Režiser Boris Liješević za “Vijesti”

Usta su nam puna poštenja, a lažemo u oči

O novim projektima, istoriji koja nam se vraća i ponavlja i našem zahtjevnom i haotičnom trenutku...

55193 pregleda 450 reakcija 37 komentar(a)
Liješević, Foto: privatna arhiva
Liješević, Foto: privatna arhiva

”Došlo je vrijeme da se ponovo postavljaju komadi sa tematikom iz Drugog svjetskog rata”, kazao je reditelj Boris Liješević u prethodnom intervjuu za “Vijesti”.

U međuvremenu, nakon “Upotrebe čoveka”, po romanu Aleksandra Tišme, premijerno izvedene kao dio umjetničkog programa festivala “Grad teatar” 2020. postavio je “Čitača”, po bestseleru Bernarda Šlinka na sceni Beogradskog dramskog pozorišta i za taj komad dobio nagradu Grada Beograda za pozorišno stvaralaštvo.

Liješević za “Vijesti” govori o svom radu, svojevrsnoj opsesiji periodom Drugog svjetskog rata i poslijeratnom razdoblju vidanja rana i trauma, našem ništa manje zahtjevnom i haotičnom trenutku...

Poslije „Upotrebe čoveka“, „Elijahove stolice“, „Brašna u venama“, koje sam pogledala, a „Čitača“ samo pročitala, opet ste na terenu Drugog svjetskog rata, poslijeratnog života i pokušaja da se živi poslije velike traume i stradanja. Zašto se uporno vraćate ovom istorijskom razdoblju?

Hvala što ste me pozvali da govorim za vaš list. “Čitač” je sada već dobro znana priča u cijelom svijetu poslije bestseler romana i poslije dobro znanog filma Stivena Daldrija. Roman je o 16-godišnjem Mihaelu Bergu koji se zaljubljuje i doživljava prva seksualna iskustva sa 20 godina starijom ženom. Poslije nekoliko mjeseci veoma intenzivne, a tajne veze ona nestaje. Sedam godina kasnije Mihael, sada već student prava i pripadnik generacije spremne da sudi roditeljima koji se nisu suprotstavljali Hitleru, sreće svoju ljubav na suđenju nadzornicama iz Aušvica. Shvata da je volio ratnog zločinca. Da voli sve ono protiv čega se bori. Sve njegove ideje o nužnosti osude generacije koja je kriva za rat padaju u vodu u momentu kada taj podignuti prst vodi do njega samog. On pokušava da se odredi prema njoj, ali postupci počinjeni u ratu ne mogu biti shvaćeni u miru.

Ovaj komad ima duboke veze sa mojom i bliskim mi generacijama koje su postajale punoljetne kada su se ratovi završavali. A godinama kasnije pokušavali smo da se sjetimo kako su naši roditelji reagovali 90-ih, da li su navijali ili se zgrazavali, da li su se radovali onim strašnim slikama koje pamtimo ili su ih osuđivali. Ako su i osuđivali - zašto nisu uradili nešto više? Zašto su pustili da se sve tako dogodi? Mihael Berg i njegova generacija pitaju roditelje: zašto ste dopustili da se zločinci poslije rata vrate u društvo? Zašto nisu upirali prstom u bivše naciste koji su postajali tužioci, sudije, advokati...zašto?

Ovaj roman duboko seže u Drugi svjetski rat. I ja se zaista često vraćam ovom periodu. U strahu od novog rata, vraćam se Drugom svjetskom ratu da bismo se sjetili kako završava svijet poslije velike mržnje. Kako izgleda svijet ophrvan mržnjom. To je sve jedno neprekinuto vrijeme. Prošlost i budućnost se prepliću u sadašnjosti. A mi se spotičemo. Posljednjih godina najčešće se spotičemo oko pitanja krivice koju ovaj roman duboko tretira, sa kojom se suočava i koja muči onu generaciju koja nije ni bila rođena tada, a kojoj trnu zubi.

Dobro ste rekli - “u pokušaju da se živi poslije velike traume”. Naravno, svi mi u cijelom ovom regionu i dalje pokušavamo da živimo poslije velike traume. I sve te predstave koje ste nabrojali pokušavaju da sastave parčiće razbijenog ogledala.

U prethodnom razgovoru za „Vijesti“ kazali ste: „Užasi holokausta, najmasovnija ubistva ikada... sve se to dogodilo u najkulturnijoj zemlji na svijetu. Na izvorištu najveće umjetnosti, filozofije, industrije. U samom srcu civilizacije. Kako je onda tanka granica između operske dvorane i gasne komore”. Da li, kao civilizacija i dalje hodamo potoj tankoj žici?

Nedavno sam radio predstavu “Mefisto” po romanu Klausa Mana. Glavni junak je slavni glumac Hendrik Hofgen koji se na vrh drustvene ljestvice uspinje u nacističkoj Njemačkoj. A proslavio se ulogom Mefista u Geteovom “Faustu”.

I dalje se pitam kako se zemlja Getea, Kanta, Hegela, Rilkea, Tomasa Mana, Hajdegera... pretvorila u zlo koga će se svijet sjećati i obilježavati ga do samog kraja civilizacije. Ali, radeći predstavu “Mefisto”, posmatrao sam ovo pitanje kroz staronjemački mit o Mefistu i Faustu. Njemačka i uopšte Zapadna Evropa zemlja je nauke, prosvjetiteljstva, filozofije, zemlja je Faustovog principa. Ali postoji i drugi princip - Mefisto - koji se s vremena na vrijeme probudi u narodu. To postane zemlja Mefista, đavola koji Fausta odvaja od svog prethodnog prosvećenog života i od Boga i odvodi ga na stranputicu. U istoriji se smjenjuju ta dva principa - Faust i Mefisto. Vrijeme nauke, umjetnosti i filozofije i vrijeme divljaštva, razaranja, rušenja (čitaj nacionalnog buđenja) Gete je u svom vremenu vidio Fausta, a Klaus Man je u svom kratkom životu prepoznao vrijeme kojim je zavladao Mefisto. A mi se pitamo gdje smo? U kom smo znaku? Ko danas vodi svijet - Faust ili Mefisto? Kome se klanja svijet? Nauci, mudrosti, knjigama ili, pak, đavolu koji nam obećava novu mladost, lijepe žene, provod... valpurgijske noći, ali i neprimjetno vodi u propast.

Na Balkanu ratovi iz devesesetih i Drugi svjetski rat kao da još nisu okončani - još smo u podjelama na partizane i četnike, ustaše, žrtve svih strana besprizorno se omalovažavaju prebrojavanjem, istorijski revizionizam preovladava u diskursu, fašizam se otvoreno afirmiše...Kako se oduprijeti?

Ni poslije Drugog svjetskog rata svijet nije bio tako podijeljen kao što je Zapadni Balkan poslije ratova 90-ih. Kao da se nismo dovoljno poubijali. Kao da ratovi nisu završeni nego samo prekinuti na neko vrijeme, a nastavili su se u novim formama i samo čekaju naoružanje. Kolo Branka Radičevića je bilo vilovito plahovito, napleteno navezeno, okićeno začinjeno. U njemu su bili svi narodi i narodnosti Jugoslavije. To je kolo danas krvavo kolo koje se raspalo u krvi u mržnji. I nije nam dosta. Još se pitamo ko je prvi izašao iz kola, ko je prvi potegao mač. Još lajemo jedni na druge, osuđujemo, proklinjemo, mrzimo... Vadimo kosti i stavljamo ih na vage da vidimo koliko je naših, a koliko njihovih i čije su teže. Nema dovoljno snage i zrelosti da brat brata pogleda u oči i da kažemo: oprosti mi, kriv sam pred tobom. Ne, mi ćemo priznati Srebrenicu kad oni priznaju Kravice. Priznaćemo Sarajevo samo ako oni priznaju da su oni inscenirali masakr na pijaci Markale... i tek kad oni osude svoje zločince, tada ćemo i mi svoje nazvati zločincima. U svemu tome leži strah da se pogleda istini u oči.

A krv se puši iz zemlje i mi je udišemo. I naša djeca je udišu. I ruke su nam krvave, svima. Treba da kleknemo i da ih peremo suzama. A mi ćemo da peremo naše ruke kad oni operu svoje. Nije to put. Jer te krvave ruke skrnave hranu koju jedemo. I hrana koju dajemo djeci ima ukus krvi sa naših ruku.

U Crnoj Gori smo otišli još dublje u podjeli na zelenaše i bjelaše, uz mantru „Nikad više 1918.“ Šta je put, izlaz iz ovog zlog, začaranog kruga?

Mislim da našim djedovima taj problem nije zadavao toliko glavobolje koliko nama danas. Siguran sam da ih se srpsko-crnogorske podjele nisu ticale koliko se nas tiču. Imali su prečih problema. Gladovali su. A glad se isto osjeća u svim narodima i (imagi)nacijama. Crijeva krče isto na svim našim “različitim” ex-YU jezicima.

Mislite li da su praznih stomaka i džepova imali volje i vremena da se prebrojavaju na Crnogorce i Srbe i da li je to isto ilii nije isto??? Tada su podjele bile zdravije - na ljude i one koji to nisu. U odnosu na njih, mi živimo u izobilju i od viška vremena nam svakakve gluposti padaju na pamet. I samo izmišljamo i stvaramo neprijatelje jer bez njih ne možemo da živimo, upitan je i identitet i kultura i istorija i sve ako nas niko ne napada. Ako nemamo od koga da je branimo. A dok mi mantramo razne budalaštine i branimo se od imaginarnih neprijatelja, ekipa ozbiljno zarađuje. A mi volimo tu ekipu. I kličemo im. Kličemo tim vaškama koje nam piju krv i prave među nama sukobe. A mi im kličemo jer smo povjerovali da nas brane...

Da li je možda vrijeme za predstavu poput “Čuvara tvog poštenja”, za preispitivanje naših trenutnih okolnosti i vrijednosti na kojima smo odgajani. Šta nam danas u Crnoj Gori znači poštenje o kojem neprekidno pričamo i pjevamo u himni, što smo u stanju da žrtvujemo zarad časti i prsta obraza, kakvi smo i gdje smo u odnosu na pretke, što nam je donijelo vrijeme koje nas udaljava od osnovnog mota predaka?

Neke sredine kao kultove njeguju očuvanje životne sredine, ekologiju, rad, vrednoću, a nama je bilo potrebno da od poštenja napravimo kult da bi zajednice opstajale. Ali, kao i svaki kult, tako i ovaj biva izložen eroziji, različitom tretmanu u različitim generacijama, uticajima usljed mijenjanja životnih okolnosti. Život je posljednjih decenija ljudima govorio - snalazi se. Vidiš kako ovaj, vidiš kako onaj, isplati se krasti, odležiš u zatvoru par godina i izađeš bogat. “Muti, laži, pravi ime”, što bi rekao Šobić. Svega smo se nagledali. Tako je i došlo do toga da pričamo jedno, a radimo drugo. Da su nam usta puna poštenja, a da lažemo u oči. I onda laž vrišti. Kad sam radio “Čuvare” ta mi je antinomija bila inspirativna, čak i duhovita.

Na “Čitaču” ste radili tokom pandemije, pod mjerama, neuobičajeno…Kako je izgledao rad na predstavi u raznim vidovima lokdauna, da li je to bio ograničavajući faktor ili je rad u takvim uslovima podsticaj za stvaranje i davanje novog smisla svemu?

Predstavu smo radili sve do vanrednog stanja. Tada smo prekinuli i nastavili rad preko grupnih viber poziva. Ne znajući ni kada ni da li ćemo nastaviti. Probe su nam ispunjavale dane u zatvorenosti odnosno izolaciji. Vrijeme smo ispunjavali kreativnošću i smislom.

Svjedočili smo da se može i uprkos vanrednom stanju i pandemiji. Da kada se okupe ljudi koji žele da rade, da to ništa ne može zaustaviti. Da je kreativnost jača od svega. Da za dobru glumu nema ni granica ni ograničenja. Ako si zaista dobar, bićeš jednako dobar i na sceni i pred kamerom, ali i preko telefona. Talenat nije neki apstraktni nevidljivi kvalitet.

Biti dobar u onome što radiš je pitanje stava prema životu i profesiji. To je talenat. On te tjera naprijed i ne da da si pasivan i da skrštenih ruku čekaš bolja vremena. Tjera te da mijenjaš vrijeme u kojem živiš. Da ga ispunjavaš talentom. Talenat pobjeđuje vrijeme. Talenat treba njegovati.

Najavljeno je da u Narodnom pozorištu u Beogradu planirate rad na predstavi “Rat i mir” po Tolstojevom klasiku. Zašto baš “Rat i mir”?

Mi živimo u ratu i miru. Svaki momenat našeg života je i rat i mir. Dok se kod nas ratovalo, neko je bezbrižno živio. A naši životi su zauvijek obilježeni ratnim neurozama. Danas je kod nas mir, a gledamo slike rata iz nekog drugog dijela svijeta. A mi smo u miru.

Rat i mir je jedini kontinuitet u svijetu. Čovjek ima potrebu i za ratom i za mirom. Sve je to kod Tolstoja.

Šta god da radim, mislim na Budvu i moje Budvane

Prošle godine ste napustili Savjet za kulturu Budve, podržavajući Budvane “i njihovu i našu borbu za slobodu, dostojanstvo, za izbornu volju, za vladavinu prava a na kraju i za poštovanje Ustava Crne Gore, kao i za samu Crnu Goru koju su moji stričevi i djedovi branili i od italijanskih fašista u Drugom svjetskom ratu, ali i još mnogo puta kroz istoriju”. Da li je sada vrijeme za povratak u Budvu? Da li planirate rad na nekom novom projektu u okviru Grada teatra, gdje ste na domaćem terenu i gdje je crnogorska publika navikla da gleda Vaše predstave?

Nikada nisam napustio ni Budvu, ni Crnu Goru. I nikada neću. I šta god da radim mislim na Budvu i moje Budvane. I jedva čekam da oni vide. I nikada ih neću napustiti, ni zaboraviti. Neki od njih su redovni i na mojim premijerama gdje god one bile.

A Savjet sam napustio u momentu kada je jedna odvratna razbojnička banda, najgori šljam u policijskim i ko zna kojim uniformama, okupirala moj grad i prebijala moje sugrađane i braću. I još niko nije procesuiran zbog toga.

A što se projekata tiče - biće ih. Stalno se nešto dogovaramo. Ali vremena su takva da se planovi često mijenjaju. Trebalo je već da radim i u Crnogorskom narodnom pozorištu i na Cetinju, ali je pandemija sve pomjerila. Sad se dogovori redefinišu. I jedva čekam da se ponovo sretnem sa glumcima u probnoj sali sa nekim novim sadržajem, piscem. Neka bi dao Bog da svi do tad ostanemo živi i zdravi.

Dok mi mantramo razne budalaštine i branimo se od imaginarnih neprijatelja, ekipa ozbiljno zarađuje. A mi volimo tu ekipu. I kličemo im. Kličemo tim vaškama koje nam piju krv i prave među nama sukobe. A mi im kličemo, jer smo povjerovali da nas brane...

Još lajemo jedni na druge, osuđujemo, proklinjemo, mrzimo... Vadimo kosti i stavljamo ih na vage da vidimo koliko je naših, a koliko njihovih i čije su teže. Nema dovoljno snage i zrelosti da brat brata pogleda u oči i da kažemo: oprosti mi, kriv sam pred tobom. Ne, mi ćemo priznati Srebrenicu kad oni priznaju Kravice. Priznaćemo Sarajevo samo ako oni priznaju da su oni inscenirali masakr na pijaci Markale... i tek kad oni osude svoje zločince, tada ćemo i mi svoje nazvati zločincima. U svemu tome leži strah da se pogleda istini u oči

Mislim da našim djedovima taj problem nije zadavao toliko glavobolje koliko nama danas. Siguran sam da ih se srpsko-crnogorske podjele nisu ticale koliko se nas tiču. Imali su prečih problema. Gladovali su. A glad se isto osjeća u svim narodima i (imagi)nacijama. Crijeva krče isto na svim našim “različitim” ex-YU jezicima

Preporučujemo za Vas