RAZGOVOR ZA "VIJESTI"

Goldman: Iz dobrih filmova sam naučila koliko i na terapiji

Umjetnost je važna i uvijek će biti, ali sa druge strane, praktični značaj psihologije i terapije je neprikosnoven, što se naročito vidi u ovim kriznim situacijama, kaže glumica iz Srbije Violeta Goldman koja se bavi glumom i psihoterapijom

1794 pregleda 0 komentar(a)
Goldman, Foto: Privatna arhiva
Goldman, Foto: Privatna arhiva

Kada se umjetnost i nauka susretnu nastaje čudo, a čuda inspirišu glumicu iz Srbije Violetu Goldman koja se posebno posvetila psihoterapiji u kojoj je, kao i u bavljenju glumom, pronašla način za spašavanje duše. Svoja naučna interesovanja Goldman kombinuje sa glumom i vizuelnim doživljajem, ali i sopstvenim umjetničkim radom, a oboje je sjedinila psihodramskim radionicama koje drži za grupe ili pojedince.

“Umjetnost je svakako važna i uvijek će biti važna. Sa druge strane, praktični značaj psihologije i terapije je neprikosnoven, i to se naročito vidi u ovim kriznim situacijama. Ja nalazim veliku vezu između ova dva poziva, ali takođe i velike razlike. Umjetnost je moja prva ljubav, a nauka druga. Kada se umjetnost i nauka susretnu nastaje čudo, a čuda me inspirišu”, počinje ona razgovor za “Vijesti”.

Interesovanje za psihologiju, pa i psihoterapiju, postojalo je, kaže Goldman, oduvijek i ne krije radost i ljubav zbog poziva kojima se bavi.

“Oduvijek su me zanimali čovjekovi unutrašnji procesi, umjetnost i kreativnost. Psihodramska terapija ovo na najbolji način objedinjuje. Zbog toga koristim različita zagrijavanja iz umjetnosti: filmovi, poezija, slikarstvo, muzika… Skoro sam pisala jedan rad iz Kliničke psihologije, analiza likova u filmu “Ordinary People” Roberta Redforda. Usred pisanja sam pomislila: ‘Čovječe ovo je fantastično, radim psihološku analizu likova u filmu, šta ćeš ljepše, sve što volim na jednom mjestu!’”, iskreno odgovara Goldman.

Na pitanje može li se reći da je svaki glumac na sebi svojstven način i psiholog, zbog preispitivanja i prodiranja u lik koji tumači, te da se tu i javila strast prema istraživanju ljudskog ponašanja i unutrašnjih čovjekovih procesa, Goldman odgovara odrično ističući da se psihologija na odsjeku za glumu uči šturo.

“Za glumca se nimalo ne može reći da je psiholog. Na glumi se psihologija uglavnom šturo uči, ali mislim da se sada već stvari mijenjaju, da je sve više profesora koji su završili neki terapijski modalitet, pa mogu i to iskustveno znanje da unesu u predmet. I gluma i psihologija na neki način spašavaju dušu, samo se čini da gluma više spašava dušu gledalaca nego glumca. Mislim da se grupna terapija treba uvesti za studente glume kao obavezni dio procesa studiranja, jer to jeste psihološki jako zahtjevna profesija, a glumci zapravo o tome ne znaju ništa. Glumci puno mogu da nauče od likova koje igraju ali je opasno ako se “zaglave“ u tim likovima, tu im niko ne može pomoći. Zapravo se terapijski rečeno pokrene neki unutrašnji (privatni glumčev proces) koji niko ne zna da isprati. Glumac ne zna šta dolazi od lika, a šta je njegovo... Zapravo je sve njegovo, a on ne zna šta će sa tim, pa se služi svim i svačim, pa šta pomogne. Iščupa se tu zdrav glumac ali ostane dosta nejasnih stvari i težina”, objašnjava Goldman koja je prošla edukaciju za psihodramskom psihoterapeuta u okviru “Institutu za psihodramu“ u Beogradu, pod okriljem Evropske asocijacije za psihoterapiju u Beču (European Association of Psychotherapy - EAP Vienna).

Ona već neko vrijeme drži radionice psihodrame koje sa radom nastavljaju krajem maja. Objašnjava kako okupljanja izgledaju i otkriva da često koristi filmske sekvence kako bi otvorila promišljanja na određenu temu koja nekada vode i ka “igranju” scena, odnosno reakcija polaznika.

“Psihodramska grupa nastavlja od kraja maja, a grupe su male i intimne. Psihodrama je grupna terapija akcionog tipa. Razgovaramo o različitim temama, zavisno od članova grupe, odnosno, sa kojim temama ljudi dolaze. Kada naiđemo na neku upečatljivu situaciju emociju, razmišljanje - eksternalizujemo je do maksimuma, igrajući scenu o tome. Svi članovi grupe učestvuju i kada se ne igra njihova priča. Scene nekada mogu biti izuzetno emotivne, pražnjenja katarzična, uvidi značajni. Zato se i kaže da su ovakve terapijske grupe iskustvene, teško je dočarati atmosferu intimnosti koja se stvori između članova grupe, u takvom bezbjednom prostoru moguće je razgovarati o svemu. A kroz različite doživljaje i iskustva ljudi se puno uči”, naglašava glumica čiji je novi film predstavljen baš prije nego što je došlo do uvođenja svih mjera u borbi protiv virusa korona.

Triler “Sutra je još uvek juli” u režiji Dejana Vlaisavljevića prikazan je na ovogodišnjem Festu, a uz Goldman igraju i: Danijel Nikolić, Milica Sužnjević, Ana Bretšnajder, Dejan Vlaisavljević Nikt, Arnaud Humbert, Saša Radojević, Predrag Bambić, Petar Milošević, Aleksandra Širkić, Nenad Racković, Nebojša Pajkić, Goran Koljanin.

“Nakon misterioznog ubistva igračice Patre Kleo, beogradski privatni detektiv Džoni Paluba je u potrazi za ubicom. Potrazi se pridružuje suspendovani policijski inspektor Todorov. Potraga za ubicom će ih dovesti do izgubljenog srpskog filma, snimljenog za vrijeme Drugog svjetskog rata. Paluba pokušava da riješi misteriozna ubistva vezana za potragu za nestalim filmom ‘Pirati jedne ljubavi’, snimljenim u doba Nedićeve Srbije”, stoji u jednom od opisa filma... No, Goldman nije željela posebno da komentariše ovo ostvarenje ističući da ono što bi ona rekla - kaže u filmu. U razgovoru za “Vijesti” spominje i dva nova projekta, ovog puta dokumentarca.

“Što se filma tiče ja zaista ne volim da kao glumica govorim o filmu, iz uloge reditelja se, eventualno, o filmu može nešto reći. Film zapravo govori sam za sebe, ne treba mu objašnjenje. Film je doživljaj, iskustvo, šta se tu može reći. Nova dva filma koja ću uskoro završiti su bliža dokumentarnoj formi, to su festivalski filmovi, nije komercijala. Ono što imam umjetnički da kažem o filmu ja to kažem u filmu, sve ostalo je prodaja, biznis, a to me ne privlači. Tačno je da neki glumci i reditelji završe i brze kurseve menadžmenta i slično baš iz ovog razloga, ali to nije moj put. Iz pozicije glumice posle snimljenog filma mogu samo da lupetam o svijetu i o sebi trudeći se da vam se što bolje predstavim i prodam. Zato ja volim da promišljanja o sebi i svijetu čuvam za terapijski proces, to je moja lična stvar. Mene film jako zanima u umjetničkom i terapijskom smislu. Slika (film) i slikarstvo kao autorov unutrašnji pejzaž - otisak duše, jako su mi važni. Iz dobrih autorskih filmova sam naučila gotovo koliko i na terapiji”, kaže ona i nastavlja:

“Zato filmove često koristim u psihodrami za zagrijavanje. Pogledamo insert iz nekog autorskog filma i onda terapijski radimo na toj temi: Šta je scena u meni izazvala? Sa čime sam se emotivno povezala? Šta sam vidjela? Šta želim da vidim? Šta sam doživjela, razumjela, čega sam se sjetila? Na koga me likovi podsjećaju u mom privatnom životu?… Sve to otvori gomilu pitanja o sebi i o životu uopšte, ali za to je potrebna grupa u kojoj vlada povjerenje da bi se čovjek otvorio i iskreno govorio o sebi, a to čudo se upravo dešava u terapijskim grupama i to je ono što me iskreno fascinira”, zaključuje Goldman koja na kraju poručuje da će film, bez obzira na sve, na kraju preživjeti.

“Kao i uvijek”.

Korona nam je pomogla da vidimo gdje smo najtanji

Violeta Goldman je rođena 1982. godine u Zaječaru, a odavno radi van rodnog mjesta, pa je “Vijesti” zanimalo i gdje ju je zatekla epidemija virusa korona i kako, što kao glumica, što kao psihoterapeut, gleda na još jednu pošast koja ovoga puta opominje čovječanstvo.

“Epidemija korone me je srećom zadesila u Beogradu. Za nedjelju dana razlike sam izbjegla zatvaranje granica, a u tom slučaju bih ostala u Indiji, što bi možda bio dobar filmski scenario (za posmatranje iz udobne fotelje), ali ne i životni. Kada sam pomislila šta je sve moglo da se desi u slučaju da sam ostala posle zatvaranja granica, ništa mi posle toga nije teško palo. Tokom vremena izolacije radila sam onlajn grupne i individualne terapije sa jednom internacionalnom firmom sa oko 200 ljudi iz različitih djelova svijeta, pa i čula nevjerovatne priče i situacije gdje su se sve ljudi zadesili po različitim planiranim i neplaniranim mjestima. U mnogim slučajevima potpuno neplanirano odvojeni od bliskih članova porodice (male djece…) na dva-tri mjeseca. Takođe, neizvjesnost kada će se otvoriti granice i kada će moći da se ponovo sretnu sa svojim voljenima produžava agoniju. A kako život neminovno ide dalje, umiralo se ne samo od korone, već, čini mi se mnogo više od raka, starosti, usamljenosti, polomljenih kukova, srčanih napada… Naravno, nekome je život bio naklonjeniji u ovoj situaciji, ima i takvih slučajeva, što je jako važno čuti u terapijskoj grupi kao kontra iskustvo/doživljaj. To postaje korektivno emocionalno iskustvo i daje snagu da kockice mogu da se slože i drugačije, ali samo ako su ljudi dobronamjerni prema sebi i prema drugima, i otvoreni za ovakvu vrstu komunikacije”, priča Goldman.

U svemu tome, posebno je vrijedno kada u ovakvim i sličnim situacijama nekome pomogne.

“Dobar je osjećaj kada nekome makar malo uspijem da olakšam težak period kroz koji prolazi, a sebi zaokupim misli. Ljudi su na nevjerovatno različite načine reagovali na ovu situaciju. Mnogi su se štitili kreativnim mehanizmima odbrane, a mnogima je ovo bio okidač za ranije traumatične događaje: ratove, neprilike, bombardovanje. Ko prije izolacije nije definisao svoje probleme (ili sreću) sada je bio nevjerovatno blizu toga. Kako god stresno izgledalo mislim da se puno moglo naučiti iz ove situacije, da vidimo gdje smo najtanji, i gdje je svijet najtanji!”, poručuje Goldman.