LUSTRACIJA U TRI PRIČE

U potrazi za izgubljenom pravdom

Kultura sjećanja se ovdje vrlo brzo pretvara u građanski rat sjećanja. Epilog je zaborav zločina. Trajanje nepravde. Spremnost za ponavljanje mračnih strana istorije

8345 pregleda 3 komentar(a)
Milan Kundera, Foto: Printscreen YouTube/Le Sémaphore
Milan Kundera, Foto: Printscreen YouTube/Le Sémaphore

Naš podnaslov, zapravo parafraza naslova slavnog romana Marsela Prusta je pokušaj mekog približavanja temi uprkos činjenici da se ne radi o sentimentalnoj priči. Naprotiv.

U pitanju je tema lustracije koju neki definišu kao moralnu revoluciju. Na neki način kao zasluženu ispravku nekog prethodnog nemorala.

Ranije inicijative da se u Crnoj Gori pokrene proces lustracije čija je pretpostavka i usvajanje zakona o lustraciji nisu imale podršku prethodne paralamentarne većine. Uzalud su bili prezentovani ozbiljni argumenti za početak lustracije od strane jednog dijela civilnog sektora i opozicionih političkih partija.

Kod građana je bio izraženo, najprije razumjevanje za značaj lustracije, zatim i demokratska težnja da se pokrene ta složena inicijativa s ciljem dostizanje pravde. Protivnici lustracije su imali svoje razloge da poznatim mehanizmima to spriječe i pitanje pomjere u drugi plan. Tema lustracije je skoro nestala.

Sama riječ lustracija izvedena je iz latinskog lustrazio - svečano i javno očišćenje od grijehova. Akcenat se stavlja na etičku, ne pravnu dimenziju.

Sam pojam lustracije obnovljen je u postkomunističkom periodu. Lustracija je, smatra se, srednji put između krivičnog gonjenja onih koji su kršili ljudska prava i tzv. komisija za istinu koje rekonstruišu činjenice pri tom ne ostvarujući kaznene posljedice.

Poseban predmet lustracije su osobe koje su radile za tajne službe represivnih državnih aparata, od profesionalnih organizatora do široke lepeze saradnika iz redova tzv. običnih građana. Proces lustracije, svakako, nije moguć bez zakona o otvaranju tajnih dosijea.

U zemljama gdje je na ozbiljan način pokrenut ovakav proces, lustracija je obuhvatila mnoge profesije, pa se radilo o lustracijama političara, sudija, novinara, akademika, književnika, ljekara, poreznika...

Doušništvo je samo jedna, istina česta aktivnost koja je predmet lustracije.

Tokom diskusija o lustraciji neko je podsjetio da je u jednoj jugoslovenskoj republici 1980. g. čovjek osuđen na kaznu bezuslovnog zatvora zato sto je te godine u kafani rekao “Pustite jadnika da se više ne muči”, misleći na Tita. Predmet lustracije, u tom slučaju, bi trebalo da budu sudija, policija i saradnici koji su ga prijavili. Navedeni primjer, eklantantan i tragikomican u isti mah, je, nažalost, bezazlen u odnosu na mnoge druge, svakako sa težim posljedicama.

Česta kršenja ljudskih prava se vezuju i za periode revolucionarnih vlasti, nakon Drugog svjetskog rata. Na ovim prostorima, neki protagonisti takvog kršenja jos uvjek imaju oficijelne tretmane nacionalnih veličina i heroja. Osnovno pitanje glasi - da li će se ovdje naći snage da se jednog dana uđe u temu tajnih službi represivnih aparata i doušnicke mreže iz različitih perioda.

Na primjer iz 1948. godine. Fenomen da se tada na Golom otoku - tom jugoslovenskom Gulagu - našlo najviše Crnogoraca, kako među zatvorenicima, tako i među isljednicima, zaslužuje sveobuhvatnu analizu, od političkih, možda i antropoloških objašnjenja, sve do vrlo konkretne upotrebljavane tehnika cinkarenja, ucjenjivanja i mučenja.

Iskustva sa lustracijom u postkomunističkim društvima su različita.

U mnogim zemljama se pošlo od stanovišta da nije moguća potpuna demokratska konsolidacija društva, bez prevazilaženja konfliktne nacionalne dihotomije prošlost - sadašnjost. Drugim riječima da nije moguća modernizacija i demokratska budućnost društva bez pročišćene prošlosti.

U Češkoj gdje je postignut određeni uspijeh lustracija je dominantno ostvarena u pravosuđu.

U Mađarskoj je ona bila dio složenog, evolutivnog procesa “dekomunizacije i desovjetizacije” društva.

Rad lustracionih komisija u Poljskoj je izazvao najviše bure. Naime, poljski zakon o lustraciji i njegova primjena su bili predmeti diskusija i u evropskim institucijama, uključujuci i Evropski parlament. Najviše potresa je izazvao poljski zakon usvojen 15. marta 2007. koji je predviđao obavezu građana da pismenim putem deklarišu saradnju sa tajnim policijskim službama u periodu 1944 - 1990. god.

Osnovan je i Institut za nacionalnu memoriju (IPN) u kojem se nalaze i dosijei bivših tajnih službi. Niko u ovom procesu nije mogao ostati nedodirljiv. Čak je i arhibiskup Varšave Stanislav Vielgus podnio ostavku, nakon otkrivanja njegove nekadašnje uloge “povjerljivog informatora”. Neugodne stvari su pokrenute i protiv prvog postkomunističkog premijera Taudeša Mazovjeckog.

Istoričar, političar, aktivista čuvenog „Solidanost”, ministar inostranih poslova Poljske, zatim i evro-parlamentarac Bronislav Geremek je, ne samo odbio da potpiše ponuđene deklaracije, već je u jednom pismu u pariskom “Le Mondu” oštro napao pojavu “antikomunista koji vraćaju komunistički metod hajki”. I ovdje smo kod najdelikatnijeg pitanja - kako legitimnu lustracijsku akciju otvaranja tajnih dosijea ne pretvoriti u otvaranje nove sezone lova na vještice.

Iskustva u Hrvatskoj i Srbiji gdje su zakoni o lustraciji usvojeni prije više godina dali su skromne rezultate.

Ipak postupci lustracije, stvorena atmosfera, donekle i rezultati su imali svoj smisao, posebno poruku da nedijela, od onih viših do mizernih špijunaža jednog dana dolaze na red makar osude javnosti

Nepodnošljiva lakoća podmetanja - povodom slučaja „Kundera”

Veliki publicitet 2006 god. u evropskoj, pa i američkoj javnosti, imala je afera “Kundera” kojom je pokrenuto pitanje da li je slavni češki pisac u mladosti sarađivao sa nekadašnjom tajnom češkom policijom StB.

Podsjetimo na neke nesporne biografske podatke. Naime, Milan Kundera je kao mlad bio član Komunističke partije Čehoslovačke iz koje je izbačen 1970. nakon aktivnog učešća u “Praškom proljeću” 1968. U tom periodu, on zajedno sa Havelom, uz sve razlike njihovih literarnih i životnih puteva, postaje važna intelektualna snaga čeških političkih disidenata. Kundera je 1975. emigrirao u Francusku, gdje i danas živi uz reputaciju velikog intelektualca. Već duže Kundera piše na francuskom jeziku.

Recimo i da je autor “Nepodnošljive lakoće postojanja” izuzetno cijenjen i čitan na jugoslovenskom prostoru, a da je sarajevska izdavačka kuća „Veselin Masleša” jos 1984. objavila Kunderina sabrana djela.

“Dokument” koji je trebalo da prikaže Kunderu kao informatora tajne staljinističke službe objavio je 13. oktobra 2006. češki politički nedjeljnik Respekt. Radi se, zapravo, o izvještaju Češkog istraživačkog instituta koji je finansira češka država, što je dodatno usložavalo situaciju, izazvajući i višestruka uzbuđenja u javnosti.

U dokumentu se opisuje predistorija hapšenja izvjesnog Miroslava Dvoračeka, češkog emigranta koji 1950. iz Njemačke dolazi u Prag da bi za zapadne službe obavio više obavještajnih zadataka. Nakon što je otkriven, Dvoraček je osuđen na 22 godine robije, od kojih je izdržao 12, i to na prinudnom radu u jednom rudniku uranijuma. Nema nikakvog spora da je priča o radnoj misiji i kaznenom ishodu Dvoračeka istinita. Sporno je ko ga je prijavio policiji.

Ako slijedimo dramatrurgiju iz objavljenog dosijea sve počinje u tramvaju i liči na onu scenu iz Pasternakovog romana “Doktor Živago”. Naime, praška studenkinja Iva Militka ugledala je iz tramvaja svog druga iz djetinjstva Dvoračeka. Silazi na ulicu, trči da ga pozdravi. Dogovaraju se da se uveče ponovo sretnu. Militka priču povjerava svom prijatelju koji će je ispričati svom drugu u studenskom domu...

Policijski izvještaj počinje ovako: “Milan Kundera, student, rođen u Brnu 1. aprila 1929, sa stanom u Pragu, u Sedmom studenskom domu. Došao je u policijsku stanicu u četiri sata popodne i dao izjavu...”.

Na zakazan sastanak Militke i Dvoračeka dolaze agenti tajne službe. Oni hapse Dvoračeka.

Odmah se može konstatovati da bi policijski dokument po zapletu, obrtima, dinamici - dakle po dramaturgiji - mogao biti predmet neke uspješne Kunderine priče.

Mnogi su zaključili da ako se ova afera pokaže kao policijska montaža - a po svemu sudeći takav je njen ishod - treba priznati da među sastavljačima lažnih dosijea u tajnim službama ima autora takve imaginacije da bi im i pravi pisci mogli pozavidjeti na kreativnoj maštovitosti.

Poslije izbijanja afere nije se dugo čekalo na Kunderinu javnu reakciju, koja u najkraćem glasi: “Moja memorija me ne vara. Nisam radio za češku policiju. Ovo je pokušaj ubistva pisca sa svim pratećim posljedicama...”

Odgovorni u Češkom institutu ponavili su da je dokument autentičan.

I među onima koji su skloni da povjeruju u policijsku verziju postoje razlike u ocjenama.

Jedni saradnju s tajnom policijom osuđuju i smatraju nemoralnom, posebno saradnju pisca koji je stekao slavu pisanjem protiv totalitarne svijesti i nedemokratskih režima.

Drugi su manje strogi, tražeći razumijevanje za mladog čovjeka koji utopistički vjeruje u komunističke ideale i smatra da je prijavljivanje agenta iz “imperijalističkih zemalja” bila patriotska obaveza.

Treći, naročito u Francuskoj gdje su mnogi intelektualci digli glas u odbranu Kundere, s pravom ukazuju na neodrživost verzije iz policijskog dokumenta.

Podsjećaju na bazični metod falsifikovanja prilikom sastavljanja policijskih dosijea u kojima se već u prvoj verziji kriju imena pravih informatora, pri tom izmišljajući druga. Zapravo nerijetko se izmišljeno stavljaju imena baš onih ljudi koji iz etičkih razloga nisu nikada pristali na mučnu ulogu policijskih doušnika.

U Kunderinom slučaju bilo je dosta razloga i za naknadnu obradu dosijea, dakle, u periodu njegovog disidentsko-emigrantskog perioda, kada ga je zvanična vlast u Pragu smatrala državnim neprijateljem.

Jedan francuski akademik, u kontekstu nastale afere, postavlja ironično pitanje - da li bijedne dosijee policijskih tajnih službi sada treba uzimati i kao izvor istorijske istine.

Ako bismo nastalu situaciju pokušali da stavimo u nešto slobodniji, pa i literarni kontekst, možda bi se sve moglo vidjeti kao novi kafkijanski proces u Pragu. Kundera kao gospodin K?

Prije nego što pokušamo da temu pomjerimo na naše prilike, recimo i da se ovaj zaplet u Pragu raspravio u demokratskom ambijentu - novim činjenicama, ocjenama uglednih ličnosti itd.

Ostaje činjenica da “tribunal” demokratske javnosti je na kraju, ipak, najbitniji u zrelim društvima. Kundera je, iako vidljivo ljut na svoje sunarodnike, prihvatao taj javni izazov. U ovoj zamršenoj priči treba imati u vidu i mogućnost zavisti intelektualnih, posebno književnih krugova na Kunderin veliki međunarodni uspijeh. U istoj Češkoj ima onih koji kritički gledaju na Kunderino opredijeljenje da svoje slavne romane tako velikog uspijeha ne piše na češkom već na francuskom jeziku. Da prilikom ne baš čestih dolazaka u Češku, zaobilazi Prag odlazeći u zavičajnu Moravsku.

Očigledno, slučaj Kundere je negativnan primjer, zapravo zloupotreba atmosfere lustracije koja je pretvorena u hajku na osnovu ipak falsifikata i difamacije iz drugih motiva.

Da li će kod nas ipak “sve prekriti snijegovi i šaš”

Za razliku od porodica u Crnoj Gori koje u svojim intimama čuvaju uspomene na tragičene i nepravedne sudbine svojih najbližih crnogorsko društvo nije sklono da javno reaktuelizuje nepravde iz prošlosti, pa i one tragičnih dimenzija.

Podstaknuti raspravom iz Praga, nameće se pitanje: Da li su možda kod nas neki pisci radili za tajnu policiju? Recimo u vremenima kada je Oskar Davičo ponosno i egzaltirano ispjevao onaj stih “Ozna sve dozna”.

Teško ćemo to ovdje pouzdano saznati. U međuvremenu su neki ljudi iz tajne policije postali pisci. Neki članovi Ideoloških komisija CK su postali predsjednici Crkvenih opština.

Bilo je zanimljivo pratiti reakciju na tekst jednog ozbiljnog crnogorskog novinara u kojem je ustvrdio da je tadašnji šef kabineta predsjednika crnogorske države, kasnije ministar inostranih poslova zajedno sa ljudima iz Državne bezbjednosti, dakle tajne policije uređivao i preuređivao difamatorski dnevni list Publika.

Reakcije na tekst, zapravo, nije ni bilo. Kao da je to normalno, pa i očekivano od kombinacije - funkcionisanja političke policije i kordinirajuće osobe određenjih svojstava. Jedni i drugi su, po zadacima pretpostavljenog, prešli na druge slične poslove.

Dakle, kod nas ni za tajna uređivanja javnih stvari, čak u ofiranoj varijanti, ne postoje objašnjenja, jos manje neki demokratski, javni ishod.

Da ovoga puta ne otvaramo mnogo groznije teme iz prošlosti u kojoj 1948. ima posebno mjesto i sve ono što zaslužuje javnu osudu neposrednih aktera tog sistema i događaja.

I ovdje stižemo do suštinskog problema da do danas u Crnoj Gori nije pokrenuto pitanje mnogih sramnih likvidacija i tortura tokom 20 vijeka. Koje su izvršili “oslobodilaci” raznih ideologija.

Kultura sjećanja se ovdje vrlo brzo pretvara u građanski rat sjećanja. Epilog je zaborav zločina. Trajanje nepravde. Spremnost za ponavljanje mračnih strana istorije.

Zato ispravljanja nepravdi istorije, od otkrivanja zločinaca, egzekutora i inspiratora, do tajkunskih pljačkaša, posebno u periodu posljednih tridest godina jeste zadatak društva koje pretenduje na pravno i moralno ozdravljenje. Lustracija jeste jedan od načina postizanja tog cilja.

Rekosmo već - nimalo jednostavan zadatak. Obeshrabruje brzina i buka kojom se saopštava lustracioni proces u predizbornim kampanjama nakon čega slijedi rizik zaborava, u svakom slučaju odlaganje najavljene lustracije. Ni o “spremnom zakonu o lustraciji” se više ne govori. Dakle, zakon koji je trebalo da argumentovano otkrije počinioce skandala endemske korupcije, javno ofirane slabosti pravosudnog sistema, nedovoljne javne kontrole tzv. specijanih službi, korumpirano novinarstvo, sve ono na što i relevantne međunarodne adrese ukazuju.

Ovdje referen “sve će to prekriti snijegovi i šaš”, pored muzičkog, kao da nosi druga značenja i poruke.

Nedostatak konkretnih, kompetenetnih političkih akcija, koje nerijetko zamjenjuju komunikacije o akciji i to različitim medijskim aplikacijama jeste posebna tema.

Ostaje vjerovanje da će kao u drugim demokratskim društvima jednog dana i ovdje dogoditi borba za pravdu i satisfakcije žrtvama iz prošlog vremena, makar to zvučalo - hajdemo opet uz pomoće velikog Kundere - i kao nepodnošljiva lakoća naivnosti.

Sve će zavisiti, kao i povodom ishoda drugih istorijskih ispita koje polaže naše društvo, da li će ovdje biti izgrađen potreban, makar minimum zrele javnosti koja realno moze uticati na demokratske društvene tokove čiji je sastavni dio i lustracija.

Preporučujemo za Vas