NARODNI BARD

Susreti s Brankom Ćopićem: Potrebno je na nov način progovoriti o Revoluciji

Crnogorci su među Krajišnicima bili sinonim hrabrosti i junaštva. 1941. u mom kraju, kada smo jurišali na ustaške jedinice, sa svih strana se čulo: “Naprijed Crnogorci” - da bi zadali više zorta ustašama

5831 pregleda 10 komentar(a)
Branko Ćopić i Slobodan Vuković u šetnji Miločerskim parkom, septembra 1972., Foto: Slavko Vukčević
Branko Ćopić i Slobodan Vuković u šetnji Miločerskim parkom, septembra 1972., Foto: Slavko Vukčević

Stanovao je u centru Beograda, u Ulici Maršala Tita 23; u prizemlju se nalazila velika knjižara Nolita.

Moj dragi sagovornik Branko Ćopić.

Predusretljiv; duhovit.

Roditelji su mu Ličani; a u Lici veoma vole humor.

- I Krajišnici vole humor! - veli Branko. - Na tom području humor je prisutan u svakoj kući i mislim da otuda potiče moja veza s humorom. Od svog najranijeg djetinjstva slušam samo humorističke priče. Interesnatna je stvar da je taj kraj u kome sam se rodio (na rijeci Uni), granica između Istoka i Zapada, tj. između Rima i Carigrada. Taj sukob dvaju svjetova vrlo se plodonosno odrazio na ljudima; činio ih je življim, vitalnijim. Moji izvori humora su narodni, prvenstveno s terena Bosanske Krajine i Like. Odatle je „crpio“ humor i Petar Kočić i narodni pjesnik slikajući svog Budalina Talu, najživlji humoristički lik naših narodnih pjesama. On je predstavnik te krajiške sirotinje koji nema ni dobrog oružja, ni kuće, ni imanja, koji ide u boj s drenovom batinom. Kada sam pogledao svoja djela, uočio sam da su mi najbolje stvari one koje su obojene lirskim humorom. Želio bih napisati humoristički roman; da vidim na šta će to ličiti. Volio bih napisati i komediju. Već sam počeo da pravim neke bilješke...

Čovjek mora postati bolji

Lirskim humorom zaogrnuti su Ćopićevi najbolji likovi, slikoviti junaci njegovog djela.

- Naročito su uvjerljivi i čovječni oni junaci koji su obojeni lirskim humorom. Nikoletina Bursać, zatim moj stric Nidžo iz zbirke „Krava s drvenom nogom“. Pa onda, iz predratnih pripovijedaka, Martin Peulić i Nasradin Hodža - kaže Branko Ćopić. - Kad se govori o junacima jednog pisca, onda treba uzeti one junake koji su živjeli u njegovoj literaturi. Ne treba zaboraviti ni roman za djecu „Magareće godine“. Ja smatram tu prozu ravnopravnom ostaloj mojoj prozi. Čak mi je i milija jer sam tu nekako ležernije pričao...

Branko Ćopić (1915-1984), rođen u Hašanima, diplomirao je pedagoško-filozofsku grupu na Univerzitetu u Beogradu. Učesnik Narodnooslobodilačke borbe. Jedan od izrazitih pjesnika Revolucije. Član Srpske akadamije nauka i umetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Objavio više od sto djela, svih formi i žanrova. Pisao pripovijetke, pjesme, romane, drame, dječiju poeziju i prozu, humoreske, satire i filmske scenarije. Majstor kratke priče, daroviti nastavljač pripovijedačke tradicije bosanskih pisaca, Ćopić je poznat kao slikar naravi i vremena, kao tipolog našeg seljaštva i liričar ljudske duše...

Počeo je od narodne pjesme. To su mu bili prvi literarni tekstovi s kojima se oduševljavao. Njegova prva pjesma „Bolna leži omladinka Mara“, nastala je u ratu a i danas je smatraju narodnom pjesmom. Kaže da bi sa svojom literaturom htio da učvrsti i održi vjeru u čovjeku, u smisao postojanja i vjeru da čovjek može i mora postati bolji.

- Bilo bi mi drago da moja literatura pomogne čitaocu da bolje živi, da mu proljepša život, otvori perspektive. Ja bježim od mračnih strana života. Neka se njima bavi neko drugi. Ja neću. Uvijek sam okrenut onoj vedrijoj strani života koja ima perspektivu, izlaz svoj. Tako gledam na život i ljude, pa mi može neko prebaciti što hoće. A moja milionska publika daje mi za pravo, jer kad imam toliku čitalačku publiku, znači da sam ipak pogodio „žicu“ čovjeka - priča mi Branko Ćopić.

- Neka govore da ta moja čitalačka publika ima nizak nivo. Kakva su oni publika, takav sam ja pisac, i u redu! Kao pisac ja sam komotan, ležeran. Svoje rukopise nikad ne dotjerujem. Sve je to napisano, onako, iz prve ruke. Prosto, zasjednem, pa ljudima ispričam priču i nemam volje da je opet ponavljam. U centar svega postavljam čovjeka i njegove probleme, našeg čovjeka u prvom redu, jer ja sam prije svega „naš“ pisac, jugoslovenski, i ja čitaocu pričam „našu“ radost i tugu i tako se uklapam u svjetsku porodicu literature. A da li bih neke stvari sada ponovo radio? Danas bih, recimo, „Prolom“ sasvim drukčije postavio i obradio, ali danas je danas, a juče je juče. Kakav sam pisac bio onda, tako sam i pisao. Ne vrijedi tjerati jučerašnji dan ni prepravljati djelo svoje mladosti. Kad ne mogu „prepraviti“ tu mladost, ne treba ni njena djela. Zašto da momčetu šapćem na uvo kako će se udvarati gimnazijalki? Odlučno sam protiv „prepravljanja“. U novoj knjizi pokaži šta znaš i koliko si napredovao...

Sanjari i pobunjenici

Već poslije prvih pripovijedaka, Ćopić je otkrio da prilikom slikanja svojih junaka uvijek postavlja težište na one njihove osobine koje su opšteljudske, koje ih čine sličnim svakom čovjeku naše planete.

- Vremenom sam sve više „insistirao“ na tim njihovim karakteristikama, podvlačio ih, i, donekle, apsolutizirao, činio ih dominantnim i presudnim za živote i ponašanje mojih junaka - pojašnjava Branko Ćopić.

- Moj omiljeni junak, na primjer, postajao je sanjar, čovjek koji više živi u svijetu svoje mašte negoli u „stvarnom“, realnom svijetu. On je često i aktivni sanjar, a takva vrsta sanjara odmah postane i pobunjenik protiv svijeta koji ga okružuje, postane Don Kihot, smiješni i tužni bojovnik.

- Mislite na Vaše junake Martina Peulića i Nasradin Hodžu?

- To su moji „pravi“ junaci. Takva vrsta junaka, sanjara koji bježe iz ove stvarnosti ili se pobune protiv nje, dominira u pričama s motivima iz mog zavičaja - kaže Ćopić. - Nije slučajno što sam jednoj zbirci dao baš takav naslov „Borci i bjegunci“, a jednom izboru priča još pogodniji naziv „Bojovnici i bjegunci“. U te junake spadaju Martin Peulić i Nasradin Hodža. Tako sam počeo i tokom godina, kroz pripovijetku, razvijao taj svoj osnovni lik sanjara i pobunjenika, čovjeka koji se ne miri sa siromaštvom, šturom i nepoetičnom stvarnošću oko sebe, niti se miri sa svojom „neherojskom“ ulogom u njoj. Taj moj junak ima više varijanti, od tihe sanjalice do fanatična pobunjenika, mitskog pravdoljupca i, konačno, šereta dobričine i humoristički obojene delije kakvi su Nikoletina Bursać i Pepo Bandić iz „Osme ofanzive“. Nikoletina je veselo šeretsko pero za kalpakom Revolucije, malo naherena viteška perjanica, a u podmukloj hajdučkoj busiji njega čeka njegov rođeni brat Luka Kaljak, s potkraćenim karabinom, „štucom“, „kratežom“. Taj busijački „kratež“ provlači se, uostalom. sve do naših dana, u svim mračnim obračunima na „seljačkom terenu“.

Borba za pravednu stvar

Pričamo o hrabrosti partizanskih boraca.

- Osnovni postument za hrabrost je da se bore za pravednu stvar. Tek u drugi ili treći plan dolazi borba za opstanak - ističe Ćopić.

- Dalje, veliku ulogu su odigrale i naše slobodarske tradicije. Ali, to uvjerenje da se bore za pravednu stvar, mnogo je uticalo na hrabrost naših partizana. Partija je uspjela da to ulije u glavu i posljednjem seoskom mladiću, koji, kad je bio ispunjen tim uvjerenjem, onda je on postao pravi čovjek i tu je našao smisao svog postojanja. Meni su rat i Revolucija bili ne samo „okvir“ u koji sam stavio svoje junake, nego i tema o kojoj sam pisao, slikao je. Svakako da u ratu čovjek pokaže i svoje „skrivene“ vrline i mane, ali isto tako, pravedan rat, Revolucija, razvija i odgaja kod čovjeka mnoge viteške i plemenite osobine...

Dolazio sam kod Branka više puta. Reče mi vaktile:

- Ajde, Slobodane, bolan, nemoj da se mučiš. Ostavi ti meni ta pitanja, prošetaj malo i razgledaj Beograd, pa dođi predveče i ja ću ti završiti odgovore...

Tako je i bilo. Ćopić mi je na šest stranica kockastog papira svojeručno ispisao odgovore koje čuvam kao dragu uspomenu. (Na molbu Đorđa Latinovića, bivšeg ambasadora Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori, ustupio sam mu kopiju ovog Ćopićevog teksta i sada se nalazi u tamošnjem muzeju.)

Pominjem Ćopiću Dušana Kostića koji mi je jednom prilikom rekao da je vrijeme da Revolucija svojim novim vidovima progovori u savremenoj našoj poeziji.

- Mislim da bi pjesnici mogli na nov način, pod novim uglom, novim spektrom, da progovore o Revoluciji. Možda to treba na neki način da bude produbljenije - kaže Ćopić. - Mislim da tu svima daje ohrabrenje Desanka Maksimović koja je toliko bljesnula svojom posljednjom knjigom „Tražim pomilovanje“. Tako bi neko mogao na nov način da progovori o Revoluciji, nešto što će nas sve iznenaditi.

Njegoša ne može niko prevazići

...Septembar. Nad Miločerom dogorijeva pozno ljeto. Branko Ćopić u „Maestralu“; da se odmori pred polazak na Cetinje, đe će za zbirku pripovijedaka „Bašta sljezove boje“ primiti visoko književno priznanje, Njegoševu nagradu, 1972. godine.

Još dok se pozdravljamo, ne čekajući na moje pitanje, pomalo uzbuđenim glasom, Ćopić veli:

- Nešto sam razmišljao ovih dana koga bih poveo na Cetinje da me „brani“ i da mi drži stranu. Pa sam se dosjetio i skočio iz sna - poveo bih Nikoletinu! On je najbliži Njegoševom djelu, zato nije slučajno što je popularan u širokim masama. A ako bi me neko pitao koju bih jedinicu poveo - poveo bih Prvi krajiški proleterski bataljon koji je krenuo Prvoj proleterskoj, ali je uz put izginuo i nije nikad došao do Prve proleterske. To je bio bataljon heroja. Moja najbolja pjesma, „Pjesma mrtvih proletera“, inspirisana je ovim bataljonom koji je bio sastavljen i od Srba, i od Hrvata, i od Muslimana. Humor cijenim pa se nešto mislim kad se pojavim gore na Cetinju može me neko pozdraviti onim Njegoševim stihovima „Pomoz Bože i mali Božiću, nek ulježe i taj ludi k nama da nam kuću ispuni smijehom...“

I dok šetamo Miločerskim parkom, pitam Ćopića u čemu je Njegošev uticaj, koji je prije svega pjesnik, ali je inspirativni izvor i prozaista?

- To je osnovni njegov stav prema životu, prema problemima istine, pravde, jer Njegoš je tu beskompromisan. Njega više niko ne može prevazići - naglašava Ćopić. - Na takav način formalno niko neće moći da piše, to je stih koji je stih narodne pjesme. On jedini stoji iznad narodnog pjesnika. On je bio i ostao narodni bard.

Najviše cijenjena nagrada

Branko Ćopić smatra da se Njegoševa nagrada afirmisala kao najvrednija i najviše cijenjena književna nagrada.

- Tu su Crnogorci zadržali kriterijum i to je nagrada koja ne ocjenjuje čisto estetsku stranu književnog djela, nego i njegovu etičku, moralnu stranu - veli Ćopić.

- Mene kao pisca veoma raduje što je Njegoševa nagrada data mojoj knjizi pripovijedačke proze, mojim kratkim lirsko-humorističkim pripovijetkama koje mi kao piscu najviše leže. S druge strane, to je u isto vrijeme i nagrada piscu na određen i jasan način angažovanom u borbi za opstanak i afirmaciju našeg naroda koji se vjekovima uporno borio na ovoj geografskoj širini za svoj goli opstanak...

Poslije niza romana i pripovijedaka o Narodnooslobodilačkoj borbi, Ćopić se u novije vrijeme ponovo vratio na kratku lirsko-humorističku pripovijetku. Njegova nagrađena zbirka „Bašta sljezove boje“, predstavlja kontinuitet po tome što je književni rad započeo kratkom pripovijetkom.

Podsjećam Ćopića na prijedlog Dušana Kostića koji se zalaže da Njegoševa nagrada bude prvenstveno nagrada za poeziju.

- Mi prozaisti pokažemo katkad takav uspon da bi bila šteta to ne nagraditi - kategoričan je Ćopić. - Tu je najbolji primjer Meša Selimović koji je sa svojim „Dervišom“ iznenada buknuo. A s druge strane ima u ovoj zemlji pjesnika koji se približuju Njegoševoj nagradi. Ja lično smatram da bi, recimo, Stevan Raičković mogao za godinu-dvije konkurisati za ovo visoko književno priznanje. Njegoševa nagrada dolazi za pisca u zrelim godinama kada on ima iza sebe čitavo književno djelo. Često dolazi do jednog neprincipijelnog preglasavanja, što je kod nas Jugoslovena čest običaj, pa zato mislim da bi u žiri Njegoševe nagrade trebalo da uđu samo Crnogorci, jer će oni s jedne strane znati čuvati prosto nekako jednu nacionalnu svetost te nagrade, a s druge strane biće u stanju da objektivno ocijene svakog onog ko dolazi u obzir za Njegoševu nagradu i da neće dozvoliti da prime, što ono kaže narodna pjesma, „rđu pod barjak“. I dobro je što Mihailo Lalić stoji na čelu te nagrade. On djeluje kao ljuti zatočenik, kao tvrdi isposnik i vjerni poklonik pisane riječi...

- U Crnu Goru često dolazite?

- Još u djetinjstvu kod mene je veliku ljubav za Crnu Goru probudio Ljuba Nenadović sa svojim pjesmama o Crnoj Gori, a kasnije „Pismima iz Italije“, gdje je slikao svoje poznanstvo s Njegošem. Baš iz ovog primjera Ljube Nenadovića vidi se šta znači umjetnička riječ za popularizaciju jednog naroda. Crnogorci su među Krajišnicima bili sinonim hrabrosti i junaštva. Godine 1941. u mom kraju, kada smo jurišali na ustaške jedinice, sa svih strana se čulo: „Naprijed Crnogorci“ - da bi zadali više zorta ustašama.