(Miraš Martinović: “Teuta“, drugo izdanje, “Koha”, Priština 2019)
Paradoksalno, Mirašev roman počinje tada kada se moglo očekivati da se završi: ulaskom rimskih trupa u Rizinium i enigmatskim nestankom kraljice Teute, oko koje kruže bezbrojne legende i priče. Veliki dio djela gradi se u formi pisama rimskih konzula i posebice pergamenata koji ostavlja kao “testament” glavna junakinja djela. Maskirana kao obična žena (seljanka), Teuta luta po Iliriji: susreće obične ljude koji govore, plešu, pjevaju o njoj; srijeće zanesenog i odanog umjetnika, koji nastavlja svoju misiju ostavljajući tragova u vremenu; posjećuje Plavu Dolinu, nekropol ilirskih kraljeva, uništene od Rimljana, sahranjuje umornu i ostarjelu majku…
Kraljica putuje danju i noću da bi stigla na mjestu gdje su sahranjeni ilirski kraljevi, s kojima razgovara kao sa živima. Ova drevna, paganska tradicija, sačuvana je do kasnijih dana na planinskim predjelima Sjeverne Albanije. (O tome piše čuveni albanski pjesnik Martin Camaj u predgovoru svoje knjige pjesama “Legenda”, objavljene 1964. godine u Rimu).
U popratnoj riječi drugog izdanja romana na albanskom, Martinović piše: “Dok postoji legenda o njoj, ona će živjeti, kao i narod, na čijem jeziku živi ova knjiga (...). Dovoljno da je njen narod pamti, da ide za njenim sjajem koji ne tamni skoro dvadeset i tri stoljeća“. Pisac ove knjige je išao za tim sjajem i ljepotom. “Njen duh mi je diktirao, a ja zapisivao poruke o njoj, njenom životu, narodu koji je predvodila“. “Svaka sila ima rok i vrijeme, pa i ona koja je okupirala njeno kraljevstvo, koje se pretvorilo u san, jedino pred čim su nemoćni silnici i okupatori. Zato njeno kraljevstvo živi, kao i ona: prvosveštenica, ratnica i ljepotica“.
Ova knjiga je sve to, i više od toga.
Martinović vlada dobro pričom, ima osoben jezik, stil. Pjesnik posebnoga kova, on je majstor metafore. Sama kraljica Teuta kao književni lik, onako kako je nju koncipirao autor, jeste jedna velika metafora života, vremena, historije, ljepote i ljubavi.
Osim bogate metaforike (valja pomenuti posebno metaforu kamena i cvijeća), Martinovićev roman karakteriše i bogat misaoni sloj. Ima mnogo aforističkih misli na stranicama ovog proznog djela, koje mu daju, pored umjetničke vrijednosti, i izvjesnu filozofsku dimenziju s tragičnim prizvukom.
“Sreću ne donose vlast, kruna, niti tron. To je samo iluzija“. “Čovjek je smrtno biće, ograničeno u vremenu; pobjeda jeste poraz; poraz i slava su brat i sestra.” “Svi su gubitnici: kraljevi i robovi “.
Kao što je prirodno u djelima ovakvog karaktera, koje polaze iz historije, struktura ovog romana sastoji se, pored autorske priče o historijskim događajima, što se odvija iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, i od svjedočenja, pisama, izvještaja i “pronađenih” pergamenata, koje su, u stvari, plod piščeve fantazije.
Vrlo značajan je tekst s naslovom “Razmišljanje među ruševinama”, koji se nalazi pri kraju romana. U njemu Teuta, preko monologa, čini svoj autoportret, ali i svojevrstan bilans događaja kroz koje je prošla ona i njezino kraljevstvo. “Šta sam ja u ovom trenutku i na ovom mjestu?”, pita se. Slijedi odgovor: “Nekada, seljanka iz Narone, koju je sudbina predodredila za kraljicu. Ilirsku kraljicu. Supruga Agrona. Demetrijeva ljubavnica. Razapeta između muža i ljubavnika, između zemaljskog i nebeskog kraljevstva… Nekada moćna kraljica, poznata po ljepoti, vladarka pred kojom drhte srca zapovjednika i čuvara…, sada moja snaga nestala je, pretvorila se u prah”.
Uvođenje pergamena u strukturi djela (ukupno 15), usporava tok priče i čini ga manje više jednoličnim, ali one služe autoru da bi gradio lik junakinje, kraljice Teute, u skladu s njegovom stvaralačkom koncepcijom.
Ne znam drugog pisca na Balkanu, uklučivši i albanske pisce, da su u toj mjeri vezani s temom Ilira.
Drevni stanovnici Balkanskog Poluostrva, prethodnici današnjih Albanaca, njihov sjaj i slava, ali i pad ilirskih država i njihove civilizacije, zaista su opsesija ovog autora. Polazeći od ove činjenice, crnogorska kritičarka Božena Jelušić izrazila je vrlo duhovito mišljenje: “Iliri nijesu imali svog pjesnika. Miraš Martinović jeste pjesnik koji im dolazi iz budućnosti“. Martinović je svojevrsni moderni Homer, koji piše, post festum, hiljade godina kasnije, u vremenu kada se svijet toliko promijenio i čovječanstvo stiglo na Mjesec, epopeju rata i otpora Ilira kao etnikuma i kao civilizacije...
Hrvatski ilirolog albanskog porijekla (iz Arbanasa kod Zadra), Aleksandar Stipčević, u svojoj mnogo citiranoj knjizi “Iliri”, kaže: “Svaka priča o Balkanu počinje s Ilirima”.
Crnogorski pisac Miraš Martinović prihvatio je potpuno (možda i nesvesno, intuitivno) mišljenje slavnog naučnika da se bez Ilira ne može govoriti o historiji Balkana, našeg slavnog i tragičnog Poluostrva.
Ali, na kraju krajeva, ovo je manje važno od same vrijednosti djela.
Roman “Teuta“ Miraša Martinovića nosi u svojoj osnovi jednu snažnu i univerzalnu poruku: poruku da su narodi nesavladivi i da svaki osvajač, ma koliko snažan bio, kad-tad doživi poraz. Ekspanzionističke ideje žive, na žalost, i dan danas, što znači da djelo ima snažnu historijsku analogiju, jer pisac, i kad govori o prošlosti, govori o svome vremenu i o svim vremenima. Imena mjesta i gradova, kao i ljudi, nosilaca ove ideologije, naravno promjenila su se, ali ne mijenja se srž pitanja. Paradigma ostaje ista.
Drugo izdanje romana “Teuta” na albanskom, govori o interesovanju koje je ovo djelo izazvalo kod albanskih čitalaca.
(Preveo Smajl Smaka)
Bonus video:
