ISTORIJA I/ILI "POHVALA LUDOSTI" (2)

Posljednji let kamikaza

Poslednjih mjeseci 1944. Japan se suočio sa deficitom pilota za „eksadrile smrti“. Za kamikaze sada se regrutuju samo loši piloti ili čak početnici pošto su školovani piloti neophodni za odbranu Japana
821 pregleda 0 komentar(a)
Japanski avion, 1944., Foto: Pinterest
Japanski avion, 1944., Foto: Pinterest

(Nastavak od prošle subote)

Ovozemaljska hijerarhija skladno se dopunjavala na nebesku hijerarhiju definisanu šintoizmom, japanskom nacionalnom religijom. Predstava o bogu bila je maglovita ali predstava o caru, „Sinu Neba“ vjekovima je bila održavana i sistematski gajena od strane samurajske kaste i imala je sasvim jasne konture. Car je potomak božiji i priložiti svoj život njemu u čast, najveća je počast za Japanca!

Na vojničku stegu i nebesku idolatriju nadovezivao se i pritisak sredine, viševjekovna tradicija, sistem vaspitanja i... već se ocrtavao protitip buduće kamikaze.

Još dalje od istine bila je tvrdnja da se kamikaze regrutuju iz „nižih slojeva“ ili čak „podzemlja“.

Kamikaze su u početku mahom bili Japanci iz najuglednijih porodica, sa elitnih fakulteta i vojnih škola. Dobrovoljno javljanje u kamikaze pribavljalo im je izuzetan ugled i duboko poštovanje cijele nacije. Posmrtna slava kamikaza prenosila se na njihove porodice. One su uživale veće penzije, primale obilnija sledovanja, obezbjeđivana su im počasna mjesta na javnim skupovima.

Kamikaza Kijoši Ogava
Kamikaza Kijoši Ogava(Foto: Pinterest)

I same kamikaze težile su da se odjećom i ponašanjem izdvoje iz redova „običnih smrtnika“.

Nosili su posebne uniforme - na rukave i revere plave mornaričke bluze prišivali su po sedam dugmeta ukrašenih sa po tri listića trešnjevog cvijeta. Preko bluze nosila se bijela ili crna ceremonijalna tunika. Oko vrata svilena marama sa izvezenim tradicionalnim izrekama: “Ako ko zatraži od vas da mu kažete šta o pravom japanskom duhu, pokažite mu list divlje trešnje koja stoji na suncu“ ili “Trešnjev cvijet je prvi među cvijećem, tako isto i ratnik prvi među ljudima“.

Ali ni trešnjev cvijet ne zaobilaze mijene...

Već poslednjih mjeseci 1944. godine Japan se suočio sa deficitom pilota za „eksadrile smrti“. Nedostajali su i Zero avoni, sada se koristila jednostavna baka-bomba, koju je do mjesta odredišta prenosio avion transporter. Za kamikaze sada se regrutuju samo loši piloti ili čak početnici pošto su školovani piloti neophodni za odbranu Japana.

Novi dobrovoljci mogu, u najboljem slučaju da računaju samo na stare aparate bez naoružanja i navigacionih sprava. U rezervoaru imaju goriva tek toliko da se obruše na cilj. Evidentiraju se i prvi pokušaji bjekstva ali tek rijetki piloti uspijevaju da se bezbjedno prizemlje na neko bezimeno ostrvo u Pacifiku.

Skrnave se i njihove “predsmrtne počasti“.

U početku piloti - samoubice strogo su se pridržavali propisane ceremonije. Uoči posljednjeg leta oblačili su bijele odore, poslednje sate ispunjavali dugim molitvama a potom brižljivo izbrijanih glava mirno čekali naređenja pretpostavljenih.

Potom su na ritualan način prolazili kroz razne pogrebne obrede, ne skidajući bijele tunike, nagovještavajući tako i simbolično oproštaj sa zemaljskim životom.

Uoči polijetanja, na pisti, svaki od njih dobijao bi bijelu kutijicu koja je simbolizirala urnu. U nju bi odlagali odreske noktiju, pramen kose. Po smrti kamikaze, kutijice bi se slale njihovim roditeljima koji bi ih prilagali na žrtvenik.

Poslednjih mjeseci ovaj strogi ceremonijal ustupao je mjesto orgijama, bahanalijama.

Umjesto molitvama sada su poslednji sati bili ispunjeni pijankama - sake se trošio nemilice. Predsmrtnu tišinu zamijenili su razuzdani kikot ili očajni krici žena i djevojaka a često i djevojčica koje su milom ili silom privođene iz okolnih mjesta. Zato su mnogi roditelji kćerke udavali još kao djevojčice - da bi ih spasili od prisilne prostitucije.

Sve slabiji su bili i vojni efekti od samoubilačkih letova kamikaza. Amerikanci, u početku zbunjeni i šokirani napadima kamikaza kasnije su se uspješno suprostavljali njihovim samoubilačkim letovima. Dok je u bici za Filipine blizu 27% „kamikaza“ pogodilo cilj, pet mjeseci kasnije „tek“ 15 % pilota - samoubica uspješno je obavilo povjerenu misiju.

Napad kamikaza, mart 1945.
Napad kamikaza, mart 1945.(Foto: historienet.dk)

Obarani su ili usredsređenom artiljerijskom vatrom sa brodova ili preventivnom akcijom američkih „lovaca“. Ipak, u svoj ratni „konto“ do avgusta 1945.i konačne kapitulacije vlade u Tokiju, upisali su preko 300 potopljenih ili oštećenih američkih brodova i oko 15.000 žrtava. Upotrijebili su 2314 aviona od kojih je 474 pogodilo cilj. Ali polako se i navlačio zastor na samobuilačke akcije „djece božanskog vjetra“.

Avgusta 1945. nekadašnji načelnik Uprave mornaričke avijacije a zatim general Vrhovne komande u Tokiju Takijiro Oniši morao se suočiti sa neumoljivim činjenicama. Japan je bio vojno poražen, obožavani „Sin Neba“ potpisao je kapitulaciju a vojnička čast generala Onišija bila je ukaljena. Jedini izlaz za oficira njegov kova bio je harakiri - po drevnom japanskom običaju.

Takijiro Oniši, tvorac kamikaza
Takijiro Oniši, tvorac kamikaza(Foto: Wikipedia)

Prethodno je ostavio oporuku:

"Dušama mojih bivših potčinjenih upućujem svoje puno divljenje za njihova junačka djela. Neka moja smrt bude dostojna tih heroja i njihovih porodica. Oni su se dobro borili i hrabro poginuli uvjereni u našu konačnu pobjedu. Svojom smrću želim da okajem svoj dio u neuspjehu koji nas je lišio pobjede. Izvinjavam se dušama tih mrtvih pilota i njihovim ucviljenim porodicama“.

Kada je njegov ađutant nešto kasnije zakucao a potom i odškrinio vrata kabineta Onišija, zatekao je admirala sa „lijepo prerezanim trbuhom“ ali ne i prerezanim vratom što je podrazumijevao „valjani“ harakiri. Oniši je još bio pri svijesti i imao je snage tek da procijedi: „Ne usuđujte se da mi pomognete“!“

Umro je u nesnosnim mukama desetak sati kasnije. Ali može li jedno bizarno samoubistvo iskupiti hiljade i hiljade mladih života?

“Ropstvo koje su nam nametnuli naši mrtvi!“

Jedne hladne večeri, godine 1951. u neuglednu krčmu zašao je preživjeli kamikaza, slučajno ostao u životu. Pošto nije našao neprijateljske brodove, pokušao je da se vrati u bazu ali kako nije imao goriva jedva je uspio da se spusti na neki koralni sprud i tu je živio do kraja rata, poput nekog odocnjelog Robinzona. Nakon par časa „sakija“ prisutnima je rekao: „Ja sam bio potčinjen svom ocu, koji je pak bio samog sebe potčinio dugoj lozi mrtvih predaka. Borio sam se za mog boga - cara, za njega sam patio, umirao od gladi, bio sam spreman da se žrtvujem. Hoću da vam kažem večeras da ne žalim što je moja zemlja pobijeđena jer blagodareći ovom porazu mi smo mogli da se oslobodimo ropstva koji su nam nametnuli naši mrtvi!“ 

(Kraj naredne subote)