Novi roman “Z” beogradske spisateljice Dane Todorović je vrlo neobična knjiga. Glavni junak po imenu Z u jednoj polovini radnje zapravo je - formula! Ovaj lik, zarobljen u jednačini, jeste narator koji povremeno boravi u prirodi i među ljudima. On je, preveden u tradicionalni modalitet, komentator zbivanja, onaj što mami publiku da na predstavu dođe, ali i srednjovjekovni najavljivač radnje u pučkom pozorištu, ili renesansni pisac što na početku poglavlja obnaroduje dalji tok svoje pripovijesti. Roman “Z” Dane Todorović objavila je Geopoetika.
Dana Todorović rođena je 1977. godine u Beogradu. Školovala se u Budimpešti, Detroitu, Indijanapolisu i Njujorku, a studije drame završila je u Londonu. Bavila se glumom i prevođenjem. Posebno prevodilačko iskustvo stekla je u oblasti filma i pozorišta (scenarija, drame, itd.), a šest godina radila je i kao prevodilac u Ujedinjenim nacijama. Potiče iz ugledne glumačke porodice, njen otac Bora Todorović, brat Srđan i tetka Mira Stupica su doajeni jugoslovenskog i srpskog glumišta. Dana Todorović autorka je romana “Tragična sudbina Morica Tota” i “Park Logovskoj” i dvije knjige za djecu. Njene kratke priče objavljivane su u novinama i časopisima.
Kako je nastajao vaš novi roman “Z”?
Filozofska i metafizička pitanja naprosto su pitanja kojima je moja duša oduvijek težila i, u nekoj svojoj vječitoj potrazi za smislom, često sam bila sklona povezivanju i pomirivanju oblasti i fenomena koji se na prvu loptu ne čine pretjerano srodni. Tako i ovaj roman, na jedan neobičan način, spaja nauku i matematiku sa filozofijom, poezijom, teatrom (odnosno, spaja takozvane egzaktne nauke sa umjetnošću i pitanjima duše) i ukazuje na neke njihove skrivene, ali neporecive, zajedničke osobine i srodnosti. Poželjela sam da napišem jedan takav sveobuhvatan roman koji bi, svojim isticanjem univerzalnost svijeta u kome živimo, čovjeku u ovim nesigurnim vremenima ulio malo vjere u smisao sopstvenog postojanja, da mu pomogne da uvidi da je i on nezaobilazan dio jednog daleko većeg i posve čudesnog organizma. Iz takvog poriva je roman nastao, a upravo zbog njegove neobičnosti, kako tematske tako i žanrovske, nastajao je postepeno, veoma pažljivim i temeljnim radom, kao nekakav mozaik. Drugačije nije moglo.
U kojoj mjeri ova knjiga korespondira sa vašim ranijim djelima?
- Svi moji romani nastajali su, sasvim spontano, u skladu sa spoznajama koja su postepeno bivala utemeljena unutar moje sopstvene duše. Moram da priznam da nijesam jedan od onih pisaca koji su emotivno vezani za sam čin pisanja, koji se pretjerano poistovjećuju sa ulogom književnika i koji pošto-poto moraju nešto da pišu. Ono sto me vuče ovom pozivu (a zato tako rijetko i objavljujem) upravo je ono najdublje unutrašnje uvjerenje, ta iskrica neke subjektivne istine koja je, barem u mom slučaju, toliko ohrabrujuća da žudi da bude podijeljena sa drugima. Ono što, međutim, ovaj roman čini drugačijim od prva dva jeste činjenica da je manje intiman, manje ličan, jer se ne odnosi toliko na čovjekovu unutrašnju borbu koliko predstavlja jedno filozofsko preispitivanje stvarnosti koja nas okružuje.
Narator u romanu “Z” ima mnoge uloge, a ipak obilježava ga priča i pričanje. Možete li pojasniti?
Z stanuje u matematičkoj jednačini koja definiše jednu veoma kompleksnu i, moglo bi se reći, čudesnu matematičko-geometrijsku tvorevinu zvanu Mandelbrotov skup, i to mu, kao pripovjedaču ove priče, daje jednu gotovo mističnu dimenziju. Međutim, iako od početka preuzima ulogu sveznajućeg naratora, Z to ne čini sa distance, već je i njegova sudbina zavisna od sudbine ostalih likova i dešavanja na sceni. Kako je subjektivitet veoma važna tema u romanu, smatram da je ključno za ovu priču da čitalac sam, u skladu sa svojim sopstvenim viđenjem stvarnosti, odluči šta Z za njega predstavlja. Zato bih voljela, bez nekih konkretnih smjernica, da postavim pitanje: ukoliko razmotrimo čovjekov odnos sa onostranim, možemo li biti sigurni da je jedino čovjek taj kome je potrebna utjeha i spasenje, ili postoji mogućnost da i ono što je veće od nas samih isto tako žudi za svakim svojim djelićem, da žudi da bude upotpunjeno, da žudi za jedinstvom?
Druga polovina knjige je priča o pučkom amaterskom pozorištu na jugu Sicilije. Šta nam kazuje ovaj nivo knjige sa radnjom ovoga doba, ali po atmosferi preseljenoj nekoliko vjekova ranije?
Ja sam u suštini jedna staromodna duša kojoj najviše prija neka klasičnija književna estetika, suptilnost u izražavanju, nenametljivi ironični humor, te je vjerovatno to razlog zbog kojeg sam, sasvim nesvjesno, romanu zadala ovakav ton. Sam vremenski period u kojem se radnja odvija, međutim, u romanu jeste prilično nedefinisan. Ovakva odluka u skladu je sa tematikom i donijeta je svjesno i sa jasnom namjerom, imajući u vidu da roman otvoreno ukazuje na naučna načela o iluzornosti vremena. Na kraju, ne zaboravimo i da pozorište možemo nazvati vanvremenskim, jer je u njemu sve dozvoljeno, i ukoliko reditelj ima dovoljno mašte, ne postoje ta vremensko-prostorna ograničenja koja priči mogu da stanu na put.
Kako fraktali funkcionišu u vašem romanu “Z”?
Jeste, fraktali su samoslične geometrijske strukture koje se, kako ih uvećavate, otvaraju u sve manje djelove, od kojih svaki predstavlja približno umanjenu kopiju cjeline. Narator Z stanuje u matematičkoj jednačini koja određuje jedan ovakav fraktal. Fraktali su me zaintrigirali zbog fascinantne činjenice da se strukture nalik fraktalnim mogu uočiti u mnogobrojnim pojavama prirodnog svijeta, u kosmosu, pa čak i u ljudskom organizmu. To je upravo taj dokaz o univerzalnosti života koji sam željela da stavim u prvi plan. Ono što ne bi bilo loše dodati, kako ne bismo uplašili potencijalne čitaoce, jeste da je matematika samo početna osnova za razvoj radnje (nije potrebno pretjerano razumijevanje ili predznanje), a da je suština čitavog romana u filozofsko-metafizičkim pitanjima koja postavlja, a koja se odnose na prirodu “realnosti” u kojoj živimo i čovjekovoj ulozi u njoj.
Matematički zakoni često se nalaze u prirodi, umjetnosti, muzici. Na šta nam skreću pažnju ti zakoni, posebno u književnom djelu?
Kroz vjekove vlada predubjeđenje da postoje oblasti koje su antagonističke ili nepomirljive (nauka protiv religije najočigledniji je primjer). Međutim, ukoliko pratimo razvoj kvantne fizike, možemo primijetiti da se nauka sve više približava teorijama koje prkose zastarjelim obrascima ljudskog razuma i koje dodirne tačke pronalaze sa nekim filozofskim ili duhovnim pravcima. Tu je i primjer koji ste sami naveli, da matematičke obrasce možemo uočiti u oblastima poput književnosti, slikarstvu, teorije muzike… Po mom mišljenju, to što neke oblasti i teorije ne uspijevamo da pomirimo ili što u njihovoj koegzistenciji vidimo paradoks treba da nas raduje. Ljudska nemogućnost da pronikne u tajne univerzuma najprije predstavlja dokaz o njegovoj veličanstvenosti, jer, da se poslužim rečenicom iz romana, “koliko bi sićušna naša stvarnost bila kada bi mogla da stane u sužene okvire ljudskog razuma?”
Junaci ove knjige su i Hamlet, kao i Godo. Zašto?
Kao što u Beketovom komadu Vladimir i Estragon čekaju Godoa, u dramskom djelu moje knjige, amaterska pozorišna trupa iščekuje dolazak slavnog pozorišnog reditelja koji treba da im održi master klas, i iz ovakve početne postavke razvijaju se zaplet i dinamika odnosa između likova. Ova paralela sa Beketovim djelom ne izmiče ni samim likovima, koji dotičnog reditelja u šali nazivaju “Godo”. Što se tiče “Hamleta”, scena na groblju mi se učinila odgovarajućom za jednu pozorišnu igru u romanu, te sam je zato i iskoristila.
Stvarnost i iluzija, kao kod Pirandela miješaju se u ovoj knjizi. Iz kog razloga?
U svom najčuvenijem djelu “Šest lica traži pisca”, Pirandelo postavlja pitanje da li je možda realnost koju doživaljvaju likovi na sceni stvarnija od realnosti glumaca koji ih tumače, drugim riječima, da li umjetnost, kao tvorevina ljudskog duha, može biti stvarnija od života. Moj roman, pak, ističe ključnu ulogu subjektiviteta u kreiranju realnosti i vjerovanje da je stvarnost onakva kakvom je svijest načini, i zato nije slučajno to što pučko pozorište iz romana izvodi upravo Pirandelova djela.
Roman “Park Logovskoj” posvetili ste ocu… a za novu knjigu kažete da je omaž glumcima. Možete li pojasniti?
Prije bi se moglo reći da je knjiga svojevrstan omaž pozorištu, ali samo jednim njenim dijelom i usputno, jer pozorišna igra nema mnogo veze sa suštinom knjige. Ja sam tokom čitavog svog odrastanja bila okružena glumcima, dramu sam i studirala, pa se moglo očekivati da ću kad-tad poželjeti da se okušam i kao dramski pisac. U ovoj knjizi sam ugledala priliku da to učinim na nešto neobičniji način, uklopivši dramski tekst u jedan žanrovski hibrid.
Kritika je uočila da u vaša dva ranija romana „Tragična sudbina Morica Tota“ i „Park Logovskoj“ dominira orvelovska i kafkijanska atmosfera. Šta ste htjeli tim postupkom da naglasite?
- To je nešto što kritika često stavlja u prvi plan, i moram da priznam da se svaki put iznenadim jer o tome ne razmišljam mnogo dok pišem. Čini mi se da atmosfera nekog djela dosta zavisi od senzibiliteta autora, a ne nužno od neke njegove svjesne odluke ili krajnje poruke koju želi da prenese. Orvelovska i kafkijanska atmosfera, po meni, najprije podrazumijeva nekakav mrak i tjeskobu, a imajući u vidu da ovaj svijet počiva na dualnostima, to što kritičari u mojim romanima prepoznaju najvjerovatnije jeste moja želja da naglaskom na mrak stvorim neku vrstu protivteže svjetlosti, ne bi li joj se stvorili uslovi da na kraju još jače i ljepše zasija.
Malo je poznato da ste autorka dvije knjige priča za djecu. Šta nam možete o tome reći?
Radi se o knjižicama koje su dio serijala o mačku Cicku i njegovim avanturama, a objavljene su prvo u Sloveniji, pa zatim u Srbiji. Ovaj moj izlet u dečju književnost dogodio se sasvim slučajno, da bi Cicko vremenom stekao brojne obožavatelje među mališanima, prije svega zahvaljujući fantastičnim ilustracijama Bojane Dimitrovski. Pisanje za djecu je plemenita disciplina i veliki izazov, i možda ću mu se jednog dana vratiti.
Maštam o terasi u Bigovu
Kako provodite ove dane u kući kada smo svi izloženi prijetnji globalne pandemije? Šta radite, šta čitate? Da li biste više voljeli da ste u vašoj porodičnoj kući u Bigovu?
- Čini mi se da smo u ovom trenutku svi, na neki način, prisiljeni da se posvetimo sebi jer drugo i ne možemo, da živimo u sadašnjem trenutku jer je sjutrašnji neizvjesan. To jeste dobro za dušu, ali moramo imati u vidu da ni ovo “bivanje sa sobom” nije uvijek lako, pogotovo u trenucima kada smo naglo izbačeni iz svojih kolotečina, a u živote su nam se ušunjali strah, neizvjesnost, usamljenost, gubitak kontrole. Zato mislim da je sada važno da prema svakom svom osjećanju, bilo ono dobro ili loše, imamo malo poštovanja, da se potapšemo po ramenu i zadovoljimo sitnim pobjedama. Trudim se da i ja prema sebi postupam na isti način. Malo pišem, malo čitam (trenutno čitam knjigu “Umovi Bilija Miligana” Danijela Kiza), vježbam jogu, kuvam… i maštam o trenutku kada će sve ovo proći da mogu da provodim sunčane dane na svojoj terasi u Bigovu. Uz čašicu loze, razumije se.
Bonus video:
