borba za ljudska prava ne prestaje

Iskorak teško napraviti dok institucije ne stanu iza umjetnica

Koliko su žene vidljive u crnogorskoj kulturi - mrtvo slovo na papiru ili ipak ima pomaka

1703 pregleda 102 reakcija 3 komentar(a)
Online kampanja "Sve za jednog jedna za sve", Foto: Tanja Markuš
Online kampanja "Sve za jednog jedna za sve", Foto: Tanja Markuš

O položaju i ravnopravnosti žena u različitim segmentima društva neophodno je govoriti i onim danima kada se ne sjećamo ženske borbe, a Međunarodni dan žena 8. mart prilika je za sumiranje dostignuća kada se govori o (rodnoj) ravnopravnosti. Zaključak je da borba za ljudska prava ne prestaje.

Iako su žene u Jugoslaviji dobile pravo glasa ranije nego što se to desilo u (danas) razvijenijim društvima, neravnopravnost se, pored svakodnevnog života i načina funkcionisanja, tretiranja žena i njihovih sposobnosti i uloga, osjeća i na umjetničkoj sceni Crne Gore.

"Vidljivost žena na crnogorskoj kulturnoj, naročito literarnoj, sceni kojoj i sama pripadam (odnosno ne pripadam) i dalje je ‘mrtvo slovo na papiru’. Već godinama, decenijama, mi ovdje imamo jedan muški zatvoreni krug od nekoliko ‘eminentnih pisaca’ koji sami sebe objavljuju, prevode, dodjeljuju nagrade iza kulisa, a tek ponekad pozovu ženu, eto tek da bi se ispunila statistička kvota koju Evropska unija, na čijem smo kao putu, zahtijeva", kaže za "Vijesti" književnica Katarina Sarić.

Katarina Sarić
Katarina Sarićfoto: Privatna arhiva

Likovna umjetnica, slikarka Tanja Markuš, otišla je malo dalje i istakla da je umjetnički poziv u našoj državi sam po sebi diskriminisan i marginalizovan.

"Kad pomislim na crnogorsku kulturnu scenu javlja mi se rasparčana slika pojedinaca koji se bore za opstanak. Trideset godina njegovanja ‘kulturnog sistema’ u kome se cjelokupna kultura nastoji zgodno sabiti u kreativne industrije, a institucionalna podrška stiže uz partijsku člansku kartu i mrvice sa stolova predstavnika kulturnih institucija kojima je oro vrhunac kreativnog izraza, ostavila je ogromne posljedice na kvalitet kulturnog i umjetničkog života Crne Gore", kaže Markuš.

"Nova vlast demonstrira jednaku nezainteresovanost za kulturu kao i prethodna, što se jasno čita iz njene skorašnje kreacije prosvjetno-kulturno-naučno-sportskog ministarskog konglomerata. Ovakvo stanje traži smisao za egzistencijalnu improvizaciju umjetnika sa stavom, koji ne žele da prave kompromise i ne traće talenat na ideološke domaće zadatke i vozdizanje nacionalnih identiteta. U tom smislu diskriminisan je cijeli umjetnički poziv, koji dalje podliježe i rodnoj diskriminaciji i neravnopravnoj raspodjeli moći, kao u slučaju drugih profesija", naglašava ona.

Tanja Markuš
Tanja Markušfoto: Privatna arhiva

Iako se stvari polako “pomiču u pravcu buđenja žena”, kaže Sarićeva, iskorak je teško napraviti sve dok institucije kulture ne stanu iza umjetnica, a sa tim je saglasna i glumica Ivona Čović Jaćimović.

"Mišljenja sam da u našoj svakodnevici ljudi koji se nalaze na vodećim pozicijima konstantno šalju poruke koje upućuju na diskriminaciju žena. Opšta medijska histerija, nepripremljenost i improvizacije tokom javnog nastupa/izlaganja, dovode ženu u nelagodnu situaciju", kaže ona.

Iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić juče su "Vijestima" kazali da ne mogu stići da odgovore na pitanja koja su im upućena, a tiču se položaja žena na našoj kulturnoj sceni.

Uprkos svemu, mlada pjesnikinja Lejla Kašić dodaje da je situacija bolja nego ranije, iako ne dovoljno dobra.

"Treba da budemo svjesni da se o položaju žena u muškom svijetu počelo glasno govoriti tek u prošlom vijeku i da se ta tema uporno i dugo vjekovima ranije zataškavala, a žene bile u inferiornom položaju u odnosu na muškarce. Sasvim prirodno da je takvo stanje u društvu uslovilo i marginalizaciju žena u kulturnom životu, pa djela žena nisu bila uvažavana, cijenjena, vrlo često su bila odbacivana i spaljivana, priča Kašić.

"Jednostavno, žene su bile osuđene na tišinu. Bile su osuđene da budu iza kulisa, s druge strane umjetničkog djela, da budu muze i inspiracija. Koliko ta inspiracija imponuje ženama, toliko ih i sputava, jer su mahom opjevane samo zbog svoje ljepote, samo na osnovu njene ljepote, koja služi više muškom, nego ženskom svijetu”, kaže ona.

Lejla Kašić
foto: Privatna arhiva

Na pitanje koji su glavni problemi sa kojima se suočavaju umjetnice, Čović Jaćimović se drži svoje profesije.

"Glavni problem je diskriminacija svog kadra, kad to kažem mislim na pozorišne stvaraoce, žene koje sjede u svojim matičnim kućama i primaju plate, dok se podjele uloga prave za gostujuće glumce ili samo za odabrane sa platnog spiska. Mudro i lijepo bi bilo da se maksimalno koristi svoj ansambl, ljudstvo iz svoje matične kuće, ali za takvu vrstu ‘luksuza’ potrebno je vrijeme i veliki broj pročitanih tekstova, kako bi se prema ljudima iz svoje kuće napravila dobra podjela za pozorišnu predstavu", kaže ona.

Sarićeva dodaje da je sve "problem mentalne prirode".

"U našoj svijesti i dalje postoji ukorijenjena predrasuda po kojoj je žena pisac trivijalna, neozbiljna, nesposobna da se uhvati u koštac sa temama poput filosofije egzistencijalizma, globalne politike, socijalne angažovanosti... Taj muški krug koji je etabliran kao alfa i omega kod nas vrlo je teško probiti, a ja, konkretno, nemam namjeru da im se dokazujem kako sam jednako sposobna, ako ne i sposobnija da pišem i ‘ozbiljnije’ od njih. Znam iz iskustva sa koleginicama, sem onih par koje su im se na ovaj ili onaj način upodobile, sve nailazimo na isto a priori odbijanje, ili ignorisanje, što je još gore", ističe Sarićeva, a to potvrđuje i Kašićeva koja naglašava da su i u Crnoj Gori i regionu najčitaniji autori muškarci.

"Književna istorija je izrazito i neizbježno patrijathalna, tako da i danas, iako se situacija mic po mic mijenja, jedna umjetnica najprije mora da se bori za to da ona sama ne bude tumačena kroz njeno stvaralaštvo. Za razliku od muškaraca, žene u umjetnosti su usamljene i često vremenski razdvojene jedne od drugih, a potrebno je uložiti mnogo veće napore za stvaranje i promociju nego što to čine muškarci. Vrlo često se neće dovoditi u pitanje kvalitet onoga što muškarac stvori, jer, se podrazumijeva da mora biti dobro, dok će žensko djelo proći kroz XY kritika i često biti okarakterisano kao lako štivo... Žensko samoostvarivanje u književnosti ide mnogo teže, zato što nam daje moć i autoritet, koji je, društveno neprimjeren našem polu", tvrdi mlada pjesnikinja.

Spominjući "lako štivo" otvorilo se pitanje diskriminacije i u tom kontekstu, pored materijalnog (nejednak honorar za iste poslove/funkcije), organizacionog (predrasude da žena ima manje vremena zbog "ostalih obaveza"), pa se nameće problematika tumačenja ženskog stvaralačkog rukopisa kao “lakog” i "pitkog", sa čime se Sarićeva i sama suočila više puta.

"Nebrojeno puta sam se, za više od deset godina otkako stvaram, suočila sa omaložavanjem moje književnosti, mobingom, kako se to danas kaže. Nebrojeno puta su mi odbili rukopise kao nedovoljno dobre da ih oni objave, da oni o njima nešto napišu. Čak sam doživjela da me jedan naš pisac, koji je sam sebe ispromovisao maltene kao sinonim za crnogorsku književnost, pozove kao ‘pratilju’ na neki prestižni festival u regionu, a ja sam tada imala za sobom tri objavljena romana. Takvom mačizmu ako ne stanemo na kraj, upravo ove godine kada smo krenuli sa talasom promjena, nećemo nikad", ističe Sarićeva.

Iako su nam danas, više nego ikada ranije, puna usta priče o rodnoj ravnopravosti, suštinski smo daleko od nje, dodaje Kašićeva podsjećajući na ovakvu i sličnu diskriminaciju.

"Ličnim iskustvom nisam svjedočila takvom vidu diskriminacije. Ali, to ne znači da se takve stvari ne dešavaju mojim drugaricama, koleginicama, komšinicama i da treba da ćutimo na bilo kakav mizogini, seksistčki napad na bilo koju od nas, bez obzira na našu vjersku ili nacinalnu pripadnost, seksualno opredjeljenje ili odabir profesije", kaže Kašićeva.

Markuš, ponovo, sve vraća opštem kontekstu i problemima koji nas zadržavaju bitisanju u prošlosti.

"Da bismo organizovano zahtijevali svoja prava, prije svega ukidanje tretiranja likovnih umjetnika kao besplatne radne snage od strane institucija koje svoje programe i održivost zasnivaju na našem radu i spriječili sistemsko uništavanje kulturnih dobara Crne Gore, odnosno onoga što je od njih ostalo, potrebno je gledati malo šire od ličnih interesa", kaže Markuš.

"Ne znam za kolektivne inicijative u kulturnom životu Crne Gore koje djeluju neinhibirane oportunizmom, s konkretnim učinkom, bez isprazne retorike. Krajnje je vrijeme da i društvo i država shvate da se bez kvalitetnog obrazovanja i njegovanja kulture i umjetnosti ne mogu prevazići identitetske podjele koje nam ne dozvoljavaju da iskoračimo iz devedesetih", nastavlja Markuševa koja je u okviru onlajn kampanje “Sve za jednu, jedna za sve” Centra za ženska prava povodom obilježavanja 8. marta, ove godine pripremila seriju od 11 vizuala sa porukama koje pozivaju na solidarnost u borbi protiv seksizma, neplaćenog rada, siromaštva, nacionalizma...

Čović Jaćimović dodaje da je neophodno braniti kulturnu scenu Crne Gore odstupajući od rodnih podjela.

"Uvijek sam bila prepoznatljiva kao veliki individualac, još od studentskih dana, što vjerujem može potvrditi moj profesor i mentor, Boro Stjepanović, tako da ni u ovom kontekstu ne bih pravila podjele na ženske i muške angažmane. Tip sam glumice koja može da igra i muške i ženske likove, što nam gluma kao umjetnost omogućava još od nastanka pozorišta pa na dalje. Mogu da pričam jedino u svoje ime, moj lični aktivizim i borbu za svoja prava jedino vidim u svojoj ličnoj borbi, makar to bio i donkihotovski trud", kaže ona.

Putevi ravnopravnosti na kulturnoj sceni Crne Gore moraju se tabati tako da jedino izdvajanje pojedinaca bude njihov kvalitet i angažman, a to se jedino može postići kada se kolektivna svijest usmjeri na jedinstvo i ravnopravnost, a ne na podjele. Kako doći do toga Sarićeva odgovara:

"Tako što se najprije mora iščistiti partitokratijska ‘kultura’, kao i književna/umjetnička udruženja koja se pod plaštom matica jedne ili druge, treće struje služe nacionalističkom upodobljenošću kao jedinim kriterijumom za objavljivanje, a ne kvalitetom koji neće postaviti pitanje ko je kakvog roda, pola, nacije, vjere... Tek kad postanemo građanski čisto društvo u svakom segmentu, pa i u kulturi, tek tada ćemo doći do istinskog kvaliteta kao jedinog mjerila, vrednosnog", zaključuje ona i dodaje da se isto tako svaki autor/ka, umjetnik/ca mora osloboditi tuđih kriterijuma.

Umjetnošću se bave oni koji to zaista žive

Jedno od pitanja upućeno umjetnicama bilo je i da li na crnogorskoj sceni ima dovoljno prostora za afirmaciju žena i podsticaj djevojaka da se bave umjetnošću.

Lejla Kašić sa žaljenjem kaže da "profitabilnije profesije uzimaju maha, pa se umjetnošću bave oni koji to zaista žive ili koji imaju neki drugi, osnovni izvor primanja".

"I mi, kao umjetnice treba da ponudimo nešto društvu, kako bismo bile prepoznate. U tom smislu želim da pozdravim inicijativu koleginice, pjesnikinje, Rebeke Čilović, koja je pokrenula festival ženskog književnog stvaralaštva ‘I literatura ima žensko lice’. Želim da svaka djevojčica zna da može da dosegne svoje zvijezde i da treba da prati put svojih snova, bilo da će je on odvesti do pera pjesnikinje, igle i konca modne kreatorke, steteskopa doktorki, kancelarije državne službenice, maskirne uniforme vojnikinje…", romantičarski poručuje Kašićeva.

U sklopu tog festivala je Katarina Sarić nedavno promovisala svoju novu zbirku angažovane ženske poezije "Globus Hystericus", koju opisuje kao "bunt protiv mačizma i falocentrične kulture u nas".

"Već sam rekla da smo mi tu samo kao statističke kvote, ‘pratilje’, ili upodobljene ‘njihovim’ kriterijumima. Zato me neizmjerno raduje pojava prvog festivala ženske književnosti pod sloganom ‘ONE’", kaže Sarićeva.

Preporučujemo za Vas