U nedavnom intervjuu, na pitanje novinara, da li bi o svijetu i životu mogao pisati i iz neke druge perspektive, a ne samo istorijske, Miraš Martinović je odgovorio da mu to, i pored pokušaja, ne uspijeva. U krajnjem, odgovor i ne iznenađuje, jer ono što možemo saznati o Martinoviću kao pjesniku i prozaisti, sazdano je u njegovim knjigama, od kojih je gotovo svaka tematski vezana za fenomen prošlog, odnosno antičkog.
Više od dvadest njegovih proznih i pjesničkih knjiga okrenuto je vremenima koja su daleko iza nas, ali ne i po motivima, problemskim središtima, porukama i nauku na koje ukazuju. Jer, sve što su antička vremena apsorbovala u svoje trajanje, tj. u svoj istorijski biljeg i kontinuitet, i po čemu su ih, na neki način označila, kroz određenu formu, možda još intenzivnije isijavaju i danas.
To bi, u najkraćem, bila poruka poetskog angažmana ovog autora. U tom kontekstu možemo sagledati i njegovu najnoviju zbirku stihova “Bogumilske” (Lena graphics design, Priština, 2020).
Koliko god prošlost, kroz svoja artefakta, pogotovo ona davnašnja, antička i predantička, ostavljala traga o sebi, najčešće smo primorani da je rekonstruišemo, nanovo sklapamo i logički povezujemo i tako ucjelovljenu, dosljednije pročitamo i oživimo. Tim tragom krenuo je i Martinović. I naišao na "tvrdi kamen". Ali ne zbog sopstvene nemoći i nesnalaženja, već zato što je taj bogumilski kamen, o kojem pjeva u svojoj knjizi, i danas ostao zatvoren kao školjka u svom oklopu, intrigantan i nepobjediv i za etablirane istraživače zemnih ostataka na ovdašnjim pejzažima - Crne Gore, Bosne, dijelom i Srbije, pejzažima koje je naseljavala bogumilska civilizacija. Nedovoljno istraženi, Bogumili su ostali zagonetka za naučnike i, kao takvi, velika inspiracija za pjesnike!
A najveća zagonetka, koja je istovremeno i jedini opipljivi domet (kakav kontrast!) jesu grobovi Bogumila, njihovo jedino svjedočenje o njima samima. Grobovi, kao sinonim mrtvog, nestalog, završenog, a istovremeno i kao direktni preslik trajanja, stvarnog egzistencijalnog (iz)bivanja iz jednog vremena i civilizacijskog razvojnog dometa. Iz koje perspektive ovaj fenomen sagledava Miraš Martinović?
Svoju moć govora on je direktno predao nadgrobnim pločama. One sada postaju pjesnički subjekt zato što je Martinović svoju intuiciju, promišljanje-domišljanje, svoju filozofiju i svoju nadu prenio u njihovo indukciono polje, do kraja se poistovjećujući sa njihovim znakom i značenjem, njihovom energijom i zaumnom silom koja iz njih isijava, a koju, ako smo kadri, možemo osjetiti i na sopstvenoj koži.
Najpozvaniji za prenos takve energije na daljinu je, svakako, pjesnik. A pjesnik Martinović ovoga puta svoju misao i emociju nije kanalisao uobičajenim putem, kao da ih je lišio sopstvenog autorstva pripisujući ih bogumilskim nadgrobnim spomenicima. Sada oni interpretiraju pjesnikovu riječ. Stećci direktno progovaraju o sebi, kao o jedino sačuvanoj materijalnoj relikviji, kao o onome što je bivalo i nestalo i što se samo naslutiti može. Bogumilsku filozofiju - život bez materijalnog luksuza i truležnog sjaja, bez raskoši i potrošne grabeži - najbolje dočarava pjesma "Besjeda đeda Dragosta": "Bogatstvo/prođe kao/ljiljan u dolu/kao vjetar".
Prema nalazima istoriografije, Bogumili nijesu priznavali kanone zvaničnog hrišćanstva, već su se, mimo crkvi i drugih svetinja, direktno obraćali Bogu, prihvatali supremaciju Prirode i njenih zakona, a odbacivali crkvenu i opštedruštvenu hijerarhiju. Kao takvi, smetali su svakoj državi, svakoj sili i nadmoći. A rezultat koji je uslijedio jesu njihov izgon i istrebljenje. Jedini svjedoci ove kataklizme ostali su samo zapisi na kamenim stećcima.
Simboliku njihovog znakovlja Martinović je oživio ovom zbirkom, a ono što se nije dalo dokumentom opipati, pjesnik je dopjevao, izmaštao, simbolički oživljavao dah smrti kroz slikovni medij prirodnih fenomena - svjetlosti, Sunca, tame, neba, zvijezda… Bogumilsko biće pjesnik sagledava prvenstveno kroz duhovnu kategoriju koja nadjačava carstvo zemaljsko te, prema tome, ostaje svevremena, sveprisutna i svetrajuća. A palate kraljevske će se, za razliku od njihovih hiža (kuća), svjedoči lik Dragost, srušiti, jer "U vremenu što je podignuto/u vremenu će da se sruši".
Ako bismo fenomen bogumilstva, onakvog kakvog ga sagledava sam autor, tumačili kroz dinamičniju opservaciju, kao proces i kao dijalektički ostvarivu mogućnost, onda bismo došli do neizostavnog zaključka da sva ova priča počiva na čistoj antinomijskoj osnovi date slike svijeta. To su kategorije: goniči i gonjeni, ili, transkribovano na teren društvenopolitičkog, podobni i nepodobni, povodljivi i neposlušni…
Ovakvo direktno, neumoljivo i jednosmjerno presijecanje života i njegovih dnevnih normi, ali i one više, duhovno projektovane sfere, asocira na sve vremenske zone ljudskog trajanja, otuda i na ovo naše, današnje.
Kako od ovakve dualističke šeme čovjekove prirode ne možemo pobjeći, jer smo i sami na nju upućeni, pitamo se da li je u svom duhovno-etičkom "vrenju" čovjek već odavno istrošena materija. I da li će, ne samo u okvirima smjene vjekova, već i ranije - decenijskih smjena, ova ili ona društvena zajednica, asocijacija ili, najjednostavnije rečeno, skup srodnih mislećih duša, završiti kao ekskomunikaciona zona, čiji su dani opstanka unaprijed odbrojani?
Upravo na takvoj suprostavljenosti stavova, situacija i istorijskih svjedočenja Martinović konstruiše svoju pjesničku viziju i, na osnovu detronizacije određenih istorijskih fakata i učenja u sazviježdju bogumilske istorije, inicira ideju kosmičke pravde. Jer, ovu zemaljsku gotovo je nemoguće uspostaviti.
"Lako je ptici/u gori/još lakše zvijezdi/na nebu/teško čovjeku na zemlji" (iz pjesme Kako je). U pjesmi Imena, autor je još inventivniji, pronalazeći na dosta originalan način (putem simbolike imena) rješenje tog procjepa između trajanja i nestajanja jednog naroda ili, u najblažem, jedne vjerske zajednice.
Martinović, koncentrisan na božansku pravdu kao jedino oslobođenje od zemaljske nepravde, nesačuvane fakte bogumilske istorije nadograđuje sopstvenom maštom, dajući joj primat i značenje kakvi joj i pripadaju.
Zanesen materijom o kojoj pjeva, a i bez dovoljno faktografskog uporišta, u jednom broju svojih stihova on će se, i nesvjesno, romantičarski poigravati tim dalekim snovidnim svijetom, ali time i slabiti dejstvo sopstvene, prvobitno izgradjene ideje (u pjesmama Hiže, Epitaf, Grob, Zvijezdama).
Što su Bogumili bili veća enigma, to je njihova sudbina, u interpretaciji Martinovića, poprimala sve više astralnu dimenziju. Tamo gdje se držao istorijskog fakta, ma koliko bio oskudan i krajnje redukovan u svojoj teksturi, pjesnik je stvarao čvršću strukturu svoje pjesme, produžavajući na taj način životni vijek i kamenom zapisu, ali i svom stihu.
Kad je u pitanju pjesnički i prozni opus ovog stvaraoca (a pozamašan je - preko 20 naslova !) treba napomenuti da je, izuzev jedne ili dvije knjige, sav u znaku antičkih tema i motiva. I ne samo iz bližeg, evropskog terena - Grčke, Rima, pa i našeg mediteranskog priobalja, već i daljih, istočnih prostora - Aleksandrije, Egipta, sumerske, hetitske civilizacije…
Za svaki naslov trebalo je pronaći inicijalni motiv i pokazati jaki stvaralački impuls da bi utjelovljenje umjetničke ideje imalo svoju snagu i uvjerljivost.
Akumulacija tolike antičke građe koja je Martinoviću poslužila kao direktna inspiracija, pokazivala se na momente i kao svojevrsno opterećenje za samog pisca. Jer, svaki put nanovo zalaženje u jedan, ako ne isti, ono srodni svijet, odnosno problemski kompleks, svakako da traži, gledano iz ugla književno-vrednosnog procjenjivanja, novu energiju, svježu imaginativnu usredotočenost - ukratko, bogatiju i dublju poetsku opservaciju ukoliko se želi pružiti autentični i trajniji literarni doživljaj.
Iako stihovi "Bogumilske" nose u sebi dozu osvježenja u odnosu na ranije zbirke, oni su, ipak, potencijalna zamka za njihovog autora. Iz razloga što poezija, ne samo da otkriva, već je i sama po sebi - otkriće. Kao takva, pomjera i misao i emociju u pravcu novog iskustva, anticipira budućnost, iznenađuje… Pod pretpostavkom da i ubuduće ostane u istom, dosadašnjem tematskom krugu, Miraš Martinović bi trebalo da ponudi svježiji pjesnički postupak, ukoliko želi da njegovo pismo i njegovo poetsko svjedočenje ne zađe u - manir.
Bonus video:
