DIMITRIJE POPOVIĆ: ZAPIS IZ DOBA KORONE

Apokalipsa, tema koja je probudila Direrov gotski gen

Bez sumnje najvredija i najpopularnija kompozicija ciklusa “Apokalipsa” je grafika “Četiri jahača Apokalipse”. U njoj su izražene sve značajke Direrovog grafičkog genija
 

2034 pregleda 0 komentar(a)
Iz ciklusa “Apokalipsa”, Foto: Pinterest
Iz ciklusa “Apokalipsa”, Foto: Pinterest

“Kad vidite što se sve danas u svijetu događa, zar ne pomislite na Apokalipsu”, rekla je televizijskom novinaru jedna starija gospođa sa zaštitnom maskom na licu, odgovarajući na pitanje kako podnosi sve ozbiljnije stanje s koronavirusom. Riječ apokalipsa se često može čuti upravo od ljudi koji se osjećaju zabrinuti i iscrpljeni te gotovo beznadni od opšteg stanja stvorenim novim režimom življenja kao posljedicom nezaustavljive zaraze kovidom-19. Osjećaj straha i malodušnosti širi se poput virusa koji ga je prouzročio. Čovjek je sklon u takvim situacijama ugrožene egzistencije fatalističkim mislima. Sklon je vjerovanju da će nastupiti kraj svijeta, jer se prisjeća stare izreke kako “nijedno zlo ne dolazi samo od sebe”. Kao da se u najcrnjim prognozama aktuelne epidemije naslućuje “kraj istorije svijeta”. Pomišlja se na “kraj vremena”.

Jedno od izdanja Direrove “Apokalipse”
Jedno od izdanja Direrove “Apokalipse”foto: Wikipedia

U kontekstu hrišćanske religije taj “kraj vremena” znači Hristov povratak i konačni obračun sa Sotonom, nakon čega će, kao rezultat pobjede uslijediti “nebeski Jerusalim”. Otpočet će novo vrijeme vječnog blagostanja i blaženstva pravednika.

“Apokalipsa” je knjiga čije se autorstvo pripisuje svetom Ivanu evanđelisti kojom se završava Novi zavjet. Apokaliptičku literaturu takođe nalazimo i u Starom zavjetu kod proroka Danijela i Ezekijela. Apokalipsa (što prevedeno s grčkog izvornika znači otkrovenje) knjiga je vizija, bogatih, dinamičnih, dramatičnih, mnogoznačnih simbola i alegorija, impresivnih prikaza koje je Hristov apostol pisao u progonstvu. Odbivši prinijeti žrtvu paganskim bogovima rimski ga je car Domicijan okrutno kaznio. Apostola su bacili u kotao vrelog ulja. Kako se dogodilo čudo svečevo tijelo nije pretrpjelo ozljede pa je uslijedilo progonstvo na ostrvo Patmos. Na tom je ostrvu apostol Ivan zapisivao svoje vizije koje je doživljavao za vrijeme mučeništva. Tako je nastala knjiga “Apokalipsa” čija je impresivna sižejna posebnost bila izvorom za mnoge likovne umjetnike i književnike. Onaj koji je bio posebno nadahnut “Otkrovenjem” Ivana evanđeliste i koji je stvoro i likovno remek-djelo potaknut ovim biblijskim tekstom bio je njemački renesansni majstor Albreht Direr.

Njegov slavni ciklus naslovljen “Apocalipsis cum figuris” čine petnaest grafičkih listova (šesnaest s naslovnicom) rađenih u tehnici drvoreza. Ciklus je dovršen 1498. godine. Uz majstorove ilustracije, na poleđini svakog grafičkog lista bio je odštampan tekst na koji se ilusracija odnosi. Tako spojen literarni i likovni izraz, složen u formi knjige, omogućavao je da se uspoređujući tekst sa slikom u potpunosti sagleda likovna izražajnost i impresivna snaga tih grafičkih listova, nihovog simboličkog bogatstva i tehničke vitruoznosti.

“Četiri jahača Apokalipse”
“Četiri jahača Apokalipse”foto: Pinterest

Gledajući Direrove kompozicije ovoga cilkusa, djelovanje njihove izražajnosti na promatrača, nameću nam se riječi Grgura iz Nise da “slika bolje privodi vjeri nego riječ.” Takođe kada govorimo i o mnogim drugim majstorovim djelima sakralne tematije ova je navedena konstatacija u potpunosti tačna. Albreht Direr je istinsko oličenje renesansnog duha, samosvjesnog umjetnika intelektualca, sklonog pisanju, umjetnika koji se bavio proučavanjem ljudskog tijela u smislu studija njegovih proporcija, bavio se problemom prostora, gotovo naučnički studirao prirodu. Svoj je stvaralački senzibilitet obogatio blagotvornim uticajem talijanskih majstora kojima se divio, posebno Andrei Mantenji i Đovaniju Beliniju. Kod prvog je našao strogost izraza i ljepotu preciznosti linije, izvanredan smisao za detalj, kod drugog rafinirani venecijanski kolorit, prozračnost atmosfere i uzvišenu jednostavnost oblika. U grafičkom listovima ciklusa “Apokalipsa” gledano u kontekstu likovno estetskih kategorija, majstoru iz Nirnberga je, kako kaže Peter Štrider pošlo je za rukom da “poznogotički način oblikovanja - usmjeren na pokret i intenzivniji prikaz radnje - poveže sa nekim novim, iz proučavanja prirode poteklim shvatanjem figure i prostora”.

Grafičko majstorstvo od kojeg zastaje dah
Grafičko majstorstvo od kojeg zastaje dah foto: Pinterest

Ako pak s druge strane umjetničko djelo sagledavamo u kontekstu vremena u kojem je nastalo, društvenih događanja, svjetovne i vjerske problematike, te prirodnih pojava uopšte, onda se takva stanja svjesno ili nesvjesno, latentno ili manifestno, mogu reflektirati na stvaralaštvo ovog umjetnika. U tom smislu treba navesti da je Direr stvarao u vremenu, dakle krajem petnaestog stoljeća, kada je u Njemačkoj vladalo opšte uznemirujuće mišljenje, svojevrsni apokaliptički duh, jer se 1500. godina očekivala kao godina kraja svijeta. Treba takođe naglasiti da je Direrovo vrijeme i vrijeme Martina Lutera, vjerskog reformatora koji se suprotstavio papinskoj vlasti Lava X proglasivši nasljednika apostola Petra antihristom. Direrovo vjersko opredjeljenje, premda je bio pobožan, nikad nije jasno dokazano. Bio je zagovornik Luterovih ideja, pristalica protenstantizma, ali i odani poklonik katoličke crkve. U svakom slučaju njegove su kompozicije sakralne tematike bile od velikog značaja za hrišćanske vjernike te pogotovo za umjetnike i ljubitelje umjetnosti. Upravo je medij grafike omogućio, zbog svoje multipliciranosti, veliku popularnost i takođe uvećao slavu njemačkog majstora.

Autoportret majstora
Autoportret majstorafoto: Pinterest

Bez sumnje najvredija i najpopularnija kompozicija ciklusa “Apokalipsa” je grafika “Četiri jahača Apokalipse”. U njoj su izražene sve značajke Direrovog grafičkog genija. U mnoštvu minucioznih detalja cjelina prizora zrači jedinstvenom energijom. Oni koji se studiozno bave Direrovom umjetnošću znaju se pitati, ne nalazeći tačan odgovor, zašto se umjetnik odlučio da ciklus “Apokalipsa” izradi u grafičkoj tehnici drvoreza a ne u slikama tehnikom ulja na platnu.

Najčešće su pretpostavke da se umjetnik odlučio na ovakvu tehniku zbog praktičnih razloga koje pruža ova stara grafička tehnika. Sklon sam mišljenju da nije u pitanju prvenstveno praktički razlog, dakle mogućnost multipliciranja grafika ovoga ciklusa i samim tim njegova popularizacija. Mislim da je po srijedi prije svega stvaralački izazov. Nenadmašni majstor crteža, virtuozni graver, osjetio je potrebu i kreativni poriv kako da u tehnici drvoreza krajnje asketskim sredstvima crno bijelih odnosa linija i ploha nadmaši intenzivni i simbolički kolorit jahača Apokalipse. U Ivanovoj viziji izričito se spominju boje. Kad Božije Jagnje otvori prvi pečat, evanđelist ču gdje “prvo od četiriju Bića viče: “Dođi”. Prvi se jahač pojavljije na bijelom konju. S vijencem na glavi drži u rukama napetu strijelu i luk.To je “Pobjednik” koji dolazi da pobjeđuje. Drugi jahač jaše na crvenom konju. Predstavlja “Rat”. Prijeteći nosi mač. “Bješe mu dopušteno da digne mir sa zemlje, da se ljudi ubijaju međusobno”. Treći jaše na crnom konju. Predstavlja “Glad.” Nosi vagu u ruci i najavljuje: “Mjera pšenice za groš!, Tri mjere ječma za groš! A ulja i vina neće biti!”. Kad Jagnje otvori četvrti pečat pojavi se pred Ivanovim očima blijedo zeleni konj. Konjanikovo je ime “Smrt”. Pratio ga je “podzemni svijet”. Ovim jahačima Apokalipse, kako piše u Ivanovom Otkrovenju data je vlast nad četvrtinom zamlje “da ubijaju, mačem, glađu, kugom i zemaljskom zvjeradi”. U staroj hrišćanskoj ikonografiji često su motivi jahača Apokalipse prikazivani pojedinačno, kao djela za sebe, ili u nizu. Direrova ih kreativna imaginacija prikazuje kao grupu jahača koji u svom zastrašujućem naletu jašu jedan uz drugog. Inventivnost kompozicije stvara živi prizor dinamične drame tog nemilosrdnog pohoda koji je doveden do paroksizma. Taj ekspresivni naboj prikazane radnje na grafici njemačkog majstora postignut je koncipiranjem dijagonalne kompozicije motiva. Direr svojom stvaralačkom inteligencijom izokreće raspored konjanika naveden u tekstu evanđelista Ivana. Jahači na grafici su poređani s lijeva na desno. U prvom je planu konjanik koji simbolizira smrt, odnosno kugu.

Vidimo kako crkveni velikodostojnik i običan puk postaju nemoćan plijen u paklenim raljama smrti. Doživljaj koji ostavlja ovo vrhunsko umjetničko ostvarenje je ambivalentan. Nekad nam se učini kad promatramo Direrovu kompoziciju ili je imamo jasno projiciranu u sjećanju, kako kretanje konja sugerira zaglušujuću buku u njihovom smrtonosnom kasu, kako čujemo konjanika smrti koji otvorenim ustima zloslutno vrišti, ili nam se pak čini kako se sva stravična vizija odvija u grobljanskoj tišini u nečujnom topotu konja koji se propinju nad gomilom poraženih. Akteri radnje su u sinhronizovanim i napetim pokretima sa svojim istaknutim atributima. Od trozubog koplja kojeg koščatim rukama čvrsto drži “Smrt”, spremna da ga zarije žrtvi koja u strahu podiže nemoćno ruku i spotiče se o tijelo koje leži na zemlji, preko “Gladi” koja vitla terazijama kao kakvom ubojitom ratnom spravom, zatim “Rata” koji je visoko prijeteći podigao mač, te “Pobjednika” koji tek što nije odapeo strijelu. Moć grafičke linije u izrazu ovog biblijskog motiva u svojoj jednostavnosti izražava svu snagu umjetnikove uobrazilje.

Jedno od ranih izdanja
Jedno od ranih izdanjafoto: Pinterest

U ovom se remek-djelu ponovo probudio Direrov gotski gen i progovorio ubitačnom jasnoćom mračnog spektakla neobuzdanih jahača u njihovom smrtonosnom pohodu. Direr je u svojoj likovnoj viziji Ivanove “Apokalipse” koja navještava kraj vremena, kategoriju prostora u grafici o kojoj je riječ koncipirao na ingeniozan način. Zemaljski i nebeski svijet spojeni su u nedjeljiv, jedinstven prostor. Prostor i vrijeme su sjedinjeni. Prikaz događaja na grafici je bez naznačenog horizonta, bez predjela, što otvara čitav kompleks mističnih i hermeneutičkih značenja ovih kategorija. Postoji samo strašno Sada. Jedino je anđeo koji lebdi visoko na nebu iznad četiri jahača apokalise, vjesnik novog vremena, “Novog Jerusalima.” Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka ni boli; jer stari svijet prođe”. (Apokalipsa, 21, 4). Do tada, do novog Jerusalima, ostaje čovjekovo zemaljsko trajanje, u prostoru i vremenu, kroz njegovu istoriju u kojoj se biblijske mistične apokaliptičke vizije otjelovljuju u ratovima, pustošenjima, gladi, nesrećama, bolestima... smrti, koja paradoksalo potvrđuje ovo i ovakvo življenje.