Upozorenje i poziv na moralni remont

Balkanske su sirene nevidljiva, biološka, fukoovska kapilarna moć koja se izliva nad našim cjelokupnim životom i preliva život kao takav te mu daje svoju notu, miris, boju i šmek

2432 pregleda 38 reakcija 0 komentar(a)
Nikola Nikolić, Foto: You Tube
Nikola Nikolić, Foto: You Tube

Sirene se oglašavaju značeći upozorenje za fizičku opasnost i ugroženost tijela u vremenu rata. Čovjek je tako sitno stvorenje da se, u svakom momentu, tamo negdje oglašavaju njegove sirene. A sitnog čovjeka dotiče uglavnom samo onda kada njega osobno alarmiraju, kao što Ivica, školski drugar glavnog aktera u romanu kazuje: Nemam pojma, ali ja pomislim na to. Čim se spomene bombardovanje, ja čujem sirene, iako ih nema. Ono... nekako. I onda mi se u glavi odmotava nešto s pipcima. Nešto zapetljano. I ja znam da je to strah, da će odatle da se spušta dolje, u mene (180).

Vrijeme kada sam čitala Nikolićeve „Sirene za uzbunu“ jest vrijeme prožeto Korona virusom. Dok smo svi bili zaglavljeni u kućama s redovitim poslovnim obavezama (koliko god apsurdno bilo to reći), sirene za uzbunu panično su zvonile. Nisu zvonile jednako onako kao u romanu, ali su okolnosti, u najmanju ruku, bile slične. I, iako se sjećam sirena iz perioda s kraja posljednjega bosanskohercegovačkog rata, neka su mi druga sjećanja nadvladavala sve ove godine do Nikolićevog romana. Ili sam samo ja ta koja je preusmjeravala sjećanja upravo sa sirena koje su označavale vrijeme bijega u sklonište. Jer, i glavni narator kaže: Sirene su se oglasile sa zakašnjenjem, tek nakon nekoliko minuta. Zvučale su mi sablasnije od eksplozija. Zavijanje se miješalo s plotunima, kao da je narikača zalutala na svadbu (18).

Naracijom romana upravlja Simon, dječak koji je u pubertetu i kojeg vodi tijelo: Bio sam u godinama u kojima se forma cijeni više od sadržine. Čula su držala primat nad duhom i u tome je bilo neke aristokratske bezobzirnosti (16). Onda kad ga ne vodi tijelo, pokušava da razumije sve što se dešava oko njega, uključujući odnose u vlastitom domu. Poredni akter koji je istaknut u romanu jeste ujak David nakon čijeg poginuća Simon nasilno odrasta. Ujak David ga je upoznao s muzikom koju klinci iz kraja nisu slušali; on ga je vozikao okolo automobilom i navigirao kako da preraste vlastito i pređe u tijelo odraslog muškarca. U rasulu kad čas idu čas ne idu u školu zbog bombardovanja, Simon nije svjestan opasnosti objektivne zbilje u kojoj se, spletom okolnosti, našao. On, s drugarima, pokušava da ima normalan život i odnose tipične pubertetskoj fazi života. Upravo iz tog razloga jer je dječak u pubertetskoj fazi, zadirkuje Fljoru, djevojčicu koja je došla u njihov razred i razbija izlog radnje njezinog oca. Tipično balkanski, kad kao najbolji učenik počne da dobiva loše ocjene i kad ništa ne može da nauči, sjeti se zadirkivanja Fljore i pomisli da mu je bacila čini u ime čega sadi gljivu, potajno, u garaži, kako bi čini nestale.

foto: Nova Knjiga

Jasno je da se vraćamo našim paganskim obilježjima tamo gdje stojimo na granici iracionalnog unutar društvenog polja; tamo gdje se sve lomi i prolama pod nogama dječaka koji još nije u stanju razumjeti ni racionalne postulate a kamoli dešavanje kakvo opisuje: I onda je lijepo jedne noći bupnulo i ujutru su kupili u vreće ostatke naših komšija. Razlećeli su se na sve strane. Poklizao sam se na parče mozga (25). Opis koji se daje u prethodnim rečenicama, korelevantan je s opisima koje daje Kahrović Posavljak u romanu „Smrtova djeca“ (Buybook, Sarajevo, 2017), u kojem razrađuje pitanje odrastanja unutar opkoljenog Sarajeva tokom rata u Bosni 1992 - 1995. Jer, u „Sirenama za uzbunu“ se dalje kaže: Biti na periferiji rata značilo je cvrčati na tihoj vatri. Dinstati se, nakon garniranja strahom. Uvijali smo se i mijenjali boju, postajali karikature nas samih (43).

Shodno činjenici čestih ratova na našim prostorima, shodno činjenici da krvoločno odbijamo saradnju i mir, shodno činjenici da nam je draže živjeti od mita a ne od racionalnog, Nikolić akcentuje goli krš našeg kolektivnog koje opunomoćujemo našim velikim i blaženim prazninama i zabludama.

Balkanske su sirene nevidljiva, biološka, fukoovska kapilarna moć koja se izliva nad našim cjelokupnim životom i preliva život kao takav te mu daje svoju notu, miris, boju i šmek. Našom se DNA spiralom oglašavaju sirene svaki puta kad koračamo ka drugom. A drugi je svaki koji nisam ja ili moji bližnji ili moj narod. U najvećem broju slučajeva prevladava ovo zadnje jer je to balkanski kodeks. Unutar tišine iščekivanja novog, susrećemo se sa najvećim strahom, a to je strah od sebe samog, jednako kako Nikolić objašnjava: Slijedio je onaj mučni međuperiod kad smo čekali da vidimo šta su nam to sirene najavile. Kao po pravilu, tišina je tad najviše odzvanjala. Prolamao se svaki naš pokret, svaki šum (79).

Upravo je stoga Nikolićev posljednji roman ustvari upozorenje i poziv na moralni remont, koji izdaje dječak u pubertetu, usprkos brojnim nezrelim shvatanjima. Stoga bi se, literarno gledano, ovaj roman moglo dovesti u potkategoriju bildungsromana gdje pisac uvodi glavnog aktera Simona kao osnovnoškolca koji ulazi u pubertet i prati njegov razvoj i misli. Ali, suviše brzo Simon izlazi iz klasične pubertetske faze zbog okolnosti u kojima se zatiče. Naime, roman objašnjava doživljaj NATO bombardovanja Podgorice dok je idejna pozadina romana balkanski košmar, kako u ratu, tako i u miru.

Dječak Simon objašnjava balkanske relacije terminom hemijske reakcije koju upravo uče iz hemije u osnovnoj školi. Unutar te hemijske reakcije nije važno ko je reaktant a ko reagujući jer se uloge mijenjaju ovisno o situaciji. Ali, opisujući odnos svog oca i susjeda kojeg su njegovi roditelji pozvali na večeru, Simon govori da svaki put kad bi se združili među njima bi zašištalo kao iz epruvete (103).

Jer, kod nas to, izgleda, mora tako. DNA nam šišti od mitova utkanih u svaku ćeliju našeg organizma. Mi ne znamo drukčije. Ne iznalazimo način da to zaustavimo i da pronađemo racionalni put. Jednako kao što i David, Simonov ujak, transmitira generacijski mit koji ne dopušta mir: Ono je Skadar. Pripada nam je nekad, dva puta se uzalud ginulo pod njegovim zidinama. Svaka crnogorska kuća je tad prokrvarila. Sanjao kralj Nikola da tamo preseli prijestonicu. A sad, ka što vidiš, samo možemo da gledamo kako nam blicaju odatle. Istu ti muku muče Jermeni s Araratom. Koliko sam se toga nasluša. Na grbu im, a u drugoj državi. Ka da ti srce kuca u nečijem tuđem tijelu (151).

Simon još uvijek ne razumije ponajbolje pitanje Skadra, ali će zapamtiti pripovijest i vremenom ju prevesti u povijest; objektivnu zbilju, a faktor koji će najveću ulogu u tome odigrati jeste sama Davidova smrt.

Iz tog razloga nije nejasno zašto se Nikolić bavi ovom tematikom kao i mnoštvo drugih pisaca našeg jezika. Nije dugo vremena prošlo kada je Stojić skladao pjesmu opisujući i definirajući literaturu prostora bivše Jugoslavije. Stojić (OKF, Cetinje, 2007) kaže da naši stihovi govore o preživljenju, o sirovim oblicima razbacanim u blatu/s nešto apsurda. Naši su životi upravo sirovi oblici jer smo živjeti započeli zakrvavljenim iskustvom, još od majke nam naše maternice do izlaska na svijet u kojem se krvavo prekrajaju teritorije. Iz jedne krvi, prešli smo na drugu. I u takvoj konstelaciji, sve što možemo jeste proizvoditi literaturu krika, jauka i urlika, nevješto upozoravati na moralni remont (95) u koji čak ni sami više ne vjerujemo.

I stoga, za kraj, umjesto zaključka, nešto kao himna generaciji:

Jedna brojka u kalendaru promijenila je sve. Između ’98. i ’99. protezali su se mjeseci bez reda i logike nalik leševima na bojištu. Bila je to neupokojena prošlost, koja se protivila pravilima trijaže. Fantomski je levitirala na granici mogućeg. Jednako teško bilo ju je i odbaciti i zadržati. Kako se činilo da je svijet nepovratno ispao iz orbite – a unutar njega i onaj naš, opterećen adolescentskim jadima – smatrali smo da je glupo ostajati pri starim ritualima. I tu nam je trebao novitet. Dok smo se mi još uvijek držali igračaka, čekajući nekoga da nas preusmjeri, staza do zemlje odraslih opasno nam je izmicala. Hvatala nas je panika od kašnjenja. Sve je bilo na nama, što smo prihvatili kao dodatni izazov. Morali smo sami pomjeriti granice koje su dotad bile nedodirljive, ščepati prvu priliku za proboj (89,90).