Kaplje noć australijska.
Sidnejska pjesnikinja, Melanija Petranović, pjeva: O, kako su duge noći u tuđini!/ Kako teške tišine!/ O, kako strašne su praznine!
A u Vologongu, nadomak Sidneja, stari kapetan bijele kose, s lulom u ustima, kao iz priče, Rudolf Deželin, predsjednik Društva Južnih Slovena Australije.
- Njegoš je za nas, Južne Slavene, što i Šekspir za narode engleskog jezika - veli morski vuk Deželin. - Njegoš nije samo veliki Crnogorac. On je i veliki Slaven, veliki Evropljanin i veliki sin cijelog čovječanstva. Za nas Južne Slavene on je simbol onoga što je možda najdragocjenije u nama: čojstva i junaštva...
Otkako je Australiju 1770. godine otkrio Džems Kuk (1728-1779), engleski moreplovac i istraživač, poznat kao kapetan Kuk, u nju su pristizali narodi sa svih strana svijeta; žive skladno, uvažavaju prava i poštovanje kulturnog nasljeđa australijskih domorodaca, Aboridžina.
Stižu Crnogorci
Crna Gora je, vjerovatno, prva država na svijetu, koja je nastojala da svoje siromašno stanovništvo spasava raseljavanjem, iako joj je svaka puška bila dragocjena za stalni otpor zavojevaču - konstatovao je, između ostalog, Radoslav Rotković, u tekstu „Crnogorsko iseljeništvo i oslobodilački ratovi“, objavljenom u Zborniku „Iseljeništvo naroda i narodnosti Jugoslavije“, izdanje Zavoda za migracije i narodnosti - Zagreb 1978.
A u knjizi „Iseljavanja Crnogoraca u XIX vijeku“ (Istorijski institut Narodne Republike Crne Gore, Titograd, 1962) dr Đorđije Đoko D. Pejović zabilježio je da je u Australiju 1885. godine „pošao jedan Crnogorac iz Nikšića“.
Prema izvjesnim izvorima, prvi Crnogorac stigao je u Australiju 1860. godine. Bio je to Nikola Milović. Zatim, 1886. dolaze iz Bijele braća Šerovići, Todor i Simo.
Zatekao sam u Australiji stare crnogorske iseljenike.
I: evo me u sidnejskom domu tada osamdesetčetvorogodišnjeg Petra Šerovića iz Bijele. Došao je u Australiju, reče u šali, „odmah poslije kapetana Kuka!“ Supruga mu, Meri, s Blata na Korčuli. Dobili dva sina i dvije ćerke; gajili paradajz, a zatim otvorili živinarsku farmu...
- Došao sam u Australiju 1925. godine, baš kad je bila velika kriza. Moji stari Šerovići, Todor i Simo, došli su ranije - kaže Petar Šerović. - Vazda sam osjećao nostalgiju za Crnom Gorom. Mislio sam poći tamo 1939. ali prvi put sam otišao tek 1972. godine.
Na uzvišenju, u sjevernom dijelu Sidneja, okružena eukaliptusima, nova jednospratnica Draga Radovića, s Vidrovana.
- Ne možeš ubiti želju za Crnom Gorom! Eto, ja živim u sjevernom dijelu Sidneja, da sam bliži Crnoj Gori - priča Drago kroz osmjeh. - Đe god odeš, nosićeš onaj krš rodni sa sobom. Decenijama sam u Australiji, ali Crnu Goru, Vidrovan i onu humku roditeljsku ništa mi ne može zamijeniti. Jedan kutak Crne Gore draži je i ljepši nego cijeli Sidnej! A viđeli ste koliko je lijep Sidnej...
Slike iz duše
U sidnejskoj Flinders ulici, galerija slika. Vlasnica je Mimi Jakšić. Završila je Umjetničku školu u Peći i davnih šezdesetih došla u Australiju. Slika u ulju, na platnu.
- Nemam motiv, ja samo slikam, pa šta ispadne! Ja sam najbolja svjetska apstraktna umjetnica - kaže samouvjereno Mimi. - Slikam slike koje dolaze iz duše, đe je Bog rukovođa. Ne kopiram nikoga, niti pratim; a svi bi me pratili da znaju kako! Vrlo sam stvaralački orijentisana, pravi internacionalni umjetnik. U mom slikarstvu nema ni početka ni završetka. A najdraža mi je slika koju sam nazvala „Ljubavnica“; liči na jaku ženu...
Gledam njene slike; vedre, u živim bojama. Ima li na platnima Crne Gore?
- Ima u nekim slikama - veli Mimi. - Kao kad sunce prolazi kroz lišće, granje. Kad sunce prolazi kroz granje, to me podsjeća na Crnu Goru. Više od trideset godina nijesam bila u Crnoj Gori! Mnogo sunca je tamo prolazilo kroz granje. Tamo je narod najpošteniji bio. Ovu galeriju sam otvorila prije godinu dana i dobro radi. A nije lako u tuđini. Nije...
Odšetah Ulicom Flinders; i meni se, kroz granje, prikaza sunce; crnogorsko.
A dva Crnogorca, kaže anegdota, Ivan i Vule, dojezdiše u Australiju, pa ih „na ingliškom“, nazvaše Ajvan i Vol. Vule veli Ivanu, viđi, oca im, sve znaju o nama, tebe zovu ajvan, a mene vo. E da nije tako, ne bi ni dolazili u ovu daleku Australiju...
Suze Mila Nikezića
Niz Sidnej jesen romori.
Sunčan dan. Divan park. Proskakuta kengur... Nekoliko stabala eukaliptusa. Starački dom, a u njemu devedesetsedmogodišnji Milo Nikezić. Rođen je u Bezjovu u Kučima. Jedan od najstarijih crnogorskih iseljenika u Australiji, čovjek koji je u svom dugom i bunom životu ispoljio zadivljujuću duhovnu i fizičku energiju na širokim prostorima zemaljske kugle, od rodne Crne Gore, preko Njemačke, Francuske, Egipta, do Australije, u koju je stigao 1927. francuskim brodom „Sefe“.
Zatekao sam ga đe sjedi na krevetu. Kad me viđe, ozaren, priđe da se pozdravimo. Živahan, u braon somotskim pantalonama. Noge pomalo klecaju, a u plavim očima njegovim, zaiskrile suze.
- Bio sam u Francusku, bio sam u Njemačku, bio sam u svakoga vraga, skrasio sam se u Australiju - priča mi Milo Nikezić. - Oženio sam se tek u pedesetoj godini, od Novakovića, iz Spiča. Imam sina, tri ćerke i devetoro unučadi! Što bi tek bilo da sam se ranije oženio!? A imam ti ja čitavih stotinu godina! Mi smo one kršćenice prepravljali, da bi bili mlađi...
Priča mi o životu u sidnejskom staračkom domu.
- Ovđe mi je dobro - veli Milo. - Subotom i neđeljom dođu đeca te me izvedu. Ali, u ovom staračkom domu nemaš sa kim razgovarati. Uvijek sam mislio na moju Crnu Goru. Ako vidiš Toma Nikezića, u Podgoricu, pozdravi ga...
Jesen sidnejska; lelujaju eukaliptusi.
Sjedim u divnom restoranu „Don“, u centru Sidneja. Prilazi mi otmjeni gospodin u pepeljastim mokasinama od zmijske kože i isto takvim kaišem na besprijekorno skrojenim pantalonama.
- Ja sam Don Rais, vlasnik restorana - reče. - U stvari, ja sam Dobrivoje Raičević, iz Trepče kod Andrijevice. Davno sam ovođe došao. Kad ugrabim vremena, ojdem u zavičaj i tamo se na obali Lima uvijek prijatno osjećam...
Crnogorci su s mnogo smjelosti odlazili u najudaljenije krajeve svijeta, đe su u oštroj konkurenciji uspjeli da se održe. Radili su poslove koje „oni nijesu šćeli“.
- Prvi dani iseljenički su najteži - kazivao mi je legendarni crnogorski iseljenik Luka Marković. - Živi se proleterski, nekad gladan, nekad polusit, rijetko kad sit. Rade se najteže rabode, a rad u rudniku je obično pjesma prema sječenju šećerne trstike...
Ratovali u tamošnjim vojskama; pa se braća Đurašević, deset godina nakon rastanka u Crnoj Gori, sretoše na Pacifiku, jedan u američkoj, drugi u australijskoj vojsci...
U Sidneju sretam osamdesetogodišnjeg Sava Bečića. Zbori paštrovski.
- I đeca nam govore paštrovski! Ja sam pravoslavac, Crnogorac, drukči ne mogu biti nikako - veli Savo. - Došao sam u Australiju italijanskim kargo-brrodom. Ljuljao sam se od Trijesta do Brizbejna četrdeset dana! U početku je bilo teško; to je neopisato bilo! Crna Gora nam nikad nije išla sa pameti. Ono tamo, nama je vazda doma. Pošlo je iz Australije stotine iljada funta za Narodnooslobodilačku borbu, a o rodbini da i ne govorimo...
Osamdesetsedmogodišnja Marija Nikova Đurašević, rođena na Svetom Stefanu, došla je u Australiju 1955.
- Davno sam ođen došla - kaže Marija. - Pa da sam se tada rodila više bih ostarala! Starije čeljade teško se navikava. Zadovoljna sam sa svojom fameljom. Ne znam da govorim ingliški, ali kad sam išla u trgovinu, niko me nije mogao prevariti...
Dva Njegoša
U Australiji djeluju dva crnogorska kulturno-umjetnička društva pod nazivom „Njegoš“, u Sidneju i Melburnu. Sidnejski „Njegoš“ osnovan je 16. oktobra 1977. godine. Jedan od Inicijatora i dugogodišnji predsjednik je Slobodan Lazović, rođen na podgoričkom Zabjelu; od 1972. u Australiji.
Promovišući crnogorsku kulturu, članovi „Njegoša“, nastupali su i u čudesnom zdanju Sidnejske opere, koje se, kao dio svjetske baštine, nalazi na Uneskovoj listi. Operu je projektovao danski arhitekta Jern Ucon. Zvanično je otvorena 20. oktobra 1973. Ima pet pozorišnih sala i niz drugih pratećih sadržaja. U njoj je dom Australijske nacionalne opere, Sidnejske pozorišne kompanije i Sidnejskog filharmonijskog orkestra.
Iz Australije, najudaljenijeg kontinenta od Evrope, ne dolazi se često u Crnu Goru...
- Nije to zbog novca - naglašava Tomo Mitrović, porijeklom s Čelobrda. - Ali, famelja, đeca u školu, posao. A tamo treba ostati bar četiri neđelje. Imam sina i dvije ćerke. Iako je sin najmlađi, prvo njega spominjem, to je po crnogorski, je li tako!? U crkvu idem kao što su išli stari Crnogorci. Samo, ja volim crkvu da bude samo crkva, a ne da vodi politiku. Kažite svijema tamo, ako će da imaju turizam, onda moraju urediti dvije stvari: čistoću i uslugu...
U Melburnu, Nikšićanin, Vlado Vujičić, penzioner, međutim, kako veli, nijedan dan mu nije slobodan.
- Vazda nekome trebam! Zovu me i na sahrane i na svadbe. To bez mene ne može proći. Mi ti se ovđe rijetko sahranjujemo. Jedino ako nekoga iznenadi. Niko, brate, ne voli da umre ovđe. - kaže Vlado. - A, kako da ne, išao sam u Crnu Goru, u moj Nikšić. Na Orlov krš, iznad Cetinja, izlazio sam na Lučin dan, 1968. godine, a u Nikšiću sam bio na Badnje veče 1969. Sve ovđe imamo; i da pojedemo i da popijemo, ali nemamo našu Crnu Goru, a ona nam je veća nego sve ovo.
...Na zidu melburnskog doma Mirka Dapčevića, nekoliko ulja australijskih slikara, a na vidnom mjestu „Brajići“, ulje na platnu crnogorskog slikara Slobodana Đurića Pura.
- Ovo mi je nešto najmilije - kaže Mirko. - Ja sam iz Brajića i na ovoj slici se vidi moja rodna kuća. Crnogorci su zadržali častoljubivost. Od tih starijih oden, kad sam došao, niko me nije pitao jesam li ovo ili ono, nego: dobro došao prijatelju, čuvaj se. Mi smo najbogatiji ljudi na svijetu jer smo duševni ljudi. Ali, na žalost, kod nekih je umrlo ono što nas je spajalo, a to je časna riječ...
Mirko Dapčević je dugogodišnji predsjednik Crnogorskog kulturno-umjetničkog društva „Njegoš“ u Melburnu.
Jugoslavija je u Australiji i Okeaniji imala dvije ambasade, dva generalna konzulata i konzulat. Crnogorski iseljenici, nijesu baš bili zadovoljni njihovim radom.
- Treba da dođu ljudi koji razumiju narod - kategoričan je Mirko Dapčević. - Sjećam se jednog jugoslovenskog konzula u Melburnu, koji je, kad smo pripremali priredbu, odlučivao šta možemo, a šta ne, pročitati iz Gorskog vijenca!? E, pa, što reče jedan stari Crnogorac, su manje čojstva i su manje pameti, nije prelazio ocean...
Melburnski Žižići
Vajar Deni Žižić, završio je Likovnu akademiju u Melburnu. Radi skulpture u drvetu.
- Vajam žene, jer drvo više govori o ženama nego o muškarcima - veli Deni.
U ateljeu brojne skulpture, knjige... Njegošev portret.
- Rado bih izlagao u Crnoj Gori - kaže Deni Žižić. - Za godinu i po bih mogao pripremiti tu izložbu. Bio sam, naravno, u očevom zavičaju, u Crnoj Gori... A Beograd mi se nije dopao, sve je sivo...
Otac mu, Nikšićanin, Danilo Žižić, sa suprugom Marijom, došao 1956. godine u Australiju. Bio je predsjednik Crnogorskog kulturno-umjetničkog društva „Njegoš“ u Melburnu.
- Došao sam u Australiju kao filmski snimatelj, a trebalo je da budem profesor francuskog jezika - kaže Danilo. - Kad sam doputovao imao sam sponzora koji me pozvao. Ipak, lakše bi mi bilo da sam došao kao dječak. Teško je kad čovjeka iskorijenite! Ovo ne može da mi zamijeni Crnu Goru, pogotovo u mojim godinama...
Kuća Žižića ukusno namještena. Veliki crnogorski grb koji je na platnu, po Danilovom nacrtu, znalački i s mnogo ljubavi, izvezla njegova supruga Marija. Tu je i Njegošev portret, zatim obavezne gusle i niz predmeta iz Staroga kraja.
- Oni koji nemaju ništa iz zavičaja, koji ne poštuju svoje, nijesu prispjeli ni ovamo ni tamo - priča Danilo Žižić. - Kad radiš pošteno, tek tada možeš da kažeš: ja sam Crnogorac! Ono što smo napravili u Jugoslaviji... Postali smo ruglo svijeta. Ispali smo primitivni, jer ne znamo na civilizovan način da rješavamo stvari. Ja ovđe imam prijatelje iz svih krajeva nekadašnje nam zajedničke države. Mislio sam da ću ih izgubiti, ali, ostali smo prijatelji. Očekivao sam da će biti mnogo veća etnička svađa među našim ljudima ovđe. Ali nije, eto, jer mi smo, ovđe, civilizovani. U mojoj građevinskoj firmi zapošljavam Hrvate, Slovence, Srbe, Makedonce... Srbin zida ciglu, Slovenac uvodi struju, a ja, Crnogorac, pa mi naprave posao...
A kada je Danilo teško obolio, došao je iz Podgorice njegov rođeni brat, inž. Momir Žižić, da ga vidi. Tada mu je Danilo ostavio amanet da bi za nadgrobni spomenik želio kamen iz Crne Gore. Momir je ispunio bratsku želju: dopremljen je brodom u Melburn veliki crnogorski kamen, težak nekoliko stotina kilograma.
I: opet, pjesnikinja, Melanija Petranović - Oprosti mi majko/ ne pišem ti više/ kosti ću ostavit u tuđini ovoj/ umorna će duša polećet mi tamo/ k tebi mati mila/ otadžbini mojoj...
Duboka je tuga iseljenička.
Bonus video:
