U susret Danu sunca, crnogorska slikarka Nina Vukčević pokrenula je izazov “Slikaj doma”, na svojoj Fejsbuk stranici, sa željom da zajedno sa pratiocima obasja i oboji vrijeme koje se provodi kod kuće tokom borbe protiv virusa korona. Vukčević je objavila i svoj crno-bijeli rad, kao i link za preuzimanje (http://ninavukcevic.me/Izazov-Nine-Vukcevic-april-2020.jpg), a na svima koji to žele je da ga bojama upotpune.
“Objavite crtež na svom profilu, označite moju FB stranicu ‘Nina Vukčević - Slike i crteži’ ili Instagram ‘Nina Vukčević Art’, dodajte haštag #slikajdoma, a ako moje stranice niste pratili - kliknite i follow. Radovi se mogu objavljivati i slati do 3. maja kada se obilježava moj omiljeni praznik - Međunarodni dan sunca”, poručuje Vukčević i dodaje da će najzanimljivije podijeliti, a crtež koji je osvoji dobiće na poklon njen originalni rad - “u inat ovom zubatom proljeću”!
U razgovoru za “Vijesti” Vukčević ističe da je željela da podstakne ljude i pruži im priliku da predstave svoje umjetničke afinitete, “što u uobičajenim uslovima nije često, jer najčešće upravo za sebe nemamo vremena”.
“Ovaj izazov je podstakao i roditelje da provode kvalitetno zajedničko vrijeme sa djecom, što je meni kao nekom ko se bavi i pedagoškim radom jako važno”, kaže umjetnica u čijem opisu na FB-u stoji poruka kojom ju je koleginica Maša Jovović opisala: “Nudim ti igru. Ovdje i sada. Juče, danas i sjutra. Vrijeme ovdje ne igra ulogu. Nije me briga: kako se zoveš, jesi li on, ona ili ono, koliko ti je godina. Bojom te vodim kroz svijet mašte, moje i tvoje gradove, male i velike”.
Koliko je radova već pristiglo i koliko se oni, iako istih kontura, zapravo razlikuju?
Na desetine radova je već postavljeno na društvenim mrežama pod heštegom #SlikajDoma, a neki mi i u porukama šalju svoje crteže. Ne sumnjam da će ih biti još, jer izazov traje do 3. maja, mog omiljenog praznika. Došla sam do zaključka da će biti teško izabrati najbolji ili najljepši crtež koji će dobiti i posebnu nagradu. Puno je sličnih radova, a mnogo više je različite estetike. Ne zalazim u ličnost pojedinca, jer mi nije to cilj, niti moja sfera. Međutim, znam da psihijatri već stotinama godina preporučuju bojenje kao aktivnost koja opušta centar za strah u mozgu i dozvoljava umu da dobije svoj zasluženi odmor. To je u ovoj neočekivanoj situaciji za sve nas jako bitno. Takođe, meni je posebno drago što su se izazovu priključili i odrasli i djeca, jer je upravo to bio i cilj. Zato mi je i drago kada primim fotografije radova za trpezarijskim stolom, gdje i bake bojaju moj crno-bijeli crtež.
Kao slikarka, ali i pedagoškinja, koliko je važno da ljudi ne zapostave umjetnost i kreativnost?
Umjetnost se prepliće sa životom i svakodnevicom, ali moraju da se ispune uslovi za to. Neki se umjetnici rađaju, a neki svoju estetiku otkrivaju kasnije. Zato je meni bilo važno da baš sad, dok više vremena provodimo kućama nego vani, dam ljudima „izgovor“ da se okušaju u umjetnosti. Međutim, bojim se da je puno ljudi sebi već zadalo zadatke šta bi sve voljeli da urade tokom ovog perioda. A poenta umjetnosti nije da to bude zadatak ili moranje, već osjećaj ili potreba, doživljaj trenutka... Tako da svima preporučujem „terapiju kroz umjetnost“, ali samo onda kada im to zaista i prija, jer će im umjetnosti zauzvrat ponuditi bijeg od svakodnevice.
Šta biste izdvojili kao sopstvenu inspiraciju i motive?
Koračanje kroz maštu i istraživanje nepoznatog kroz igru bojama i oblicima. Crtam, slikam taj neki urbano-betonski život kroz njegovu suštinu i kroz izražaj koji on skriva iza svih tih oštrih oblika. S obzirom na to da pripadamo generaciji rođenoj u gradu koja je svoj svakodnevni život oblikovala krećući se kroz zgrade, ulice, parkove, moji osunčani gradovi nisu ništa drugo, do život koji i ja sama poznajem i živim.
Rekla bih da Vaši radovi okupani bojama predstavljaju neku drugačiju svakodnevicu, odnosno „pojačavaju” tonove života, koje često zanemarimo drugim okupacijama. Koliko nas Vaši radovi opominju da uživamo u svemu što nas okružuje?
Možda je moja prva inspiracija bio jedan prekomorački kvart u kojem sam odrasla, gdje smo znali da pravimo roštilj na livadi i prodajemo sendviče. Na tu livadu sada svakog ljeta dolazi ringišpil i baš tamo vodim i svoju djecu. Ta naša prekomoračka ekipa je igrala između dvije vatre, vozila bicikla i stalno se tukla... Bili smo neustrašivi. Mi smo kao djeca imali olovku i kasetu, taj nerazdvojni tandem za premotavanje sa kojim si tačno znao šta da radiš. Imali smo i lastiku i žmurku. A kad bi ti na pod ispalo parče, dizao si ga i jeo. Sve to je možda postalo dio mojih slika. To su boje koje ja vidim. Detalji, naravno, zavise od posmatrača.
Planirate li neku izložbu uskoro?
U planu su bile dvije izložbe, ali još uvijek ne znam da li će se organizovati. Ja nastavljam sa radom bez obzira na to. Veliki broj mojih radova rado postavljam na FB-u kao i Instagramu. Cijenim sve komentare koje dobijem i upravo ta konekcija koju imam sa publikom me ispunjava kao stvaraoca.
Šta biste poručili čitaocima ili dodali za kraj razgovora?
Moje poruke su jednostavne... Volite! Nema ljepšeg zanata od ljubavi. Maštajte, budite djetinjasti ponekad! Radite više onog što čini da vam vrijeme leti, a što manje onoga gdje vam vrijeme stoji. Zaustavite ratove u glavi, bunt, hejt i ljubomoru. Pustite sunce u vaše misli. Činite dobra djela. Jer samo dobar čovjek je srećan.
Volite! Nema ljepšeg zanata od ljubavi. Maštajte, budite djetinjasti ponekad! Radite više onog što čini da vam vrijeme leti, a što manje onoga gdje vam vrijeme stoji. Zaustavite ratove u glavi, bunt, hejt i ljubomoru. Pustite sunce u vaše misli
Obaveza više nego ikad
Kako provodite vrijeme kod kuće, da li Vam izolacija teško pada?
Mogu da kažem da mi se čini da ja lično nikad nisam imala više obaveza nego sad. Sve što je kasnilo u realizaciji, ostavljeno za neki odmor, sad je došlo na red. Sa porodicom sređujem dvorište, puno boravimo vani, učimo, sadimo, a dobila sam i volju da završim neke slike koje su čekale poseban trenutak. Vjerujte, sa troje djece, psićem i dvoje odraslih, ima i puno obroka da se spremi. Na to dodajte i sve Viber grupe sa kolegama, kao i po jednu za svaki moj razred, i tako dan proleti.
Za život su vam uvijek potrebni pomoćni točkići
Kako biste oslikali period u kojem se nalazimo?
Slika današnjeg grada ne bi se mnogo razlikovala od mojih svakodnevnih motiva i kolorita. Imala bi gradske zidine. Nisam tip osobe koja gradi zidove. Ali zato volim da imam podršku, drage ljude, prijatelje i kolege koji su tu. To se pokazalo i danas kao jako važno, zato posebno treba da cijenimo sve volontere i one koji ne štede sebe da bi pomogli drugima, na bilo koji način. Zato su ljudi moji pomoćni točkići, kako kaže jedna knjiga za djecu. Jer za život su vam uvijek potrebni pomoćni točkići.
Galerija
Bonus video:
