TRIDESET GODINA OD CETINJSKE SAHRANE CRNOGORSKOG MONARHA (1)

Povratak kralja Nikole

Dvije sahrane crnogorskog gospodara: prva - dvije godine poslije formiranja jugoslovenske države, druga - dvije godine prije raspada jugoslovenske dražave
5310 pregleda 11 komentar(a)
Kralj Nikola I
Kralj Nikola I

U jednom od najpoznatijih djela svjetske književnosti “Veliki Getsbi”, američkog pisca Frensisa Skot Ficdžeralda, glavni junak romana u formi svoje životne ispovjesti s ponosom govori da je dobio visoki crnogorski orden za izvanrednu hrabrost od Nikole, kralja Crne Gore.

“Getsbi je pokazao orden uz osmjeh koji je obuhvatio čitavu burnu istoriju Crne Gore i izražavao simpatije prema junačkim borbama crnogorskog naroda...” (Ficdžerald, Veliki Getsbi, izdavač “Reč i misao” str. 60.)

Ličnost američkog majora Getsbija, koji sa tako visokim pijetetom govori o “maloj Crnoj Gori, tamo dolje na Jadranskom moru” i njenom kralju, je u romanu inkarnacija plemenitosti i najuzvišenijih ljudskih osobina. Scena sa riječima divljenja prema Crnoj Gori i kralju Nikoli je prikazana u takođe slavnom, američkom filmu po istoimenom romanu, dobitiniku nekoliko “Oskara”.

Ako se kralj Nikola u poslednjim, vrlo sumornim mjesecima života, prilikom usamljenih šetnji u francuskom gradiću na Azurnoj obali mogao suočiti i sa “gorkim talogom iskustva” - teško da je mogao predvidjeti da će se njegova ličnost uz najveće moguće poštovanje naći u redovima sada već klasične američke literature, u romanu, svjetskom bestseleru.

Bilo je takođe teško, izgleda i nemoguće da je crnogorski vladar u egzilu tako nešto očekivao iz svoje zemlje, iako su njegove misli bile stalno usmjerene ka njoj. Sve ono što je do njega dolazilo iz Crne Gore, posebno u posljednjoj fazi egzila, govorilo je suprotno. Zaslužni i napušteni crnogorski kralj je, u uslovima balkanskih zapleta i političkih strasti u zemlji, bio često ocjenjivan teškim osudama i klevetama. U tome su, kako to biva, aktivno učestvovali i oni koji su ranije u prvim redovima veličali ulogu i značaj kralja Nikole.

Unutrašnja i spoljna propaganda, uz priličnu brzinu crnogorske lakomislenosti kao možda dijela “nacionalnog karaktera” - ako upotrebimo taj Herderov pojam - koji je sklon da podlegne propagandnim efektima i brzim diskvalifikacijama različitog tipa su učinili svoje. U Crnoj Gori je bilo mnogo važnije ono što se kaže i čuje od onog što se vidi.

Istina, crnogrski kralj u egzilu je i tada mogao računati i na svoje pristalice, vjerovatno ni sam više ne znajući koliko ih ima. Dakle, na one koji su ostali ušančeni u lojalnosti crnogorskom Gospodaru.

Uprkos razumljivoj gorčini, nepravdama i poniženjima koje je doživio u izbjeglištvu crnogorski kralj - kao obrazovan čovjek, nekada parški đak, poznavalac istorije i njenih pouka - je vjerovatno mogao vidijeti dalje od uzburkanog vremena njegovih poslednjih godina. On je mogao, makar, pretpostaviti da će poslije ciklusa nepravdi, prema zemlji i njemu, morati da dođe nešto smirenije vrijeme u kojem se ispravljaju greške i konstruisane hajke o događajima i ljudima.

Kralj je vjerovao pred smrt - o tome je ostavio i jasne poruke - da će njegov grob van svoje zemlje biti privremenog karaktera i da će Crnogorci jednog dana svog suverena prenijeti u zemlju. Da će se to dogoditi u vremenu kada će njegovo ukupno dijelo i mjesto u istoriji početi da se tumači na objektivniji način.

Tako je i išlo. Istina, teško i sporo. Premda smo ovdje u Crnoj Gori, po svemu sudeći, još uvjek dosta daleko od pravog svođenja računa sa istorijom. Preciznije, daleko smo od onog možda najvažnijeg - izvlačenja pouka iz prošlosti kao bitnog segmenta kolektivne svijesti. Govorimo o poukama kao dragocjenom putokazu u daljim državnim, nacionalnim, društvnim iskušenjima.

Zato sasvim objektivne analize i sud o ukupnom dijelu kralja Nikole koje je ispunjeno pretežno svjetlim, ali i tamnim stranama istorije - tek predstoji. Dakako, uz poštovanje onog principa koje je definisao još otac istoriografije, Herodot iz Halikarnasa, sine ira et studio.

Ovaj zapis o crnogorskom kralju, jednoj od najznačajnijih ličnosti u crnogorskoj istoriji, nastaje i kao skroman doprinos ovogodišnjem obelježavanju trideset godina od “povratka” kralja Nikole u Crnu Goru.

Preciznije, radi se o osvrtu na događaje, političke prilike i vremena u kojima su se dogodila dva posljednja putovanja crnogorkog kralja. Putovanja post mortem na dva italijanska broda, na dvije sahrane.

Prva sahrana 6. marta 1921. u Italiji, u Sanremu.

Druga, 1. oktobra 1989. u Crnoj Gori, na Cetinju.

Lako je uočiti da oba datuma označavaju granične zone jedne epohe. Radi se o svojevrsnim istorijskim vododjelnicama na evropskom prostoru koje su posebnim intezitetom prolazile sredinom Balkana.

Podsjetimo, Nikola Petrović Njegoš je umro i prvi put sahranjen dvije godine poslije nastajanja jugoslovenske države. Drugi put je sahranjen dvije godine prije raspada jugoslovenske države. Objektivno i makar zvučalo grubo, a po onom kako je to istorija samljela, Jugoslavija - između ideala, realnosti i ponora - danas predstavlja istorijsku zagradu. Nju je, kako se kasnije ispostavilo, bilo lakše stvoriti nego je održati u životu.

Kao jedan od više učesnika na realizaciji jednog istorijskog duga koji je Crna Gora imala prema kralju Nikoli, a koji se odnosio na prenos njegovih posmrtnih ostataka iz Italije u domovinu - kako u neposrednim pripremama za političku odluku, tako i organizacionim fazama tog čina - objavljujem ove redove s ciljem skromnog doprinosa podsjećanju na taj događaj. Posebno osvjetljavanju mogućih paralela između vremena u poslednjoj fazi života crnogorskog kralja i onog 68 godina poslije, kada je jedna druga Crna Gora, opet u svojevrsnom političkom metežu, vratila i na dostojanstven način sahranila svog Gospodara.

Izdvojio bih dva momenta koja su opredjeljivali moju bezrezervnu posvećenost tom činu prije tri decenije koji smo nazvali kulturnim, a koji je objektivno imao i svoje političke dimenzije.

Prvo, posjedovanje vrlo jasne svijesti o značaju događaja i odgovornosti, ali i časti da učestvujem realizaciji jedne istorijske obaveze crnogorskog naroda.

Drugo, nešto više od četiri godine, u inače vremenu početka velikih lomova u Jugoslaviji, posebno u Crnoj Gori, bio sam član republičkog Izvršnog vijeća, dakle crnogorske vlade, s nadležnošću resora kulture. Radilo se o razdoblju od 1986. do 1990, periodu dvije, po mnogo čemu različite, crnogorske vlade. Ako su te dvije vlade u vremenu političke nastabilnosti i riskantnih previranja, imale neki kontiunitet, on se ogledao u tom nimalo jednostavanom projektu prenosa kralja Nikole, kraljice Milene, ćerki Vjere i Ksenije u Crnu Goru.

Povratak kralja u otadžbinu je bio, razumije se, poduhvat širokog političkog, kulturnog, organizacionog, stručnog zamaha, sa više učesnika u njemu. Jedino tako, dakle velikim kolektivnim radom u zemlji i u inostranstvu, se moglo doći do uspješnog rezultata. Rukopisi koji slijede o sahrani na Cetinju 1989, društvenim i političkim prilikama koje su je pratile, su bazirani na ličnom svjedočanstvu, sačuvanim dokumentima i bilješkama koje sam pravio u tom periodu.

Uvodni dio o kraju životu Nikole Petrovića Njegoša u Francuskoj, njegvoj sahrani u Italiji, političkim dešavanjima u tom vremenu, posebno zapisima oko političkog nasljeđa, mogao sam proučiti na bazi postojeće istoriografske literature, kao i istorijskih izvora koje sam nalazio i istraživao tokom svog dugog boravka u Italiji.

Naime, za objašnjenja u prvom dijelu ovog rada navodiću i neke do sada nepoznate italijanske izvore i svjedočenja koja, vjerujem, na komplementaran način dopunjuju ono što su dosadašnje istoriografske analize utvrdile o tom periodu.

Preporučujemo za Vas