U posljednje vrijeme kao najbolji lijek za glavobolju poteže se kombinovani prašak. U mom djetinjstvu kombinovani... je bio umotan u bijeli, bijeli papir. Moja sestra Mara, ribara starog kći, od tri pakovanja pravila je barku.
Kiša je danima lila u gradu N. Kod kuće Makrida porinuo bih flotu od tri bijele barke u nabujalu kunetu. Spustio bi barke svečano i s tugom, a u potiljak čujem sestrin glas pusti ih slobodno boljeće naše još glava.
Iz moje Karađorđeve ulice barke bi skrenule u dugu ulicu Vuka Mićunovića, pa kod Vojnog stana ulicom Princeze Ksenije okrenule Hercegovačkim putem do plaže Manitovac na Zeti. Iz Zete u Moraču, pa u Bojanu i onda u Jadransko more. Jedna bi barka ostala u Ulcinju, a dvije bi otplovile prema Dubrovniku i Istri.
More je žudnja za povratkom.
Moja sestra odigrala je u dvorištu Makrida Ofeliju, uže, noć 2. maja 1967, i valom, val je rijekom nosi i lovi trag bijelih barki. Čitavo stablo treperi, a vetru ni traga. Ova se detinja priča uliva u pjesmu Miodraga Raičevića Čamci od papira.
danas kad taj brežuljak obrastao u mahovinu skoro da i ne primećujem dok v.k. nožem seckaš glavicu luka i plačeš nad loncem u kome se kuva ručak često odem do reke gde od starih novina na kojima su sedeli ljubavnici pravim brodiće i puštam da ih voda nosi tuga je reka koja odlazi jer ne odlazi zauvek
Bonus video:
