RAZGOVOR ZA VIJESTI

Jelena Mila: Poštovanje drugih kroz poštovanje sebe

Filmska djelatnica Jelena Mila od 1998. godine živi u Švedskoj. Za “Vijesti” govori o tamošnjoj situaciji i mjerama borbe protiv virusa korona, a koje važe za veoma blage, ali najavljuje i ovogodišnje izdanje Međunarodnog filmskog festivala Forteca u Perastu
3468 pregleda 1 komentar(a)
Jelena Mila, Foto: Amir Rijavec
Jelena Mila, Foto: Amir Rijavec

Glumica, producentkinja, rediteljka, Jelena Mila, angažovana i na filmu i u pozorištu, i u Srbiji odakle potiče, Švedskoj gdje živi, i u Crnoj Gori odakle su njeni korijeni, planirala je da kraj marta provede u Crnoj Gori kako bi potvrdila termine ovogodišnjeg Međunarodnog filmskog festivala Forteca u Perastu, a koji je planiran i za još nekoliko crnogorskih gradova - Kotor, Cetinje, Berane, možda i Bar i Budvu, a kasnije bi se preselio i u Srbiju, te Kosovo i Metohiju.

“Međutim, 20. marta obustaviše sve letove i eto od tada pa do danas, i još ko zna koliko, čekaćemo na putovanje. Stokholm održava svoje mjere preporuka da se ne putuje, ali su vitalne funkcije grada još uvijek aktivne. Pripreme za Festival teku nesmetano putem digitalnih platformi. Za Fortecu ćemo biti spremni, u programskom dijelu. Ostalo je da dogovorimo sa Opštinom Kotor, mjesnom zajednicom, Muzejom Perast, Filmskim centrom Crne Gore i Turističkom organizacijom Kotor kako to da najpovoljnije organizujemo”, priča Jelena Ivanišević Paunović za “Vijesti”.

Jelena Mila
Jelena Mila(Foto: Privatna arhiva)

Ona u Švedskoj živi od 1998. godine, ali Balkan, kaže, nikada nije zvanično napustila. U vrijeme epidemije virusa korona ipak nije razmišljala da se vrati u Srbiju, a za “Vijesti” govori o “korona situaciji” u Švedskoj za koju se može reći da je država sa najblažim mjerama u borbi protiv Kovida 19, priča i o planovima za ovogodišnji festival, a otkriva i da radi na novom djelu koje opet u centar dovodi ženu sa Balkana, iz Crne Gore, Jelenu koja nije Savojska, najavljuje Jelena Mila.

Iako već dugo godina živite u Švedskoj, da li ste razmišljali u ovom periodu da se vratite u Srbiju?

Kada sam davne 1998. otišla za Stokholm, ja nikada nisam odlučila da napustim Beograd, Srbiju, Crnu Goru... To je za mene bilo više privremeno izmještanje, jer nisam bila neko ko bježi od nečega ili prekida s nečim. Tako da ja, zapravo moj prostor dolje nikad nisam ni napustila. Ovo ovdje više osjećam kao neku nužnu izmještenost, koja je nekako prešla u naviku i može se zvati dom, jer je moja porodica ovdje. Dolje sam gotovo ravnopravno, kako s poslom tako i s vremenom provedenim s majkom i sestrom, rodbinom i drugovima, kolegama, te ne osjećam da sam išta napustila. Čovjek fizički ne može biti na dva mjesta istovremeno, ali odnos prema mjestima boravka i prihvatanje tih promjena je jedno - u glavi. Moja glava još uvijek stvara na maternjem i prevodi na druge jezike. A i na pitanje kako uspijevam da izdržim na sjeveru, odgovor je jednostavan - ja od sjevera Evrope pravim prostor koji mi odgovara s juga. Povratak, opet kao neki dramatični rez... ne, jer ja taj prostor nikada nisam ni napuštala, a i ovaj sam dovoljno osvojila da može da traje.

Jelena Mila
Jelena Mila(Foto: Privatna arhiva)

Švedska je, trenutno, specifična po tome što su mjere predostrožnosti i borbe protiv virusa korona veoma blage, makar iz perspektive južnijeg dijela Evrope. O uopštenim posebnostima da ne govorim... Kakva je situacija tamo, prema Vašem viđenju?

Kao i u Crnoj Gori i u ostatku Evrope i svijeta, ništa nije sigurno oko ovog novog virusa tako i neke naše laičke procjene. Moje konkretno su bile takve da sam u početku pandemije mislila da su Šveđani ludaci koji će dozvoliti da svi poumiremo s tako labavim mjerama predostrožnosti bez zabrana. Gotovo da me je hvatala panika zašto Šveđani ne uvode veće sankcionisanje i mjere prinude ne bi li se zaštitili od ovog virusa, gledajući restrikcije koje su vrlo brzo uvodile druge zemlje Evrope. Međutim, slušajući njihove vijesti i “glavnokomandujućeg” u Švedskoj, odnosno direktora Epidemiološkog instituta i zaštite - Andersa Tegnela, kako objašnjava švedski model odbrane iz dana u dan suprotstavljajući se cijelom svijetu... - odjednom sam razumjela tu čudnu svijest koju Šveđani nedvosmisleno gaje. Vidite, sada se sve pomalo smiruje i prate se već rezulatati postignutog, te je lako biti pametan, ali ako se sjećate, u samom “Oku Oluje”, kada su sve susjedne zemlje zatvorile granice i stavile narod u karantin, kada smo gledali očajne snimke iz Italije pa iz Španije, u isto to vrijeme Švedska ostavlja oškrinuta vrata za normalan život iako cifre žrtava rastu. To je tada zaista bilo ravno suicidu jedne cijele države... Ali, Šveđani imaju nešto što ih razlikuje od susjednih zemalja - čudesan integritet i raspodjelu poslova. Odjednom se cijeli državni aparat pretvorio u uvo slušajući šta će njihovi stručnjaci da kažu, bez pritiska spolja. I zaista, Anders je uspio - rekla bih hladno i “vikinški” da nastavi da plovi sa svojom odlukom o preporučenoj izolaciji. To je značilo da se nastava za stariji uzrast - gimnazije i visoke škole prebaci na internet, a sve ostalo da radi, zato što država treba zdravstvene radnike čiju djecu neko mora da čuva. Drugi razlog je, svakako, da sve države jednom moraju izaći iz izolacije. To je bojazan da opet ona krivulja zaraze počne da bijesni. Zato je put švedske izolacije samo balansiranje između sloboda kretanja i potencijala bolnica da primi pacijente kod neophodne intenzivne njege u bolnici. I mora se priznati da su uspjeli! Približne cifre švedskim brojkama imaju i zemlje koje su ušle u mnogo rigoroznije izolacije stanovništva... U Švedskoj su blage mjere i zadržane da se ne bi urušio najbolji socijalni sistem svijeta, koji naravno da leži na ekonomiji i politici demokratije. Švedska je provukla svoj model izolacije koja leži u rukama građana - i do sada funkcioniše.

Da li i kako “blage” mjere utiču na stanovništvo?

Utiču naravno. Ono za šta Šveđani kažu da je preporuka vlasti i institucija to nije baš tako nevažna stvar - odnosno ona se većinski uzima kao zabrana, ali bez prisile. Naravno, onaj ko mora nešto da uradi uradiće to poštujući preporuke vlasti. Svijest o poštovanju drugog, prije svega kroz poštovanje sebe, jak je momenat u ovoj kulturi. Glavni problem je ekonomija, (ne)zaposlenost, visoki standard koji odnosi svoje ekonomske žrtve, stečajevima i propadanjem firmi. Država obećava pomoć ali kad i kako vidjećemo.

Stokholm
Stokholm(Foto: Jtp Arhiv)

U Crnoj Gori je uvedeno mnoštvo zabrana kada su kretanje i kontakti u pitanju. Kako to komentarišete i možete li uporediti sa stanjem u Švedskoj?

Nema policijskih časova, nema nikakvih zabrana, sem da se u staračke domove ne smije ulaziti bez posebnih dozvola i uz veliku kontrolu. Ostalo je sve otvoreno: bioskopi rade, radnje takođe, šoping centri, prevoz po cijeloj zemlji (čak je predlog da rade pojačano da bi se izbjegle gužve). Naravno i ovdje se apeluje na svijest građana - da sami procijene neophodnost odluke da se kreću. Obezbijedili su zadravstvene kapacitete, ali i dalje upozoravaju da nisu spremni na krizu.

Ono gdje je model švedske izolacije zaista zadivio svet je da su sa tim blagim mjerama izolacije uspjeli da zadrže kretanje normalnog života u izmijenjenim okolnostima kojih se ne treba plašiti već im se prilagoditi. Ovaj virus, za razliku od prethodnih, ima samo agresivno vrijeme širenja koje ne dozvoljava da se zdravstvo brže reorganizuje. Obarajući broj zaraženih Šveđani su u vrijeme najveće krize i pritiska spolja da se zemlja izoluje, uspjeli da podignu sistem zadravstva da primi veći broj zaraženih. I što reče Tegnel - mi smo upravo to uspjeli, ostalo je da sačekamo da se virus smiri.

Pandemija je donijela i pozitivne stvari, makar i prinudno, a neke od tih su definitivno i besplatne onlajn platforme za film, muziku, pozorište, otvoreni onlajn muzeji, biblioteke... Koliko nam je kultura i umjetnost neophodna u ovakvim situacijama?

To vam je mač sa dvije oštrice. Sa jedne strane imate umjetnike i institucije koje su pohrlile da na internet platforamama prikažu svoja djela pa čak i besplatno igraju svoje scenske bravure na otvorenom. Međutim, ta divna slika ima i svoje naličje - prihodi su smanjeni tako da je i budućnost nekih projetata pod znakom pitanja. Uz to, većina umjetnika nema stalno zaposlenje (frilenseri) i često nema riješeno socijalno osiguranje, tako da ispadaju iz okvira zaštite države u krizama kao što je ova. Tako da ja tu vizualizaciju vidim više kao vapaj nego kao neki užitak ili umjetnički doživljaj. Uostalom, gledati djelo na ekranu ili doživjeti ga uživo nije baš ista stvar. Naravno da pomaže donekle da prebrodimo vrijeme čekanja, ali nije nikako dugoročno rešenje.

Da li biste nešto preporučili čitaocima?

Gledam i slušam preporuke koje bruje sa svih strana, o knjigama, filmovima, koncertima... Mislim da digitalno imam zasićenje od količine informativnih sadržaja vijesti koje konzumiramo na dnevnom nivou u izolaciji u nadi da će sve ovo što pre proći.

Međutim, ova izolacija ima i svoju apsolutnu prednost - okretanje sebi i najbližima, okretanje, u mom slučaju, i stvaranju. Odavno mi stoje neka pisanja koja moram da završim, uobličim neke scenske i filmske ideje - što upravo radim... Ako se naljutim imaćemo jednu novu premijeru na ljeto još jedne Jelene crnogorske, a koja nije Savojska! Žena je van vremena i prostora, apsolutni biser naše istorije, snage ženske ljubavi i posvećenosti. Zaista jedva čekam... Treba mi malo vremena, ali ako ovo potraje - što da ne. Uvijek treba biti spreman da je svaki “propust ili umiranje” zapravo šansa za “prednost ili uzdizanje, vaskrs”... Umjetnost uvijek daje izlaz, a spremnost i želja za stvaranjem su njeno glavno oružje (naravno, uz malo znanja i vladanja tehnikom).

Kako Vi provodite ovo vrijeme u Švedskoj?

Ovo se nadovezuje na prethodni odgovor. To je još jedna prednost stvaralaštva, jer ono koliko uzima toliko, a možda još i više, daje. Tako da nema pauze - odmor je dok stvaranje traje. Radim par tekstova i za scenu i za film koje planiram da produciram što prije. Istovremeno, spremam filmove za sledećižu Fortecu, FIFFP, koji evo postaje ozbiljan Međunarodni filmski festival Forteca u Perastu, Kotoru ali i na Cetinju, Beranama, možda Budvi i Baru. Da, to je Festival kojem se ne radujem samo ja već i moje kolege Šveđani i Nordijci: Island, Norveška, Finska, oni koji su bili gosti. Zaista je Perast jedna perla Jadrana koja bi mogla da se poredi s brojnim prirodnim draguljima Sjevernog i Baltičkog mora, samo što je malo toplije i punije istorijom. Zato se Perast preko svog kamena i kamenih palata, vode i zaliva momentalno upisuje u pamćenje svih gostiju festivala. Ovogodišnje izdanje je planirano između 26. i 30. jula, naravno poštujući odluke države, opštine i lokalne zajednice u odnosu na epidemiju koja će dosta uticati na kulturni život globalno. Uspostavili smo lijep kontakt sa TO Kotora i predsjednicom Anom-Nives Radović koja je dragocjen saradnik na ovom Festivalu, predsjednikom opštine Kotor koji svesrdno podržava naš Festival, kao i Filmski centar Crne Gore. Imamo već dobar tim saradnika u organizaciji, na čelu sa Muzejom Perast. Gosti rado dolaze, a oni koji su bili najavljuju svoje sljedeće učešće s novim projektima... Tako točak Fortece nastavlja da se okreće radujući prije svega vjernu publiku koja nas očekuje ali i prave sienaste - ljubitelje i profesionalce filma u regionu. U toku su pregovori s Filmskim centrima Švedske i Norveške za selekciju filmova za FIFFP 2020. (www.fiffp.com)

Balkanci su istrenirani za traume

Kazali ste, za RTS, da je scenario nestajanja namirnica, pravljenja zaliha, čekanja u redovima ispred prodavnica, nešto što onima koji se sjećaju devedesetih na našim prostorima nije strano. Kako biste opisali to poređenje, s obzirom na to da postoje i oni koji teško mogu znati sa čime se sve čovjek može suočiti, dok je ovdje to još uvijek vrlo živo, blisko, realno?

To je već jedna duža priča. Da, mislim da se stanovništvo u Švedskoj dijeli na Šveđane koji nemaju sjećanje na krizne i ratne traume (ta novija sjećanja su ostavljena za Fince) i one druge ratom ometene Šveđane (došljake). Možda ćete se sjetiti i sami momenta kada je rečeno da ovaj virus nosi živote, da će biti izolacije, da radnje neće raditi, da će vojska da sprovodi red... kako je ta slika krenula iz Kine. I zaista, mi s Balkana nosimo nasljeđe, živo sjećanje na sankcije, inflacije, nemaštinu, izolaciju... Što bih ja rekla: mi smo u treningu za te vrste trauma. I zaista kreću najcrnja scenarija kojih se nerado sjećam, s tim što ja više nisam u Srbiji i Crnoj Gori, ja sam sada u Švedskoj, a oni nemaju moje pamćenje.

Jelena Mila
Jelena Mila(Foto: Amir Rijavec)

Stradanje Balkana tada je njima predstavljeno kao neartikulisani varvarizam ratobornog naroda, ničim izazvan. Tako da sam ja razumjela da u kriznim situacijama koje kucaju na vrata imam posla s autističnim društvom koje smatra da demokratija i mediji sve rješavaju, pa čak i najgora kofliktna scenarija.

Ja, onako balkanski, odem van grada da se na veliko snabdijem, ne previše, ali bar za neko vrijeme, da se namirimo (odgovornost prema djeci koja moraju da se hrane). U toj radnji izbezumljeni Šveđani tamnije puti, u šta uključujem i sebe i žene uvijene u šalove, besomično kupuju toalet papir (kojeg već nema), paštu, rižu, brašno... Prazni rafovi. Tada sam se već smrzla od činjenice šta nas čeka. Kupim šta sam našla i sjutradan odem da nabavim ostatak - ima svega... Dokupim ja šta mi je nedostajalo, da budem sigurna, i shvatim: stanovnici ovog grada imaju najmanje dva plana reakcije u kriznim situacijama - paničari, ratom ometeni i ovi drugi, bez takvih sjećanja. Naravno da su se radnje u cijelom Stokholmu za par dana napunile svim namirnicama, te se i ta panika balansirala. Ali, moram priznati da bi mi moj krizni scenario bio draži u Srbiji i Crnoj Gori (zbog iskustva) nego u Švedskoj koja bi svoje iskustvo tek trebalo da stvara. Kad se čovjek jednom dobro opeče, ne traži pomoć da ga drugi put isto to nauče...

Švedski model je moguć samo u Švedskoj

Da li Crna Gora može preuzeti neki model ponašanja od Švedske?

Ne mislim da je švedski model moguć u bilo kojoj drugoj zemlji do u Švedskoj. Djeluje malo arogantno, ali nije. Predsjednik države je prošle nedjelje donio paket mjera da se izolacija zaoštri jer je dobio kritiku da država ne radi ništa i da zdravstvena ustanova ne može da donosi odluke, prije države. Paket je poslao na usvajanje - ali je parlament cijeli paket odbio zato što je donesen bez učešća svih (ne zaboravite da broj žrtava raste, kao i zaraženih, da zdravstveni radnici nemaju zaštitnu opremu, razbolijevaju se - kriza traje). Novi predlog je da parlament dođe sa svojim izmenama, da se sve posle toga uskladi s pravnicima i Ustavom i da bi tek u najboljem slučaju za 14 dana te mjere mogle biti sprovedene. Drugim riječima, u vrijeme krize ovdje nema čovjeka koji bi mogao da presječe i donese odluku sam. To nije baš zavidan scenario - da brod nema kormilara. Ali istovremeno je švedski scenario doveo volju ili nevolju pojedinca na minimum - odnosto ne postoji. I zaista je za divljenje s kojom snagom je Institut za epidemiologiju ostao pri svom stavu i kako je ostatak države, opozicije, medija pratio stav stručnjaka. Od jedne pomalo razvodnjene miroljubive politike po svaki cijenu, negdje se tu pojavio taj vikinški duh, da imaju snagu da stanu iz svoga stava koliko god to izazivalo reakcije svijeta. Slično im se desilo i za vrijeme ovogodišnje dodjele Nobelove nagrade za literaturu Petru Handkeu. Umiju da stave prst na stvari na koje bi se drugi možda uplašili.

Ja sam za sebe intimno prihvatila našu izolaciju dolje - sprovodeći je među ukućanima, koliko je moguće, jer je moja majka od 83 godine ovde s nama.

Galerija