako bi održao jedinstven koncert. Neko od prijatelja ga pita da odnese poklon Elmi koja čeka Damira sa nekim iznenađenjima... - Ovako ispričano, čitava radnja izgleda prilično misteriozna... Kako biste Vi predstavili film publici? Šta Vam je bilo prioritetno tokom rada na ovom filmu?

Riječ je o melodrami koja se dešava u oronulom kvartu u Sarajevu koji je obasjan neonskim svjetlom velikog tržnog centra. To svjetlo sada oblikuje večeri stanara tog dijela grada. Možda mi je u cijelom procesu bio najvažniji jezik koji koriste Damir i Elma. Zanimljiv mi je bio eksperiment da koristim jezik melodrame i da oni izgovoraju direktne, otvorene, ponekad fatalističke rečenice. To je stil koji često čujemo u filmovima koji dolaze, na primjer, iz Francuske ali se ne čuje toliko često u našem jeziku. Pa me je zanimalo kako će sve to funckionisati.

Da li se upravo neka misterija tog “poklona” ili skrivena poruka mogu očekivati u filmu, da li kao reditelj i imate takvih afiniteta? A koliko ste se bavili životom i životnim okolnostima, društvom...?

Ne bih rekao da me zanima da narativ filma tretiram kroz nagovještavanje ili sakrivanje radnje. Više su me zanimali odnosi među likovima i atmosfera koja je u direktnoj relaciji sa njima. Društvene okolnosti su jasne ako vidimo i fasadu zgrade, razrovanu ulicu, bilbord, plastičnu reklamu, fasadu, namještaj...

Takođe, radite i na prvom dugometražnom filmu “Elegija lovora” koji se razvija(o) u okviru prestižnih platformi Script Station tokom filmskog festivala Berlinale i CineLink u Sarajevu... “Elegija lovora” prati Filipa, uglađenog univerzitetskog profesora koji odlazi sa suprugom na odmor gdje se nakon nekoliko dana njihov brak završava... Na koji način ste prikazali odnos bračnih drugova i bavili se njime?

Dio filma je snimljen i taj segment ulazi u montažu, a očekuje nas još jedna faza snimanja u oktobru i time ćemo kompletirati snimanje. Nadam se da će film u potpunosti biti završen do kraja godine, pa nas premijera očekuje, nadam se, u prvoj polovini 2020. Narativ filma je okvir kroz koji se bavim starijom generacijom, pripadnika srednje klase Jugoslavije koji su bez velike odgovornosti konzumirali taj sistem, gledali njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da se ne preduzme bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti kojom se ja bavim kroz lik Filipa. Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje.

Koliko su neke situacije, naizgled loše, prema Vašem mišljenju, zapravo pozitivan obrt i nagon u životu? Može li se reći da je za protagonistu tvog filma završetak “naizgled idealnog braka” bio taj obrt, jer iako se čini da njegov život propada on svaku “novu situaciju u životu prihvata sa neobičnom lakoćom”?

Kraj braka je za njega početak propadanja od kojeg on bježi, kao da se ništa ne dešava. Bijeg od problema ga odvodi u mračnu šumu gdje će se zaljubiti u mladu djevojku koja je nekada bila zmija.

Rekla bih da opet sadrži neku dozu, za potencijalnog gledaoca, mistike... Šta bi značilo “Filip bježi od problema u malo selo i duboku šumu, gdje će sresti majku i zaljubiti se u djevojku koja je nekada bila zmija”? Znači li to da se može očekivati neki žanr blizak fantastici, ili je u pitanju metafora?

Bijeg od realnih problema Filipa odvodi u svijet bajke, u ovom slučaju to je slobodna adaptacija bajke “Šuma Striborova”. Elementi bajke u kojem momak mora da bira između požude prema djevojci i privrženosti majki mi je bilo zanimljivo za Filipa. Imam utisak da sam već dovoljno rekao u filmu i da se nadam da će ga publika vidjeti početkom sledeće godine.

Ovako, na čitanje opisa, čini mi se kao da film obiluje simbolima, kontrastima... Da li ih potencirate ili se oni sami pojavljuju?

Kontrasti su mi zanimljivi za uspotavljanje dinamike lika. U ovom filmu imamo Filipa na jednoj strani i sve ostalo na drugoj tako da je to zanimljiv teren za istraživanje.

Isti tretman prema svima dovodi do toga da sve bude irelevantno

Kao pripadnik mlađe generacije reditelja u Crnoj Gori, a jedan si od uspješnijih, kako vidiš položaj svojih kolega u Crnoj Gori, ali i mogućnosti koje se pružaju?

Ne bih mogao da objedinim mogućnosti kao što nas ne bih ni sve izjednačio, jer smo veoma različiti. I to je dobro i poželjno jer unosi zanimljivu dinamiku. Ima nas dovoljno - reditelja bilo koje dobi, a nismo svi ni više tako mladi. Mislim da svako kreira svoj put, rade se filmovi sa različitim ambicijama, dometima, kvalitetom i sve je u redu sa tim. Mislim da je bilo koja vrsta generalizacije opasna. A kod nas postoji tendencija da se o svemu i svakom dešavanju, uspjehu priča na isti način. Što je na neki način apsurd, jer se bavimo javnim poslom i svaka informacija se danas vrlo lako provjeri. Podjednak tretman, izjednačavanje rada, dovodi do toga da sve postaje irelevantno. Moramo to da mijenjamo, ali ne da o svemu pričamo na isti način. Konkretno u filmu - zna se šta su A festivali, B, C, lokalne manifestiacije. Takođe, u filmu, na primjer, kod nas čujem podjelu na komercijalni, često žanrovski i art house film. I čujem da taj komercijalni film vraća publiku u bioskope. A onda imamo situaciju da komercijalni film igra sedam dana u jednom sinepleksu i da je ta gledanost vrlo upitna. I to se sve lako provjeri. A art house film se prikaže na svim kontinentima, festivalski život mu traje minimum godinu dana i samo kroz festivale ostvari značajnu gledanost. Vidite da nije sve ujednačeno i jednostavno, ali o tome treba i da se piše i govori i onda će biti jasno. Tako da su mogućnosti različite.

Svedeni smo na par korporativnih bioskopa i nekoliko hibridnih

Nekako se samo i nadovezalo, šta bi rekao o bioskopima, o repertoaru, koliko je teško domaćim rediteljima da stignu do termina za prikazivanje, a koliko su holivudska ostvarenja preovladala danas?

Bioskopska mreža jednostavno ne postoji - na nivou države smo svedeni na par korporativnih bioskopa koji imaju jasan repertoar i ne vidim način da se na to utiče, a tu su i nekoliko hibridniih bioskopa, koja se koriste po potrebi. U takvoj atmosferi mislim da domaći reditelji ne očekuju bilo šta, osim da se film prikaže, kad se prikaže. Distribucija je, samim tim, vrlo limitirana. Odlazak u bioskop je postao luksuz, a publika onda očekuje da taj događaj traje što duže, pa nije čudno što blokbasteri traju i po tri sata. Neophodno je da radimo na filmskom obrazovanju, da naučimo da gledamo filmove i pratimo šta se dešava oko nas, jer ne postoji film koji nije za publiku, a onda će biti i više projekcija.

Koje filmove lično voliš da gledaš, da li bi neke preporučio?

Volim sve da pratim, evo par preporuka iz Kana: Takashi Miike “First Love”, Albert Serra “Liberte”...