BOŽO KOPRIVICA: TITOGRAD, TEKSAS

Bluz, hazarder

Pouzdano znam da će Mijo Raičević odsvirati svoj film Titograd-Teksas, i godinu dana lutati Amerikom. Đedovim tragom s fusnotama...

2027 pregleda 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Na kraju Karađorđeve u gradu N. je zgrada jedinica. Prva podignuta zgrada nakon strašnog engleskog bombardovanja 1944. Brzo su podignute zgrade na obodu ulice Vuka Mićunovića i ulice Narodnih heroja, tako je uveliko prošireno otmjeno dvorište predratnog hotela Nikšić porodice Makrid. U tom hotelu Luj Davičo ubio je dva italijanska oficira i istog dana strijeljan. Davičo je radio u hotelu kao konobar, a u N. ga je doveo Ilija Erbez, diplomirao na Mašinskom fakultetu u Beogradu, član KPJ, radio u pančevačkoj UTVI. U velikom dvorištu, amfiteatru s balkonima igrali smo lopte, i igrali smo se pozorišta. Ulični teatar vodila je Nina, naočita Splićanka, plavokosa i njen bledoliki anđelak Nikša. Oficir JNA, njen muž Sandro, jedne nedjelje u uniformi oksfordom je prebacio loptu, šutirao volejom u stražnji zid vešernice. Pomislio sam da je rođak Bajda Vukasa. U podjeli Hamleta dobio sam ulogu Prvog glumca: U redu kraljeviću: shvatili smo instrukciju/Kako da sklopimo tvoju mišolovku/Bićemo kao što želiš, ogledalo, koje/poroku pokaže njegovu rođenu sliku.

U vešernici na samom centru igrališta živjela je gospođa Višnja Marković, ćerka Boža Markovića, junaka s Bregalnice i prvoborca 13-julskog ustanka 1941. Bio je bogat čovjek, imao je veliko imanje u Rubežima. Višnja je u 17. godini imala veliku mostarsku ljubav, i rodila je sina Dragana. Mog mlađeg druga koji će postati apotekar, i odlično je igrao lopte, i poker. Baš hazarderski.

Otišao je mladi ribar, svijet mora preko mora, a more ne mora. Višnja je izabrala stranputicu. U nevelikom gradu to je značilo nosit plemenit krst. Metu poveliku. Između ničeg i ničeg brani se i cvijeta trešnja. Njena vitkost, i zeleno-zelene oči, i korak tigrice omamljene davale su našoj ulici otmjenost. Tiho je nedjeljom posle podne pila konjak “zvečevo” u bifeu Zeta. A na radiju “kosmaj” pjevala je Điljoja Činkveti, i Božidar Ivanišević Jedno jutro u svitanje zore... Zeta je plovila u temeljima naše mansarde na uglu Vardarske i Karađorđeve.

Višnja je čistila apoteku u ulici Novaka Ramova. Apoteka u kući Katurića iz Risna. I jest grad N. mediteranski grad. V. je ponekad, pred noć, ljeti sjela na Zid, kultno mesto mladih u našoj ulici. Ćutali smo nas dvoje leđima okrenuti vešernici. I u tišini se rastali.

Video sam je u filmu Hazarder kao Pajper Lori. Rani jutarnji razgovori, posle probdjevene noći V.M. i Pol Njumena u Hazarderu oplemenili su moje djetinjstvo. Pokazali surovost života i radost prepoznavanja. Nesanica je kao metafizika. Hm. Ne propusti.

Atmosferu Njujorka u Hazarderu, je li Njujork... opjevao je u nekim stihovima Gregori Korso. Najmlađi od četvorice veličanstvenih BIT pesnika: Keruak, Ferlingeti, Ginzberg, Korso. Sve te pjesnike preveo je njihov osobni prijatelj Vojo Šindolić, leteći Dubrovčanin.

U pjesmi Kozmopolitski pozdravi Alen Ginzberg upućuje: Sažeta sintaksa, puna zvučnost... Najdomljiviji su snažni fregmenti svakodnevnog govora... Iskrenost poništava paranoja...

A kakva je kosmopolitska dijagonala: Gregori Korso - Miodrag Raičević. Prvu zbirku mladog Korsa The Vestal On Brettle dječak M.R. dobio je telepatskom poštom od đeda-strica koji je dugo radio u rudnicima u Americi. Pouzdano znam da će Mijo Raičević odsvirati svoj film Titograd-Teksas, i godinu dana lutati Amerikom. Đedovim tragom s fusnotama.

U slavu duplog pasa Mija Raičevića i Gregori Korsa (Stajati na uglu ulice i ne čekati nikog to je Moć... Kasno poslijepodne spušta se poput teškog zvuka fagota... Volim poeziju jer me čini zaljubljenim i uči me životu...) jedna od tri najbolje pjesme jugoslovenskog BIT pjesništva:

Bluz za Mojsilović Dragojlu

hotel prijedor

muški klozet

izviše pišaonice

neko je ekserom

po zidu ispisao

ovdje sam jebo

mojsilović dragojlu

koja radi u školu

onaj što piša do mene

vidi da čitam

reče da više nigdje ne radi

našli su je mrtvu

među kantama

iza radničkog restorana

pjesnik u meni

lepše od svega

umije da ćuti

jer slutimo ja i on

da će živjeti samo

do prvog krečenja.

PS: Na jednoj sjedeljci u Padovi sedamdeset i neke Mirko Kovač preveo je ovaj Raičevićev bluz Pjer Paolu Pazoliniju i pjesnik Kralja Edipa bio je zatečen i ozaren.

Preporučujemo za Vas