ARHITEKTURA

Nekompetentni žiri previdio najbolji rad

Pozicija objekta škole u odnosu na pomenutu ulicu - uvođenje ulice u priču - samo je jedna od nekoliko značajki koje novi objekat čvrsto vezuju za mjesto
3238 pregleda 10 komentar(a)
Đorđe Gregović i Veljko Radulović, škola u Tološima (PG) - konkursno rješenje, panoramski pogled, Foto: Mrt.gov.me
Đorđe Gregović i Veljko Radulović, škola u Tološima (PG) - konkursno rješenje, panoramski pogled, Foto: Mrt.gov.me

Potonjih nekoliko nedelja, tj. subota - dok sam se bavio tzv. litijama - prosvjednim šetnjama u organizaciji i pod vođstvom gordoga mitropolita Amfilohija (MCP) - slava mu i milost - a povodom donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti itd. - tinjala je u meni slabašna nada - ali ipak nada - da među kolegicama i kolegama postoji barem jedna osoba voljna da preuzme zublju crnogorske arhitektonske kritike iz moje umorne desnice - i da nastavi tačno tamo gdje sam stao (a stao sam... ne znam više, da budem iskren, gdje sam stao).

Da li je moguće da nikoga osim mene (mladoga) ne pritiska apsolutna neodrživost sistema odlučivanja u domenima planiranja i izgradnje, odnosno donošenja odluka koje rezultiraju intervencijama u svima nama najdražem prostoru - prostoru Crne Gore, majke naše - slava joj i milost. Pogotovo u kontekstu činjenice da je naš artificijelni - tj. izgrađeni okoliš - naša slika i prilika. Kad kažem - naša slika i prilika - mislim na sve nas - ne samo na donosioce odluka.

Mogao sam da pretpostavim da među kolegama nema junaka - i nisam bio iznenađen kad se ispostavilo da nema - kolege su, generalno, vrlo neskloni eksponiranju u ime viših ciljeva, još od osvita urbanizma i arhitekturice na ovim našim prostorima - ali da među kolegicama - mladim arhitekticama - mnogo mladim, mnogo slatkim - nema ni jedne jedine s aspiracijom da redovno (u subotnjem ritmu) razgoni noćne tmine pomenutom zubljom - ne bi li i nama (arhitektonsko-urbanističkoj struci) svanulo jednog dalekog dana - to me baš pogodilo - u srce.

Svaka rana, veli, pokraj srca, a srčana posred srca...

Zamišljao sam statuu arhitektice mlade - mnogo mlade, mnogo slatke - sa visoko podignutom zubljom crnogorske arhitektonske kritike - tačno ispred ulaza u Arhitektonski fakultet - za nekih... koliko godina? Prije par mjeseci bih odgovorio - za 100 dugih godina - a sada kažem - možda za 300, ne prije...

Kako bilo, pomenuta rana, koliko god bila teška i duboka, ipak me neće spriječiti da pokušam - još jednom, po ko zna koji put - da nekoga od vas (eventualno) ufuram u furku arhitektonske kritike. Nema nezavisne scene bez kritike, a bez scene nam - braćo i sestre - nema života...

ttt
Đorđe Gregović i Veljko Radulović, škola u Tološima (PG) - konkursno rješenje, interijer(Foto: mrt.gov.me)

OK, ne sumnjam da su vam ptičice sa grane (sićani slavuji) došapnule da su Lepi Vele i stariji Gregović - zvani Đole - neslavno prošli na konkursu za osnovnu školicu u Tološima, Glavni grad Podgorica. O realnim razmjerama tog usuda možemo samo da spekulišemo - imajući u vidu da niko sa ovih prostora - još od konkursa za garažu između zgrade Opštine Herceg Novi i Dobrovićeve pošte - što je bilo krajem davne 2006. godine - pa sve do današnjih dana - nije polučio toliko uspjeha na konkursima, koliko su polučili Lepi Vele, Bata Đole i mlađi Gregović - zvani Banjo - koji je do skoro nastupao sa Veletom i Đoletom pod firmom “Studio Grad” - ali je, izgleda, u međuvremenu ispao iz kombinacije. Dakle, vrlo sam sklon da ustvrdim - čak i nakon letimičnog uvida u konkursne radove (koji se mogu preuzeti sa Internet stranice MORiT - mrt.gov.me) - da je Veletov i Đoletov rad, fanfare molim: NAJBOLJI. U to ime, pozivam na konstruktivnu rezmjenu argumenata svakoga ko smogne kuraži da javno izađe sa kontra-stavom - uključujući, naravno, i sve članice i članove (neshvatljivo nekompetentnog) žirija.

Ovdje se ne radi o detaljima, molim vas - radi se o cjelini - o konceptu. Vele i Đole nemaju običaj da prepeglaju baš svaki detalj svojih konkursnih rješenja - i ako bismo se baš zainatili našli bismo gomile sitnih propusta i u ovom njihovom konkursnom radu - ali sve u svemu - ta stvar na nivou koncepta funkcioniše bez greške - savršeno.

Ako ste u prilici da svakoga dana ispred škole sačekujete vaše dijete - đaka prvaka - poslije časova, onda znate kakvu su nevjerovatnu gužvu u stanju da naprave brižni roditelji svojim novim automobilima - od kojih je određeni, nemali procenat, izrazito masivnih gabarita (Škola “Sutjeska” je drastičan primjer tog problema). Da li je Andro Markuš - moj veliki prijatelj - a ujedno i autor projekta Škole “Sutjeska” - realizovanog sredinom sedamdesetih - mogao da predvidi u kom pravcu će se razvijati stvari - držim da nije - ni u snu - ali stoji da prilaz glavnom ulazu te škole nije baš najsrećnije riješen. Daleko je to rješenje od srećnog, ako ćemo ni po babu ni po stričevima - ali o tome ipak nekom drugom prilikom.

Za razliku od gospodina Markuša, Lepi Vele i dobri Đole su itekako svjesni pomenutog problema - i baš zato uvode treću, zaustavnu traku uz Ulicu SKOJ-a - što je poseban kvalitet koji - koliko sam uspio da primijetim - nema ni jedan od ostalih devet konkursnih radova. Taj kvalitet od samoga starta upućuje na prisustvo svijesti o okruženju. Pozicija objekta škole u odnosu na pomenutu ulicu - uvođenje ulice u priču - samo je jedna od nekoliko značajki koje novi objekat čvrsto vezuju za mjesto - što je, opet moram primijetiti, još jedan rijetki kvalitet koji nisam uspio da primijetim kod ostalih radova.

A onda imamo taj rezolutan, neoklasicistički - pseudo-šinkelovski pseudo-vestibil (ili kolonadu koja pokriva i funkciju brisolea, ako vam je tako draže) na glavnoj (jugozapadnoj) fasadi - koji ipak nije zaokružen do kraja - fali tu nešto - što je vrlo intrigantan momenat, ako mene pitate - i što je momenat koji jasno priziva titogradsku reprezentativnu arhitekturu pedesetih - zgradu Predsjedništva CG, konkretno - koja se nalazi na nekih tri km i kusur, istom ulicom, u pravcu jugoistoka. O delekosežnim implikacijama tog poteza - u kontekstu diskursa o titogradskoj arhitekturi - ne smijem ni da razmišljam - odvelo bi nas to predaleko.

Od Ulice SKOJ-a do glavnog ulaza u zgradu škole - vrlo prirodno vodi (nenatkrivena) staza - upravna i na pomenutu ulicu i na glavnu fasadu škole - i očas posla, eto nas u holu škole...

Sad vas molim da obratite pažnju na pozicioniranje stepeništa - Lepi Vele i Bata Đole su uspjeli - opet jedini među autorima - opet vrlo prirodno - da postave centralna stepeništa - dva komada - na način da ta dva istovjetna elementa ni najmanje ne remete dešavanja u holu - a usput osnažuju to nešto što se obično naziva funkcionalnim tokom.

Skrenuo bih vam pažnju i na...

OK, dosta.

I, za kraj, ne preostaje mi ništa drugo do li da Lepome Veletu i Bata Đoletu čestitam pobjedu na konkursu za školicu u Tološima - i da im poželim mnogo sreće na budućim konkusima.

A to što žiri ne dijeli moj stav - to je veliki problem - to je problem “očiju koje ne vide” - i moramo ga rješavati iz ovih stopa - jer u protivnim tzv. konkursna praksa gubi svaki smisao.