(“Jabuke u magli - pisci jedni drugima, ljeto - 2020”, priredila Sonja Živaljević, “Gligorije Dijak”, Podgorica, “Ratkovićeve večeri poezije”, Bijelo Polje, 2020)
Izgleda da, u posljednjoj godini, godini i po, sve što na stvaralačkom fonu izgovorimo, napišemo, odnosno stvorimo, na neki način vezujemo za pandemiju korone i sve one posljedične situacije koje slijede: izolaciju, distancu, ograničene puteve, on line dijaloge i susrete, razgovore na daljinu... I jeste činjenica i jeste istina da su prezentacija umjetničkog djela, strujanje ideja i vizija, osvajanje prostora i publike, u odnosu na ranije, predkorona vrijeme, sada krenuli iz drugačijeg ugla, poprimivši i drugačije smjernice. Trebalo je taj novonastali vakuum “između starog i novog“ smisleno ispuniti i ne dozvoliti da se prepusti prebukiranoj psihološkoj neurozi, apatiji, praznjikavosti i bezidejnosti. Stvaraoci su se, ipak, okrenuli zovu svog tragalačkog nerva, a što je, inače, condicio sine qua non, njihova sudbina, i nastavili da svom duhu obezbijede mogućnost opstanka, ali i aktivnog djejstva i šireg uticaja. Upravo takve ograničavajuće silnice koje su odjednom, korona pohodom preplavile naš ustaljeni ritam života i ponašanja, pokrenule su našu uspavanu maštovitost, rasutu energiju, šablonizovanu dnevnu traku kojoj smo i sami nerijetko robovali. Iz takve potrebe rodila se i ideja da se elektronskim putem, odnosno kroz formu email časopisa povežu pisci našeg regiona, da se susretnu preko svojih priča, pjesama, eseja, dramskih zapisa, riječju - da razgovaraju.
Umjesto živih susreta, koje su nakratko zaustavili i policijski časovi i vanredna stanja i zabrane putovanja, ovakav punkt razgovora i dogovora predstavljao je novu, plodonosnu, nepobjedivu komunikaciju književne Riječi. Sve se to obistinilo u ideji koju je pokrenula Sonja Živaljević, pjesnikinja i izdavač iz Podgorice, a koju su mnogi svesrdno prihvatili, i stvorili, kako se pokazalo, novo dijaloško polje, prisno, bogato, povjerljivo, raznorodno i dalekosežno. Ali, taj projekat, nazovimo ga tako, tu se ne završava. Nije ostao samo na elektronskoj ravni, već je zaživio i u formi knjige. Dodatni napor za to uložili su Sonja Živaljević i Kemal Musić, tj. izdavačke kuće „Gligorije Dijak“ i „Ratkovićeve večeri poezije“.
U knjizi, koja je i tehnički i likovno savremeno dizajnirana, prisutno je 28 autora iz Crne Gore i ex-ju prostora. Među njima i veoma poznata imena - J. Aćin, A. Ristović, D. J. Danilov, B. Brković, S. Burdžović, P. Arbutina, F. Duraković, T. Marinković, G. Božović, Š. Ešić, Lj. Dimkovska, A. Popov, D. Kecman, Will Firth, slavista, prevodilac na engleski, i drugi.
Sonja Živaljević je prva počela sklanjati “maglu od korone” na način što je svako javljanje naših kolega prosljeđivala svima ostalim na uvid. Kako su kad pristizali prozni odlomci, prevodi, pjesme, priče, zapisi, pisma, prisjećanja - tako su dolazili do svih nas. Pružila nam se, zapravo, prilika da zavirimo u radionicu onoga drugoga, da se ozarimo novitetima, da se prisjetimo ranije pročitanog, uputimo podršku kolegi, našu zebnju o novonastaloj neizvjesnosti zajednički da podijelimo, i da svoju Riječ predstavimo kao tumačem ne samo ovog, trenutno zadesnog svijeta, već i onog “ontološkog”, koji nam, kao književnim tvorcima, prvrenstveno pripada.
U vrijeme ovog svojevrsnog dopisivanja i dijaloškog hepeninga, veći broj autora javljao se dva i više puta, čiji su (naj)noviji književni naslovi tako dobijali i svoju specifičnu promotivnu boju. I potpisniku ovih redova desilo se, bez obzira na njegovo dosadašnje poznavanje mnogih od navedenih autora i njihovog poetskog diskursa u savremenoj književnosti, da kroz novi email sinopsis razgovora i dopisivanja otkrije njihove najsvježije stvaralačke iskre i idejne horizonte. Tu, prije svega, mislim na Lidiju Dimkovsku, Davida Kecmana i Feridu Duraković. Samo onim što su darivali, sada već zajedničku knjigu “Jabuke u magli”, nijesu pokrenuli “duhovnu buru” jedino u meni, već će, pretpostavljam, i za mnoge druge čitaoce ostati svijetleće, neugasive komete na njihovom književnom obzorju.
Kroz ovakvu vrstu susreta pisci su sagradili jedinstvenu kuću, kojoj nijesu bili potrebni ni vrata ni prozori - sve je tako otvoreno jasno, ljudski toplo, ohrabrujuće, magijsko tragalački. Jedni drugima su bili i čitaoci i kritičari, i domaćini i gosti, putnici i starosjedioci, učitelji i učenici… To, pored ostalog, potvrdjuje i nekoliko sljedećih inserata: “Odlična ideja, do sada nisam vidjela u našim krajevima ništa slično” (Dubravka Ugrešić), “To je za mene malo čudo. Svi su se pridružili sa velikim entuzijazmom, čak i 80-godišnji autori” (Aleksandar Prokopijev), “U jednom ružnom periodu, zahvaljujući vama, događalo se nešto lijepo što je skrenulo pažnju na literaturu. Drago mi je da sam u tomu mogao sudjelovati i širiti to dalje” (Ivan Berisla Vodopija), “Svi smo bili deo jedne priče, lepe priče” (Gojko Božović).
Ako je korona, kao neka vrsta kataklizmičkog udara na ovozemaljski protok ljudskih života, bila povod da se pokrene duhovna i psihoemotivna snaga čovjeka, u ovom slučaju istančanije precizirano - pisca, književnika - onda je knjiga “Jabuke u magli” razlog da zajedno sa njenim autorima potražimo puteve samospasenja od ovakvih i sličnih upada u naša “dnevna” carstva. Iako su dnevna, ona su nam, ipak, dragocjena, jer bez njih ne bismo mogli doseći ni ona trajnija i dalekosežnija.
I na kraju, možda ćete se zapitati otkuda jabuke u magli, kad već znamo od čega je sve krenula ova priča. Naravno, kad je riječ o književnosti, onda je mogućnost metafore, sintagme i figurativnosti beskrajna. Baš kao i u pogovoru kojeg je (na)pisala idejni tvorac i urednik knjige Sonja Živaljević, dok se, nakon prošlogodišnjih Ratkovićevih večeri poezije, probijala cestom prema Velici kroz guste, veličanstvene pramenove magle i ulančenih, do zemlje spuštenih grana, pod teretom onih poznatih crvenih, od mirisa nabubrelih bjelopoljskih jabuka. Pored takve magle i takvih jabuka nije bilo teško doći do naslova! Uz sve one ostale, prisutne u knjizi, ostavljamo vam i ovaj autorkin lirski dragulj na uvid, na čitanje.
Bonus video:
