100 GODINA OD ROĐENJA, 60 GODINA OD SMRTI BANJA ŠARANOVIĆA (1921-1961)

Nezaboravni boem i „Tihi gromoglasnik”

Na dvogodišnjicu Banjove smrti, 1963. Čedo Vuković je objavio nadahnut esej, naglašavajući da je prije dva ljeta jedna britka riječ presjekla sebe; jedna darovita glava prestala je da kazuje opore istine o sebi i sredini svojoj

3800 pregleda 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Pita Banja Šaranovića postariji pjesnik:

- Pišeš li Banjo?

- Ne vala!

- Šteta!

- A ti, pišeš li?

- Pišem, pišem!

- Šteta, šteta!

Rođen 10. marta 1921. godine u Potkraju, kod Danilovgrada. Završio Filozofski fakultet 1950. u Beogradu. Bio srednjoškolski profesor književnosti na Cetinju, Ivangradu i Andrijevici. Radio i u Centralnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju. Objavljena djela: „Novije crnogorske narodne pjesme“, 1964. „Teme književne zaostavštine“, 1967.

U „Pobjedi“ objavljivao književnu kritiku.

Prođe ljeto, prođe zima...

...Pa ga, na Fakultetu, upita koleginica, Čačanka:

- Kad će prestati taj užasni sneg? Ovo je neizdrživo!

- Vrijeme se, zaista, nakurčilo, a kad će se otkurčiti - pitaj dekana...

Profesor, erudita, boem, vrhunski znalac književnosti, Banjo Šaranović; nije baš mario za ovozemaljske etikecije; krupan, kosa razbarušena, kao „neograbuljani plast“. Nosio je isto odijelo sve dokle ga ne razdere; cokule razvezanih vezica... Pohabana čarapa vijarila bi iz njih... U džepovima papirići, ceduljice, zapisi. Svoje misli ispisivao i na škatuli „Morave“. I: pokoja izgužvana novčanica; veliki kavaljer; plaćao bi više tura pića. Volio je da popije, ali ne i da se prepije...

Jedan od najvećih crnogorskih boema, onog i ovog vremena.

Vijario se po Crnoj Gori, „udišući miris šljivovice polimske i dobrske lozovače...“ I poslije kafanskog fajronta rado bi pjevušio svoju omiljenu pjesmu, testament, kako je zvao: Prođe ljeto, prođe zima -/mene ništa ne zanima./ I što me je zanimalo -/sve je bilo i pasalo...

Čudni i čudesni Banjo Šaranović.

Nije dao na Crnu Goru

Bilježi pisac Žarko Đurović; rekao bi Banjo: Alkohol oslobađa energiju duha! On je velika motivacija za ispaljivanje prave književne municije... Poslije Tolstoja se ne može pisati...

- Naravno, Banjo nikad nije pucao ćorcima - kazuje Žarko Đurović. - Banja smo uzimali kao zastavu našeg zavičaja, Crne Gore. Nije dao da se nasrće na nju, a bilo je i takvih pokušaja. Najviše su to bili Beograđani, sa malim kreativnim mogućnostima. Njih je Banjo tretirao kao „napuderisane bebe“...

Đaci su se utrkivali da im Banjo bude profesor.

Iako sam đakovao u gimnazijama u kojima je radio, Cetinjskoj i Ivangradskoj, nije mi, nažalost, predavao, ali me poznavao. Na neki naročit način me osobio. Možda i zato što je znao da me njegov veliki prijatelj, novinar i pisac, Božo Bulatović, nazivao svojim mlađim bratom...

Đake nije opterećivao gramatikom i padežima; puštao ih je da razmišljaju svojom glavom; što se veli, mozak na otavu.

Neobičan, nesvakodnevan čovjek. Njegovo poznavanje književnosti je bilo iznad svih nas - reći će beranski profesor književnosti Miloš Vulević.

Katkad bi Banjo dojezdio u Mojkovac, na livadu Paklješicu, kod osvjedočenih poslenika žurnalizma i literature, braće Bulatović, Boža, Marinka, Nikole i Žarka... da se nadiše reskog vazduha mojkovačkog; da čuje huk Tare i za ljetnjih dana zapliva u zelenookom, Đevojačkom viru.

U svemu svoj; zborio je: Bjelasica je kao srna, a Lovćen je kao kurjak.

...Dan izmiče, otiče vrijeme...

- Kao budući romansijer, Banjo je imao razloga da prouči ne samo život naroda, već i poetski potencijal pojedinaca iz naroda - sjeća se Božo Bulatović.

- Pjesme će otkriti ne samo poetiku, već i filosofiju čovjeka, ljubav i mržnju, mentalni sklop, nacionalne i vjerske afinitete običnog čovjeka. Među brojnim Banjovim sveskama postoji i jedna, u kojoj smo našli podatak da je ovaj „tihi gromoglasnik“ bio iako boem, - egzaktan u nekim stvarima! U toj žutoj svesci, na posljednjoj stranici, i desno, na korici - nalazimo precizan spisak pseudonima tadašnjih crnogorskih pisaca, koji su, sa nekim razlogom, potpisivali svoje članke pod „lažnim“ imenima...

Ona se zagledala

U neki vakat, učenica Cetinjske gimnazije, zaljubila se u Banja. Povjerio se Božu Bulatoviću: „Ona se zagledala u mene. Međutim, njeni roditelji sigurno bi bili protiv toga. Rekli bi - Banjo je Banjo, možda bi izbio skandal“.

Djevojka je bila sa sela, kako je Božo zabilježio, skromno obučena, bez šminke, iz solidne porodice. Na njenom licu titrao je osmijeh dobrote i poštenja...

Da li zbog nje, ili nečeg drugog, Banjo je otišao u Ivangrad i u čuvenoj Ivangradskoj gimnaziji, „Beranskoj Sorboni“, kako su je zvali, nastavio da predaje srpskohrvatski jezik. Bio je omiljen; duša đačka; mnogi učenici su se grabili da se fotografišu s njim.

Zbori po njegovski: Lim nadođe, pomame ga bujice; a kad dune od Tifrana, pa se uskalamuti, da ti kosti smrznu... kaže da se književna Crna Gora nalazi u Vasojevićima...

Dobija nenadno premještaj u Andrijevicu, varošicu „sa stotinak kuća i stopedeset kafana“, đe je, tavoreći, predavao u tamošnjoj Domaćičkoj školi.

I: jednog dana, sreo ga, začuđen, Blažo Jovanović. Što će Banjo u Andrijevici!?

„Od sljedećeg prvog si na platnom spisku u Centralnoj biblioteci na Cetinju!“ - reče narodni tribun, Blažo.

Tako je Banjo ponovo stigao u grad pod Lovćenom.

Dominacija u književnom ataru

... Pedesetih godina, Cetinje je bilo mirno gradsko područje, sjeća se Božo Bulatović, republička administracija je otišla u novi glavni grad, u Titograd. Ostali su Cetinju, kako smo govorili, kultura i policija. U književnom ataru, dominirali su Banjo Šaranović, Čedo Vuković, Ratko Đurović, naučnik i književni istoričar Risto Dragićević, dr Niko S. Martinović... Oni su bili izvanredni znalci književnosti, oštra ukusa i odlična pera. Ratko i Banjo su bili posve različiti. Ratko je pariski duh, kozer, a Banjo - kombinacija seljačkog sina i intelektualca... Između njih, nalazio se usamljeni, pošteni, tihi i tragični pjesnik Aleksandar-Leso Ivanović, koji je već imao popriličnu slavu.

Čedo Vuković je bio poznat prozni pisac, urednik i kulturni radnik. Tada smo pričali u šali: imamo i pravog predsjenika Udruženja književnika Crne Gore, ali i počasnog, Banja Šaranovića! Prije toga otišli su iz Crne Gore Mihailo Lalić, Janko Đonović, Mirko Banjević, Mirko Vujačić... Međutim, sjeća se Božo, Čedo je okupio oko sebe mlade literate, i počeo da objavljuje njihove knjige. Ti ljudi su, naglašava Bulatović, pojačali rad Udruženja: pjesnici - Milo Kralj, Svetozar Piletić, Marko Đonović, Sveto Đonović, Ljubislav Milićević, Blažo Šćepanović, Petar Đuranović, Branko Banjević, Jevrem Brković... a od prozaista - Mihailo Gazivoda, Radoslav Rotković, Jovan Raonić, Milenko Ratković, Branko Prnjat, Dušan Dostinić, Božo Bulatović i drugi...

Božo Bulatović već prešao u Beograd; radi u „Borbi“, tada velikom listu s dnevnim tiražom od preko sedamsto hiljada primjeraka!

Ljeta gospodnjeg 1961. Banjo u Potkraju, u svom zavičaju; mirisi djetinjstva; stara roditeljska kuća s kraja devetnaetskog vijeka... Prži julska žega, bjelopavlićka... A „ponoćni mjesec sipa srebro na lugove i livade“.

Pijemo, plačemo...

Petog jula 1961. godine, Jevrem Brković šalje iz Titograda depešu, na adresu: „Božo Bulatović ‘Borba’ Beograd. Ubio se Banjo Šaranović. Sahrana sjutra. Brković“.

Božo tog dana nije bio u redakciji i sekretarica mu je dala telegram sjutradan, ali avion je već poletio za Titograd... Predveče, Božo sreta novinara „Politike“, književnika, Vaska Ivanovića i reče mu što se desilo.

- Vasko predloži da odemo u „Mali Mažestik“ - sjeća se Božo Bulatović. - Pili smo, pjevali Banjovu pjesmu. Počesmo prvi stih „Prođe ljeto, prođe zima“.

Zaplakasmo, popismo, pa nastavismo hrabrije: „Mene ništa ne zanima...“ Za susjednim stolovima - tišina... Pjevamo, pijemo, plačemo. Da kažemo kafanskim ljudima - ko je umro? To je veliki grad. Bijeli svijet...

Banjov brat Vuko štampao je knjigu „Teme književne zaostavštine“ (Trebinje, februara 1967), u kojoj su zapisi, zatim metafore, iz Banjove zaostavštine.

Godine 1996. u ediciji Posebna izdanja, podgorička Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, objavila je knjigu o Banju, pod naslovom „Tihi gromoglasnik“, koju je priredio Božo Bulatović. U ime izdavača, potpisuje se direktor i glavni i odgovorni urednik Jagoš Batrićević. Recenzent je Milorad Stojović a urednici Nikola Bulatović i Perivoje Popović.

Božo mi je poklonio primjerak s posvetom: „Mom prijatelju, Slobu Vukoviću, Božo Bulatović, 28. X 1996.“

 Posveta Boža Bulatovića na knjizi “Tihi gromoglasnik”
Posveta Boža Bulatovića na knjizi “Tihi gromoglasnik”foto: Privatna arhiva

U prvom dijelu knjiga sadrži Šaranovićevu prozu pod zajedničkim naslovom Pamćenje Crne Gore. Priče: Zmijareva kuća, Zemljo moja, Vršnjaci, Kapetanov usud, Veliko oko, Miriše zemlja, miriše, Botila mlijeka, Prignuše se glave.

Kako naglašava priređivač knjige, osam objavljenih priča svjedoče da naša književna produkcija mora računati na Šaranovića - i kad se piše književna istorija, i kad se sastavljaju antologije proznog stvaralaštva u Crnoj Gori. Očigledno, svako Banjovo slovo dragocjeno.

Priređivač je u knjizi „Tihi gromoglasnik“, uvrstio i tekstove o prozaisti Banju, koje su napisali: Dušan Kostić, Jovan Bogićević, Drago Božanović, Dimitrije Bojo Bojanić, Milo Bošković, Marinko Bulatović, Janko Vujisić, Miroslav Đurović, Dragiša Madžgalj, Ljubislav Milićević, Vito Nikolić, Vukić Obradović, Vukman Otašević, Svetozar Piletić, Kosta I. Radanović, Slobodan J. Tomović, Božo Bulatović...

Klasik umjetničke riječi

Savremenici su Banja smatrali izvanrednim usmenim piscem, klasikom umjetničke riječi.

Stvaralaštvo Banja Šaranovića pratili su i Radomir Barjaktarović, dr Đuro Batrićević, Čedo Vuković, Miloš Vulević, Boško Đukić, Petar Đuranović, Žarko Đurović, Anton Zadrima, Božidar Karadžić, Slobodan Marković, alijas Libero Markoni, Miloš Ostojić, Petar Pešut, Radoslav Pajković, Petar Rudić...

A Vito Nikolić, Banju Šaranoviću: Ove jeseni ni Tebe ni mene,/ Ti u grobu - ja u garsonjeri.../ Ove jeseni ni mene ni Tebe,/ Ti u grobu - ja u garsonjeri./Naša breza negdje sama zebe,/ona što si htio da je vjeriš.

Na dvogodišnjicu Banjove smrti, 1963. Čedo Vuković je objavio nadahnut esej, naglašavajući da je prije dva ljeta jedna britka riječ presjekla sebe; jedna darovita glava prestala je da kazuje opore, gorke, varničave istine o sebi i sredini svojoj...

„Čini se, Banjo“, kazao je Vuković, „prije dva ljeta prestao si da kalemiš i njeguješ izdanke koji nagovještavaju kovače magičnih riječi, da nižeš brojanice narodnih stihova, da kazuješ ko je šta i gdje i kad objavio, da udišeš miris šljivovice polimske i dobrske lozovače, da budeš onaj visoki kupidrug, onaj usred družine pobodeni barjak zbora i razgovora i dosjetke posječite, da zgrćeš na hartiju zrnevlje tvoračkog duha narodnog, zrnevlje koje su mnogi zli vjetrovi ovijali, da uzgred - negdje u samoćama svojim (a te samoće kao da niko opazio nije) - prenosiš na papir iskidane monologe i viđenja svijeta, da budeš ‘usmeni književnik’ za sve nas oko sebe, a da ona tvoja teška, već uzdrhtala ruka, koja se često mašala čuperka tršave kose da bi ga usukala, piše i pripovjetke i stihove i poglavlja lirske hronike ovog vremena, da budeš vazda budna i otvorena, vazda uspravna savjest, da budeš bič za niski, čaršijski duh i nedarovita, lažna zakoračenja u svijet umjetnosti, a ujedno i široko oko i srce za iskrene stvaralačke napore, da budeš najstroži prema onome što si sam povjeravao hartiji („Ne pišem jadan ne bio, nema se na čemu zamrčiti - svu hartiju potrošiše ove spisateljske snage“)...

Ne priznajemo zaborav

Čedo Vuković u svom eseju dalje nastavlja o Banju, ističući, između ostalog, neophodnost Šaranovićeve književne prisutnosti:

„Pa, šta da ti sada kažem? Ne bi ti bila draga i rastužena riječ, ni riječ pohvale - namrštio bi povije, znam.

Ostaje samo jedno, jedino - da se suprotstavim završnoj sceni tvoje drame. I to ne činim sam.

Ne mirimo se tvojim odlaskom, ne priznajemo tvoj odlazak;

Ne priznajemo da si otišao, jer si za svakim našim stolom, u svakom našem razgovoru; još se čuje ona tvoja i tvojska riječ, bistra i pitka, kao voda s lista bukovog, a sva od varnica, a sva teška od jedrine, od misli opore;

Ne priznajemo tvoje ćutanje - zapisi tvoji, evo, izlaze iz one stare škrinje domaće; ne ljuti se ako katkad odstupimo možda od tvoje asketske strogosti prema sopstvenim tekstovima;

Ne pristajemo na tvoj odlazak, ne priznajemo zaborav koji prijeti onima što ih nema - tvoja stolica je samo tvoja;

Ne priznajemo tvoj odlazak - prisutan si u poetskom i proznom iskazivanju svojih književnih vaspitanika, u napredovanju njihovom...

Ovim, dakle, ne želimo da nas podsjetiš na tvoj odlazak, već da pokrenemo razgovor o tvojem dolasku, o tvojoj književnoj prisutnosti“.

I: zebe li, negdje, breza Banjova...