ARHITEKTURA

Mukotrpnik koji se dešava...

Sveto Gavrov je u međuvremenu ušao u stanje vrhunaravne emanacije - tako da nema te vode, nema toga sapuna i, na koncu, nema toga junaka koji bi bio kadar da “opere” Svetislava Gavrilovoga Popovića...

7426 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Borislav Vukićević
Foto: Borislav Vukićević

“Zašto je”, pita se gospođa koja nastupa pod nickom “stvarno patriota” u komentaru ispod mog prošlosubotnjeg teksta, “Svetislav G. Popović toliko puta ‘opran’ u (...) tekstovima koje piše gorepotpisani?”

Gospođo, molim vas - hajdemo, za početak, da uvučemo kandžice u šapice i da vidimo na čemu smo...

Informacije radi, za neupućene u problematiku, uvaženi Svetislav Gavrilov Popović je (bivši) dekan Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore - rab božji i velikomučenik koji se, još malo pa će bit i cijele dvije decenije, polako uzdiže na akademskoj ljestvici - nižući izvanredne uspjehe na personalnom planu - usput strpljivo učvršćujući temelje pomenute institucije - što jeste, mora mu se priznati, nekakav preduslov nečemu što bi moglo da se desi u dalekoj budućnosti - ali ne mora da znači da će se i desiti.

Svetislav Gavrilov je, drugim riječima, mukotrpnik koji je uporno, iz godine u godinu - konstantno radeći na sebi, što bi se reklo - polako preuzimao obličje prvog čovjeka AF - uporedo oblikujući i AF po svom obličju - na svoje podobije - pogotovo u potonje vrijeme - vrhuneći apsolutnom ličnom ostvarenošću - i sklanjanjem AF sa okeana i mora neizvjesnih ishoda u mirnu luku predvidljivih i ustaljenih praksi i rutina - što jeste oportuno, u svakom pogledu, ali jeste i preduslov trajanju na ovim nesrećnim prostorima - gdje je, povijesno gledano, vrlo malo od onoga što je trebalo da traje - stvarno trajalo.

Bitna razlika između uvaženog profesora Popovića i mene - ako mi uopšte dozvoljavate tu vrstu usporedbe - ogledala bi se u činjenici da Sveto voli da se dešava stvarima, dok sam ja vrlo nesklon svakom obliku nametanja - puštajući da se stvari spontano odvijaju - nošen nepokolebljivom vjerom u ljubav i duboko ubijeđen da je život zapravo plima kojoj nije mudro suprotstavljati se - ili u prevodu: u životu sve ima cijenu i sve se plaća - i zato je najbolje prepustiti se valovima i strujama - do izvjesne granice, svakako.

“Još davno je primijećeno”, veli Svetislav Gavrilov na jednom mjestu, “da ostvareni ljudi rijetko kada čekaju da im se stvari dogode. Oni izlaze i dešavaju se stvarima, ljudima, događajima...”.

Uz opasku, naravno, da je ovo ipak CG - majka naša - i da ovdje dešavanje stvarima, ljudima, događajima... jeste preduslov - ali nikako nije garant ostvarivanju na ličnom, a pogotovo ne na opštem planu. Ovdje, u pravilu, nema nikakvog garanta - jer ne postoji, niti je ikad postojao, jasan i čvrst tzv. institucionalni okvir - što će reći da se ovdje vrlo često dešava i ono “što biti ne može” - tako da jeste najvažnije slijediti sopstvenu viziju - a ujedno i viziju sebe u okvirima pripadajuće nam institucije, koja je, istini za volju, neodvojiva od našeg ukupnog bivstvovanja - sve do slatkog vrhunca - dakle, beskompromisno i neštidimice.

Sve u svemu, Sveto Gavrilov je u jednom trenutku - relativno davno - na neki način ipak preuzeo na sebe odgovornost po pitanju sređivanja stanja na AF, te vođenja i uzdizanja AF - poglavito iz razloga što niko drugi, nakon staroga Kekovića, nije bio spreman za takvu i toliku žrtvu - što je podrazumijevalo i dar od Boga - izniman talenat u vrlo specifičnoj vrsti ekvilibristike - u pakovanju onoga što Basara naziva Savezom rogova u vreći.

Da se razumijemo - pitanje koje je gospođa “stvarno patriota” zalijepila ispod mog prošlosubotnjeg teksta nije upućeno meni - direktno - ali kako nalazim da je sasvim na mjestu - a uz to je i vrlo, vrlo inspirativno - riješio sam da ga nagradim iscrpnim odgovorom. Ko je, uostalom, pozvaniji od mene da odgovori na to supstancijalno pitanje.

Dakle, draga gospođo, krenimo, kao što je i red, od tzv. istorijskog pregleda - odnosono od hronologije efektivnog činodejstvovanja raba božjega Svetislava Gavrilovoga Popovića, od jeseni davne 2002. godine naovamo...

Nisam sasvim siguran, ali bih cijeli honorar od ovoga teksta stavio, bez razmišljanja - na opciju da je Sveto od samoga starta bio uključen u projekat Aleksandra Kekovića i Miša Obradovića naslovljen - u ono vrijeme - Arhitektonski odsjek pri Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore - slava joj i milost. Zakleo bih se da je (i) Sveto bio u prvoj, istorijskoj postavi - ali uvijek distanciran od centra, mudro nastupajući iz pozadine i sa strane - a uz to i apsolutno indiferentan prema nastojanjima ekstatične avangarde - mladih saradnica i saradnika u nastavi - mnogo mladih, mnogo slatkih. Sveto nije organski pripadao toj veseloj ekipici probranih - Kekovićevim prstom dotaknutih - koja se u to prvo vrijeme, užarenih očiju, bukvalno gušila u samozadovoljstvu - koje je, jednim dijelom, počivalo na iskrenoj vjeri u Kekovićev projekat - a drugim dijelom na tipično mladalačkoj vjeri u ljude, te njihove uzvišene aspiracije i dobre namjere.

Postojala su dva razloga za distancu - prvo: Sveto je, za razliku od mlađahne saradničke ekipice, imao iza sebe i par referenci - jakih, ali ne i toliko bitnih - a, drugo, bio je skoro duplo stariji od pomenutih omladinki i omladinaca - isto koliko je, otprilike, Keković bio stariji od njega. Da li je Svetova akademska titula u to vrijeme bila dipl. ing. arh. (dia) - ili je već bio magistar - ne znam, da budem iskren. Ne bih se iznenadio da jeste - a možda i nije.

Kako bilo, samo Sveto zna koliko su konstantna trvenja na liniji Aleksandar Keković kontra svi ostali - a pogotovo kontra Goran Radović - uticala na Svetovu opštu psihofizičku kondiciju - jer je bilo pozicija i kad je teško bilo ostati neopredijeljen. Sveto je, za razliku od Kekovića - i tek nakon što je stekao nekakve predispozicije koje su mu donijele čvršću poziciju uz Kekovića - znao da je impetus na strani gospodina Radovića - i da treba čekati.

A ko čeka taj (ponekad) i dočeka. Nakon što je Radović ispucao svoja dva đira na poziciji dekana AF - i nakon kratke i neslavne epizode dobroga čika Duška u ulozi dekana AF - stvari u svoje ruke konačno preuzima Svetislav G. Popović. Bilo je to, ako se ne varam, koncem, 2014. godine.

U ovom trenutku je sasvim izvjesno, draga gospođo “stvarno patriota”, da će lik i djelo uvaženog prof. dr Svetislava G. Popovića - biti tema nekih budućih promišljanja i istraživanja - te stoga ne bih rekao da je ‘opran’ adekvatan termin u kontekstu načina na koji problematizujem lik i djelo Svetislava Gavrilovoga u mojim tekstovima. Sveto Gavrov je u međuvremenu - ne sumnjam da ste i vi to primijetili - ušao u stanje vrhunaravne emanacije - što će reći da neštedimice emanira nešto što će jednoga dana, Njegoš bi rekao - brilijantnim zasijat sjemenom - tako da nema te vode, nema toga sapuna i, na koncu, nema toga junaka koji bi bio kadar da “opere” Svetislava Gavrilovoga Popovića...

I kako to ponekad biva - doduše iznimno rijetko - ispucah za danas, ali ne stigoh do poante...

Poenta naredne subote ili u nekoj od narednih.

Preporučujemo za Vas