SAVREMENA POEZIJA: “DAN I NOĆ U BUTUI” MIRAŠA MARTINOVIĆA

Zidanje Grada od riječi, odjeka i sna

Konstanta Martinovićeve literarne potrage je i u ovoj knjizi nepromijenjena - u pitanju su vječne, egzistencijalne teme, kojima uostalom i započinje povijest svjetske književnosti
588 pregleda 0 komentar(a)
Poezija kao “lirska arheologija”, Foto: Boka News
Poezija kao “lirska arheologija”, Foto: Boka News

(“Dan i noć u Butui”, Miraš Martinović, JU Narodna biblioteka Budva, 2019) Svaki grad Ima glas Koji Govori kada grada Nema (Iz pjesme Glas)

Budva je uvijek bila inspiracija u poeziji Miraša Martinovića. Svojevrsni „lirski arheolog“ među pjesnicima joj ovog puta posvećuje cijelu knjigu, uvodeći čitaoce u prostore mita, sna i sjećanja, pa u pjesmi Mitski gradovi kaže: „Zidani od posebnog kamena/Nitima života vezani/Čekaju da postanemo mit“. Budva je jedan od najstarijih urbanih centara na Jadranu, a njena istorija traje preko dva i po milenijuma. Iako je nisu krasili luksuz i monumentalnost, njen neuporedivi sklad i jedinstvenost i dalje traju kao arhetip mediteranskog grada. O istoriji Budve svjedoči obilje spomeničkog nasljeđa antike i srednjeg vijeka, a posebno su značajni nalazi koji potvrđuju da je Butua živjela na istom mjestu na kojem je i danas Stari grad.

Istorija je priča, i to njeno literarno svojstvo uvijek treba imati na umu. Sada se takvoj priči pridružuje i jedna posebna, lirska istorija grada. Martinović je kazuje na autorski prepoznatljivi način, uvijek u nastojanju da iz prošlosti izmami i protumači sopstvene i naše svagdanje egzistencijalne zapitanosti. “Najposlije/Urna/U kojoj sam živio”, kaže u pjesmi Otvaranje.

Naslovivši knjigu Dan i noć u Butui, Martinoviće je izvjesno u danu vidio cjelinu života, u kojem se očituju smjene godišniih doba i ljudskih života. A noć je tu kao još jedan znak pripadnosti grčkom civilzacijskom krugu. Jer Haosova kćer Nikta - Noć, često se produžavala voljom bogova, koji bi tako zaustavljali mjesec i sunce da lakše izvedu ono što su namjerili. Takvo jedno zaustavljanje vremena je drevnoj Butui upriličio je Miraš Martinović. A potom u pjesmi Kapija zaključio: „Izašao iz grada/Vidio sam vas/Vidjeli ste me/Dan otvorio sve/Noć zatvorila sve.“

„Tragam lavirintima/čitam nevidljive ljetopise /Pišem Istoriju.“, zapisuje u pjesmi Ljetopis, hodočasteći iz Budve u Butuu. Drevni grad ima svoju istoriju i materijalne činjenice koje o njemu svjedoče, ali one naglo i brzo mogu nestati. Na to upućuje navod čuvenog arhitekte Bogdana Bogdanovića, koji je pjesnik odabrao za moto knjige. Bogdanović naglašava da se oko „ličnosti“ svakog grada takođe uspostavlja „jedno nežno i neuhvatljivo tkivo, izatkano više od mašte i igre slučaja nego od činjenica“. Upravo na takav prostor stupa pjesnik Miraš Martinović, nastojeći da rekonstruiše njegovu „praistoriju“, koja se, paradoksalno, nameće kao realnija od one istorijske. „Sjećanje traje duže/U njemu sve živi/Treba dotaći pehar, osjetiti žeđ/Dodirnuti vazu/Ruke što su je oblikovale“, zapisuje u pjesmi Sjećanje.

Dan i noć u Butui ima i svoj autopoetički kredo: „Zidam grad/Od riječi/I odjeka/Od sna/Biće oblikujem“, kaže u pjesmi Klesari. Iako sklon postmodernističkom prosedeu i osobito žanrovskoj hibridnosti, Martinović u ovoj knjizi više teži kratkoj i čistoj lirskoj formi. Lapidarni iskazi tako postaju poput uklesanih linija u kamenu, sa poentama koje se tiču nas današnjih i koje u trenutku znaju da budu poput „udarca sjekirom u zaleđeno more u nama“, kako je Kafka jednom zapisao. „Ušao sam u smrt/Izašao u život/Ista kapija“, kaže u pjesmi Kapija.

U knjigu nas uvodi pjesma Kraljev duh, kojom i započinje „silazak u memoriju grada“: „U temeljima/Kraljev duh/Ključ bez kojeg se/Ne može.“ U isto vrijeme ova pjesma budi i asocijaciju na jedno davno pojavljivanje duha na zidinama Elsinora, pred danskim kraljevićem koji oklijeva sa osvetom. („I kada ne bude grada/Moj duh če biti tu/kaže Kralj/Čija sjen minu/U ponoć.“ Eho tog motiva kao da je prizvan ovom pjesmom kao opomena i poziv onom istom egzistenacijalno zapitanom i sjetnom kraljeviću u kome se današnji čovjek tako lako pronalazi.

Za pjesnika je poseban izazov to što je nastanak Budve smješten u vrijeme bogova i heroja - osnovali su ga, kako predanje kaže, Kadmo i Harmonija. Martinović osjeća snažnu potrebu da Budvu „usidri“ u njen izvorni grčki civilizacijski krug. Uostalom, „srodstvo“ sa drevnom Tebom potvrđuje mit o njenim osnivačima,iako su davnašnji starosjedioci Butue bili ilirsko pleme Enhelejaca. Budva se nalazila na Kadmejskom putu (Via Cadmeia), koji je spajao Tebu (osnovanu nekoliko generacija poslije Trojanskog rata) sa Jadranom. Za pjesnika je oduvijek bio snažan inspirativni impuls činjenica da i Sofokle, najveći među antičkim tragičarima, među prvima pominje Budvu kao “grad Ilirije” pod nazivom BUTHOE u V vijeku prije nove ere.

Martinović zato u knjigu diskretno uvodi dobro poznate antičke orijentire: Troju, Argonaute, Antigonu, Kadma i Harmoniju, Homera, Herodota. U taj „ram“ se umeću i ilirski orijentiri, kao što je pjesma Teuta; kao što su lijepe i tajnovite rimske patricije („Šapućem: Pavlina... Nekad/Odavno skamenjena“ - Vinicija Pavlina), pa čak i hrišćanski lik Svetoga Pavla u Butui. Uostalom, Budvanska nekropola sadrži i grobove koji pripadaju ranohrišćanskoj epohi, a koji datiraju sa kraja V vijeka. Bogatstvo njene nekropole je takođe izazov za pjesnika, tim prije što je ova budvanska „živjela“ gotovo deset vjekova. U artefaktima koji su u njoj pronađeni se na gotovo fizički način mogu osjetiti miješanje i smjena kultura različitih istorijskih razdoblja.

„Treba sići U sjećanje Onih što u tebi življahu Stepeništima kojih nema Do tvoga bića Imaginarni grade.“ (Silazak I)

Mitološko-istorijski orijentiri su u ovoj knjizi tek eho za ukupnu sliku grada u vremenu, za njegove pločnike i bunare, svetkovine i kapije, stele i klesare, zlatne maske i novčiće, krune i ogrlice, kipove i ideograme, urne i drevna slova. („Nije obavio svetu dužnost/Otuda novac u grobovima.../ Haron je nepouzdana osoba/Ne treba mu vjerovati“ kaže u pjesmi Obol. Nad gradom su uvijek iste zvijezde i sazvježđa; u njemu kamen govori i odjekuju koraci negdašnjih stanovnika i čuju se razgovori na emporijumu; okamenjuju se zalelujane marame patricija i smiruju ptice u kamenu. („Dvije ptice/Osuđene/Da sanjaju let/Da u nebo/Gledaju,“ kaže on u pjesmi Ptice.) Njegove pjesme pozivaju čitaoce da se sa zidina grada iznova vide brodovi kojima još od vremena Argonauta u Budvu stižu različita dobra; da osjete kako se drevna Budvanka divi zlatnom nakitu ili skuplja suze u skupocjenom lakrimarijumu. Konstanta Martinovićeve literarne potrage je i u ovoj knjizi nepromijenjena - u pitanju su vječne, egzistencijalne teme, kojima uostalom i započinje povijest svjetske književnosti. Zato i u Danu i noći u Butui Martinoviću ponajviše odgovara svečena elegičnost i trohejski ritam kadenci. Međutim, margine tišine postaju još značajnije u odabiru eliptičnih stihova i kraćih lirskih formi slobodnog stiha. „Ko je zatvorio vrijeme/U posudu/U liniju“, kaže u pjesmi Linija, gradeći svoje lirske zapise kao da ih urezuje u kamen koji trpi samo iskaz sveden na suštinu. Iako i u ovoj knjizi ima pjesama u kojima je zastupljena svojevrsna lirska naracija, preovladavaju pjesnička slika i značenjsko čvorište sazdano oko nekog inspirativnog izazova, do trenutka kada lirski doživljaj počinje da se stapa sa artefaktom ili motivom u novo jedinstvo. „Dodirujući šljem,/dodirujem/Prazninu./U zemlji sam! Ne traži me!/To što držiš u ruci/Svjedoči da sam bio!“, stoji u pjesmi Ratnik, podsjećajući da su vrijeme i zemaljska tijela iluzije, konstrukti koji nam pomažu da trajemo i krećemo se u svijetu, ali ne i da mu osjetimo smisao i dubinu.

Poznata činjenica da se sa literarnom strašću lijepo ujedinjuje i Martinovićeva inicijalna profesija - arheologija se u Danu i noći u Butui odvija u skladu sa iskazom Bogdana Bogdanovića koji kao da najavljuje ovu lirsku istoriju grada. Nije prvi put da se kod Martinovića može uočiti isto ono načelo koje je u Engleskoj pokrenulo sinkretičku poetsku praksu nazvanu Iskopaj poeziju (Digg the Poetry). Istina, Martinović ovdje pristupa arheološkim nalazima u sjenci muzejskih vitrina ili u sjenovitim „nišama“ grada, kao da osluškuje šapat sopstvene duše na prvom mjestu, a potom poziva čitaoca da se osvjedoči da je sve u vremenu povezano, ono što je bilo ili biva, sa onim što tek dolazi. „I kad je Troja nestala/U plamenu/Ostala je u sjećanju“, zapisuje Martinović u pjesmi Memorija. Butua tako postaje „Grad/U legendu/Zatvoren“. I dok pred njegovim kapijama sluti varvare koji bi htjeli da ga poharaju, tješi ga pomisao: „Oružje ne pomaže/Sila ne pomaže/Ustuknuli/Pred legendom/Ćute“. Grad oduvijek simbolizuje majku koja u utrobi nosi svoju djecu, tim vidljivije kada je riječ o zidinama koje označavaju napuštanje nomadskog duha u korist uređenosti i stabilnosti. Njegov se plan po pravilu utvrđivao sunčanim satom, a tome je posvećena i pjesma Sunčanik: „Gdje je vrijeme/Koje je izmjerio/Gdje dani/Godine“. Eho ovih stihova na poseban način sjenči i današnju Budvu, koja kao da samo raste a ne razvija se, kojoj je više nego ikada potreban urbani duh i „sunčani sat“ da ritam svog kretanja usaglasi sa čovjekom i njegovim koracima.

Post scriptum

Budva je bila inspiracija mnogih pjesnika i pisaca, a najčešće su stvaraoce zanosili njena ljepota i mitska prošlost. U ovom milenijumu, nažalost, Budva je postala metafora preizgrađenosti i različitih poroka. Dan i noć u Butui Miraša Martinovića je dirljivi izraz vjere da Grad „Mijenja lica/Dobije novo/Ne gubi staro/Čuva svaku boru.“

Preporučujemo za Vas