JEVREM BRKOVIĆ: EPISTOLARNI ZAPIS O SRETENU ASANOVIĆU (2.)

Pokajnice su bile njegova prva prava lektira

“Subdina je da mu sudbina ništa nije mogla”, piše Brković o svom dugogodišnjem prijatelju. Tekst je dio knjige “Dukljanski epistolarij” koja je objavljena u Zagrebu 1996. godine

9486 pregleda 2 komentar(a)
Brković i Asanović, Foto: Privatna arhiva
Brković i Asanović, Foto: Privatna arhiva

(Nastavak iz prošlog broja)

U tom periodu gotovo svi značajniji crnogorski pisci žive u Beogradu - Radovan Zogović u kućnom pritvoru, Stefan Mitrović na Golom otoku, Mihailo Lalić u „Borbi“, Mirko Banjević dokumentarista u Tanjugu, Dušan Kostić reporter u „Politici“, Janko Đonović u Centralnoj biblioteci Srbije, Mihailo Ražnatović u literarnoj redakciji Radio Beograda. U Crnoj Gori žive i pišu Aleksandar - Leso Ivanović, Mihailo Gazivoda, Čedo Vuković (vraćen iz Beograda po zadatku), Radonja Vešović (takođe po zadatku vraćen iz Beograda), Ratko Đurović (on ne piše ali je pisac), Vukašin Perović i Vlado Mijušković.

Od mlađih, takođe povratnika iz Beograda i Zagreba, polovinom pedesetih godina u Crnoj Gori su: Božo Bulatović, Radoslav Rotković, Sreten Perović, Svetozar Piletić i Jovo Raonić. Iz Beograda nešto kasnije dolazi Branko Banjević, koji se tek obznanjuje kao pjesnik. Poslije očeve smrti 1958. godine iz Beograda se vraćam i ja. Već sam imao tri objavljene knjige i u svojoj sam generaciji najmlađi. Na sugestiju Blaža Jovanovića, tadašnjeg predsjednika Crne Gore, Branku Nileviću, generalnom direktoru Radio Titograda, počinjem raditi kao urednik emisije Zabavni servis. Sreten Perović je prvi mladi pisac koji je o meni pisao, nijesam imao ni punih šesnaest godina. Taj njegov tekst objavljen je u „Pobjedi“ 1949. godine. Kad opservira detalje o počecima naše generacije crnogorskih pisaca, Peroviću se otme da je, uz Asanovića, otkrio i mene.

Asanović
Asanovićfoto: Arhiva Vijesti

Sreten Asanović, Milo Kralj, Drago Vujanović, Milenko Ratković i Ljubisav Milićević nijesu odlazili nikuda iz Crne Gore. Oni su u našoj generaciji jedini koji su kao pisci stasavali i stasali u Crnoj Gori. Vojislav Vulanović se javlja u Vojvodini, kao i Pavle Popović, Gojko Janjušević i Đorđije Tripunović. Crnogorska poratna literatura imala je tu sudbinu da je većina njenih pisaca prvu životnu i literarnu mladost proživjela izvan Crne Gore, uglavnom u Beogradu, Zagrebu, Vojvodini i Sarajevu. Asanović, Kralj i Vujanović tek kasnije odlaze iz Crne Gore, što je atipično za crnogorskog pisca: Asanović odlazi u Sarajevo i Beograd, najprije iz razloga emotivne privatnosti, a kasnije iz razloga službovanja u organima Federacije. Milo Kralj odlazi u političku školu, a jedno vrijeme je i novinar „Borbe“. Dragutin Vujanović psihički obolijeva; bez porodične njege, odlazi u Beograd, neko vrijeme živi u nekakvoj jazbini u Zemunu, gdje se na njega ni rođeni brat ne okreće. Bio je opsjednut srpstvom kao magijskom formulom za rješenje nekih kosmičkih, astralnih i crnomagijskih tajni. Napušten od svih, nenadno je umro u svome selu Ljubotinju, noću na jednom puteljku ka svojoj kući, vraćajući se od prvog susjeda. Na Vujanovićevoj sahrani od crnogorskih pisaca bili smo samo Mladen Lompar, Miroslav Đurović i ja. I Miroslav Đurović je umro. Nađen je mrtav u sobi nekog moskovskog hotela. Nije doživio raspad Jugoslavije, povampirenje četništva, posrbljavanje Crne Gore i od onih koji su se izdavali za velike Crnogorce... Teško bi mogao shvatiti da je naše nekadašnje „Stvaranje“ postalo najčetničkiji književni časopis u Crnoj Gori i Srbiji. Više od devedeset posto tekstova su na ekavici, a najčešći saradnici su srpski nacionalisti iz Srbije, a iz Crne Gore i četica polupismenog, uglavnom netalentovanog, četničkog podmlatka... Neki Lazarević svoje stihoklepstvo posvećuje „Mitropolitu Amfilohiju“!

***

Današnji ambasador tzv. SRJ u Kijevu, pjesnik Gojko Dapčević, samo nešto malo mlađi od nas, vraća se u Crnu Goru odmah nakon studija, s pričom da se u Beogradu kao student prehranjivao uglavnom rijući po gomilama smeća i otpadaka. Socijalno isfabulirana studentska biografija jednog nacionalnog konvertita - dovela ga je do članstva u Centralnom komitetu Saveza komunista Crne Gore, direktora Marksističkog centra i, evo, do ambasadora koji, do daljnjeg, predstavlja ostatak Jugoslavije.

Dapčevića su svojevremeno veoma uvažavali „Lučini“ urednici, uvrstili su ga s obimnim izborom poezije u nacionalnu kolekciju „Luča“, kao i Žarka Đurovića. Tada je Gojko Dapčević pisao otužno duge poeme o posrbicama i posrbiteljima, da bi, evo, i sam postao posrbicom!

Nedavno je u beogradskom NIN-u objavljen komentar kako Crna Gora osvježava svoje diplomatske kadrove. Prvi na listi osvježenja je Gojko Dapčević. Za njega se u tom NIN-ovom komentaru kaže: „Za ambasadora u Kijevu neimenovan je Gojko Dapčević čije se dosadašnje radno iskustvo svodi na direktorovanje Marksisičkim centrom u Budvi. Istina, Dapčević je po vokaciji pjesnik, mada mu do sada nije objavljena nijedna pjesma. Lični je prijatelj Svetozara Marovića“.

Zaprepašćuje činjenica kako je, inače, dobro obaviješteni NIN u Dapčevićevom slučaju neobaviješten. Nije tačno da je ovaj Dapčević ikada bio direktor Marksističkog centra u Budvi. Bio je direktor Marksističkog centra Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore u Titogradu, odnosno Podgorici, dok je takvog centra i marksizma bilo. Direktor budvanskog Marksističkog centra bio je jedan drugi Dapčević. NIN u ovom komentaru Gojka Dapčevića tretira kao „pesnika“ amatera, kojem „do sada nije objavljena nijedna pesma“. Kakva dezinformacija, možda i zlonamjerna! Da li je moguće da NIN ne zna za „pesnika“ Dapčevića, a „pesniku“ Dapčeviću su urednici nacionalne biblioteke „Luča“, prije desetak i više godina, objavili obiman i reprezentativan izbor u toj tada najuglednijoj crnogorskoj nacionalnoj ediciji? Ovaj NIN-ov podatak dosta govori o samom „pesniku“ Dapčeviću, a bogami i o nekadašnjoj „Luči“ i njenim nekadašnjim urednicima, njihovoj uređivačkoj politici i kriterijuma!

***

Sreten Asanović:

Subdina je da mu sudbina ništa nije mogla.

Ili:

Postoje najmanje dvije čovjekove sudbine: jedna koja ga hoće satrijeti i zatrijeti i - Druga koja ispravlja Prvu! Sretenu je poraće teže od rata palo. Slobodu je dočekao s crnim florom na reveru preobilate vojničke bluze, drugih nije bilo. Ako je bluza bila engleska, to je već spadalo u modni hit mladih partizanskih zorlija. Engleska bluza je imala veliku kragnu, džepove po obje strane prsiju i dolje iznad struka za ruke. Do struka je dopirala i svakom struku pristajala. Struk je utezao strukom ušiveni pojas, strukiran, s velikom metalnom, ili obučenom petljom, girtlom ili šnalom. Sretenu je poraće teže od rata palo, pa i u engleskoj bluzi: brat mu Miloš, od svega 23 godine, partizan od prvog dana, tri puta ranjavan, bježi iz bolnice na sremskom frontu. Ne može da podnese da ga nema u završnim bitkama za oslobođenje domovine. Gine negdje kod Bjelovara, sprečavajući odstupnicu Fon Lerovih snaga.

Crni glas!

Crne marame!

Crni flor!

Crna mladost!

Crna sloboda crvena!

Crna Crna Gora!

Ide se s pokajnica na pokajnice: na žalbe, na saučešća bez mrca na velikom tavulinu u kući ili ispred kuće. Mjesto poginulog u škrinji, na tavulinu je njegova uramljena fotografija. Fotos je najčešće iz rata, a ima ih i iz nižih, pa i viših razreda gimnazije, s razrednim brojem na đačkoj klupi i zbačenom kragnom od košulje preko kapota, veleduna, sakoa ili kakvog džempera. Mladi pogibaoci su na đačkim fotosima najčešće nasmijani, dok su na onim ratnim, partizanskim, suviše uozbiljeni i s obaveznim pištoljem o pojasu ili kakvim šmajserom o ramenu.

Asanović
Asanovićfoto: Arhiva Vijesti

Ide se sa pokajnica na pokanice: kuka se, leleče, nariče, izjavljuje se saučešće ili „falaj Bogu“. Priča se o kratkom životu pokojnika, njegovim zaslugama, medaljama, ordenima, činu, načinu pogibije, mjestu pogibije, o često domišljenoj potonjoj riječi. Najviše se govori o mladosti jer su i mrtvaci uglavnom mladi ljudi, neoženjeni. Sredovječni i stariji od Sutjeske pa nadalje nijesu mnogo ginuli. Čuvani su kao stariji rodoljubi za one poratne bitke u njihovim krajevima. Uz smrt mladog partizana ide i legenda da je negdje, najvjerovatnije u zavičaju, imao vjerenicu ili djevojku s kojom je „mislio ozbiljno“. Pokojnikovom djevojkom ili vjerenicom se najčešće potiho imenuje ona djevojka koja na pokajnicama najviše plače, koja je najviše u crnini i koja uz fotografiju na tavulinu najduže ostane, dodirne je ili nešto kaže, nešto što niko nije čuo, ali je vidio nijemo otvaranje usana.

Ide se s pokajnica na pokajnice: posuđuju se djelovi odjeće, najčešće košulja i crnogorski džamadan crveni. Ima slučajeva da se od pridošlih povratnika, domaćih Amerikana, posuđuje i gornja vilica - proteza. Iz rata je izašlo mnogo krezubih, masovno se obezubilo, upali obrazi kao da je kakva skupština isposnika. Svako na svakoga motri, sve je pod okom sreske i gradske Udbe, nema sela gdje već nijesu proradili dostavljači svake „sumnjive“ riječi, a takvih se riječi na pokajnicama dosta može čuti, pa i od ožalošćene rodbine. Svako se pita je li baš njegov sin, brat ili otac morao tog dana i na tom mjestu poginuti?!

Ide se s pokajnica na pokajnice: četničkih pokajnica nema, ne čuju se, ne oglašavaju. Za njihovim se mrtvima ne smije javno žaliti, može u krugu porodice, ali ni tu prežalosno i preglasno kao što se žali za narodnim borcima. Susjedi kriomice odlaze na tihe četničke pokajnice, takođe s fotografijom na tavulinu. Sve je isto samo mnogo tiše, malobrojnije i fotografija ne smije biti s kokardom ili mrtvačkom glavom. I na četničkim pokajnicima su fotosi poginulih, najviše iz mladosti, bez ikakvog znakovlja, osim đačkog broja na kapi, ili značke Društva trezvenosti ili Društva esperantista, pojave koja je pred rat u Crnoj Gori bila uzela maha. Aktivisti ne odlaze na četničke sahrane, veliki partijci pogotovo, narod potiho i poskrivečke odlazi, najrađe noću, kada su i četničke sahrane najčešće. Četničke porodice dolaze na sve partizanske sahrane: leleču, plaču, nariču i oplakuju poginulog kao da i je iz kuće. I takvi obavezno istaknu, uzdišući, neku od pokojnikovih kratko-životnih vrlina. Ima tu i dosta rođaštva, kumstva i nekih porodičnih veza koje se teško kidaju, preko kojih neće ni najokorjeliji partijci, ostalo je nešto nepolomljenih stega, etičkih normi i skrupula i kod jednih i kod drugih! Dobro i žalostivo držanje članova četničkih porodica na partizanskim sahranama ubraja se u popravne poene, u pokajanje, u definitivno razilaženje i neslaganje sa svojim mrtvim! Ide se s pokajnica na pokajnice! Traje veliko poratno vrijeme obožavanja mrtvih, opjevavanja i svakodnevnog spominjanja. Živi se s mrtvima svuda i na svakom koraku. Ko nema pogibaoca iz kuće, pronalazi rođački dio u pogibaocu iz bratstva. Pamti se dan i sat svih pokajnica u svome i okolnim mjestima. Potrefi li se da su dvoje ili više pokajnica istovremeno - ide se na one gdje se jedinac oplakuje, opjevani ratnik i čuveni komandant. Zna se, prave će pokajnice biti kad doše vrijeme skupljanja i prenošenja kostiju, kad se kosti po Bosni i drugim zemljama počnu iskopavati. Pokajnice bez pokajnika na tavulinu, ili makar kostiju, liče na veliki crni oblak iz kojeg padne kiša koja nikog ne skvasi!

'Lijepa smrt'
"Lijepa smrt"foto: Kupindo.com

Ide se s pokajnica na pokajnice! Nekadašnje momčine, gorolomi, bastaduri, razbijači tenkova, bunkera i utvrda, Savini, Vukanovićevi, Pekovi, Burićevi, Vujadinovi, Jakićevi, Sekulićevi i Kešini borci - vraćaju se u Crnu Goru, na svoja groblja, u dječjim sanducima, ruksacima, šatorskim krilima. Ima ih koji su preneseni u Unrinim kartonskim kutijama. Važno je da se okupe sve svoje kosti pod jednom pločom na svome groblju, pred svojom onom - oskrnavljenom, raskrivenom, oronulom, propalom, obaleženom i obrabonjčenom crkvom. Niču crvene zvijezde po crnogorskim grobljima kao 1941. godine na kapama. Kosti se nikome ne ostavljaju. Odnos živih prema kostima svojih pokojnika ulazi u tvoju etičku normu, u tablice vrijednosti tvoje kuće. Sve tvoje kosti iz svih tvojih ratova i ratova svih tvojih otkad se za vas zna, a zna se još od Tuđemilske bitke 1042. godine, a Tuđemile je poviše Bara. Tu knez tvoj Vojislav Vojislavljević dočeka Vizantijce i Raščane, te ih do podne do nogu potuče. Izvojeva pobjedu na kojoj mu je Rim čestitao. Tuđemilska bitka bila je podloga da kraljevska kruna iz Rima dođe i oca Bodinova Mihaila zakralji, a tvoju Duklju kraljevinom učini. Kosti iz svih bitaka gdje su tvoji ginuli, a ginuli su gdje god se za Crnu Goru ginulo - na Vrtijeljci, Carevom lazu, Krusima, Martinićima, Piperskoj Stijeni, Grahovcu, Dugoj, Prentinoj glavici, Sađavcu, Novom Selu, Presjeci, Morači, Javorju, Ždrebaoniku, Đurđevim stupovima, Fundini, Kasabi, Vučjem dolu, Novšićima, Bregalnici, Skadru, Muselimovoj glavici, Šipčaniku, Troglavu, Suvoboru, Kožjoj ćupriji, Foči, Metaljci, Mojkovcu, Lovćenu, Pljevljima, Lubnicama, Neretvi, Sutjesci, Kupresu, Konjicu, Makljenu, Smriječnom, Bijelim vdoama, Jablanici, Dugoj Resi, Beogradu, Sremskom frontu...

Mihailo Lalić
Mihailo Lalićfoto: S. Vuković

Pokajnice, skupljanje, prenošenje i okupljanje kostiju - to je prva prava lektira Sretena Asanovića. Može se postaviti i jedno hipotetičko pitanje: bi li Sreten Asanović postao pisac, bi li ta opasna koštana ruda u njemu proradila, pokrenula se i usijala da nije bilo vremena skupljanja, prenošenja i okupljanja kostiju?! Ja mislim da ne bi, zaglavio bi u nekoj politici i dogurao do visoke funkcije u već sasvim jugounitarnoj Federaciji. Pitanje je bi li mu se suhoparni, obavezno sušičavi sangvinici, emotivno posni, sitničavi, fanatično odani i sumnjičavi kadrovici jednog crnogorskog perioda dali domoći ministarstva prosvjete ili kulture. Što se politike tiče, Asanović nije baš nisko gledao i ne bi na opštinske političke brežuljke pristao. Kod Asanovića je i onim nešto elastičnijim i fleksibilnijim, onim docnijim, kadrovicima dosta toga smetalo, emancipovanost od nekih tipično crnogorskih epskih političkih miljea, civlizovani, eliotovski odnos prema tradiciji kao mogućnost mjeri i mori svake savremenosti; dosta olabavljene ideološke stege i neprihvatanje partijskog pospremanja u kulturi i umjetnosti, iako je u Crnoj Gori, kao urednik „Stvaranja“ bio prinuđen da politici i ideologiji pravi izvjesne ustupke, pa i onda kada je bilo jasno da je na pomolu kolaps svih ideologija.

Kadrovicima je, pogotovo crnogorskim, smetalo Asanovićevo elegantno okretanje leđa dogmi i dogmatizmu, kultu i partijsko-ideološkom okultizmu, i to mnogo prije, intelektualnije i suštinskije od njegovih, kasnijih, političkih konkurenata iz redova pisaca, Mila Kralja i Gojka Dapčevića! Mnogima je u dogmatsko-okoštaloj crnogorskoj sredini smetao i njegov rafinirani smisao za aktivno višeglasje, doduše u okviru jednog koncepta, uvažavanje tuđeg mišljenja... Bilo je u crnogorskom partijskom i državnom vrhu poprilično i takvih konzervativaca kojima je smetala i Asanovićeva elegancija u odijevanju, način odijevanja, praćenje modnih trendova, pogotovo u lansiranju košulja i kravata. Dosta njih se mrštilo i čmorilo na Asanovićevo nošenje džepnog sata, kao modnog detalja, u spošjanjem malom džepu odijela, s podužim lancem zaspučenim za rupicu na reveru sakao.

A tek Asanović i žene!

Niko od tih mlakomudih ideoloških čistunaca nije ni pokušao da razmišlja i shvati da su svi njegovi brakovi bili latentni otpor kobi i sudbini, ili kobnoj sudbini, koja ga je sve do 1957. godine, kada mu gine četvorogodišnji sin Boris, držala pod crnom paskom nemanja muškog poroda, a to u narodu iz kojeg je, i etici u kojoj je, znači biološki kraj njegovog roda, „ugasa kuće“, „iskopanje“, „kidanje vriježe“, nestanak tog trbuščića Asanovića iz bratstveničkog stabla Miranovića. Sticajem nesrećnih okolnosti, Sretena Asanovića je zapala ili dopala obaveza da nastavljanje života u njegovoj kući on mora nastaviti. Znao je i po njegovim, pogotovo po majčinim precima, da je to durašna genetika, koja ga Miloševom pogibijom, još više obavezuje. Znači, sudbini se zatiranja mora suprotstaviti i u Miloševo i u svoje ime! Ako nas mrtvi na tako nešto obavežu, a oni nas uvijek obavezuju, onda biološke tablice opstanka postaju dominantne, čak i u ljudskoj psihi.

(Nastavak u narednom broju)

Preporučujemo za Vas