FESTIVAL L(J)UDILA: SIŠLI SMO S UMA U SJAJAN DAN (2.)

Suza kao nebo nad Berlinom

Među studentima koji su došli na vježbe kod doktora Ilića Kovač je spazio Andriju Perišića, svog drugara iz grada N. Gimnazijskog drugara, sina doktorke Perišić koja je liječila Mirkovog oca

13805 pregleda 1 komentar(a)
Koprivica, Foto: Portal Novosti
Koprivica, Foto: Portal Novosti

Kuniberova kula, Petar Kočić

Kiš je želio da napiše roman o samoubistvu umjetnika. Ja bih volio da napišem esej o Herti Kreftner. Možda bih da sam kao ona popio veronal, možda bih uspio... Pramaleće je i ja kroz prozor osjećam opojni miris lipa. Lipe oko ludnice na Guberevcu čudesno mirišu. Ostao mi je taj miris u sluhu, miris koji dolazi kroz prozor s rešetkama. O tom mirisu piše Mirko Kovač u romanui Vrijeme koje se udaljava. I Kovač je boravio u bolnici Dr Laza Lazarević, bio je i u Kovinu. Na gospodski način Kovač pokazuje nostalgiju za gradom u kome je živio 30 godina, i napisao ponajbolje stranice o glavnom gradu Jugoslavije. Iako je iz Beograda izgnan od primitivne profašističke vlasti i kulturne čaršije. One čaršije iz Andrićeve kasabe.

Kovač je u mladosti proveo dvije nedelje u neuropsihijatrijskoj klinici na Guberevcu da bi se oslobodio vojske. Na kliniku ga je primio njegov prijatelj dr Ilić. Bio je lipanj. Kovač je prozor s rešetkama držao stalno otvoren. Cvjetale su lipe. U nozdrvama i plućima osjećao je ugodan miris. Miris lipa i erotika: medicinska sesta Ane iz Dalmacije. Kovač kaže da sjećanje na Beograd sve više blijedi, ali da je on u gradu imao velike prijatelje, velike ljubavi, čudesne događaje. Miris lipa koje su cvjetale kroz prozor umobolnice ostao je kao neki stih u njegovoj duši. Kad je osjetio miris lipe daleko od Beograda, u društvu novih prijatelja, Kovač je zaplakao. Suza kao nebo nad Berlinom. Kovač je vratio dug svakom prijatelju. O tome svjedoči i ova posljednja, njegova knjiga, knjiga koja se koleba između memoara, autobiografije, romana. Poglavlja o doktoru Iliću... taj čudni liječnik bio je na glasu u Beogradu, kao darovit ljekar. Imao je velike pretenzije u nauci i u književnosti.

Mada su neki govorili da je doktor Ilić luđi od svojih pacijenata. Kovač je kasno noću dolazio u bolnicu, gdje je dr Ilić imao svoje kazalište, on je bio pisac i reditelj. U svojim radovima koristio je dokumentarnu građu hroničara bolnice. U toj klinici liječili su se i Petar Kočić i Dušan Srezojević, pjesnik koji je također umro u ludnici na Petom odjeljenju, kao neurotik i psihotik koji se bješe počeo rasturati. A Vasa Pelagić u toj liječnici napisao je knjigu Umovanje zdravog razuma. Ilić je u svojoj praksi igrao na veliki rizik pa je jednog od pacijenata, odmah po dlasku u bolnicu ubjedio da je bjegunac iz Paviljona broj 6 dr Antona Pavloviča Čehova: Ivan Dmitrič Gromov. Isti taj pacijent u kazalištu dr Ilića dobiće ulogu Petra Kočića. Ilić će preuzeti i posao kostimografa. Godina je 1916:

U Kunibertovu kulu Kočić je došao nakon što je njegovu sobu pogodila granata, ali je pisac prošao bez ogrebotine, samo mu je prah maltera pobrašnio lice..., istrčao je u hol uzvikujući da su ga Austrijanci i ovdje pronašli, pa je po ko zna koji put optužio staru glumicu sa ženskog odjela Marinu Bačvanski da ga špijunira, bježao je od nje, jer ga je progonila i nazivala jazavcem. Bolničarka Mara smjestila je pacijenta u kulu gdje je ubrzo umro. Na samrti Petar Kočić je snažno disao, protok zraka kroz glotis već sužen dugotrajnom bolešću stvarao je glazbu, zvuk, zapravo višeglasje samrtnog ropca što su luđaci oko njega osluškivali kao kakvu glazbu. Sve vrijeme dok su grčevi titrali na njegovom licu, umirući se osmjehivao. Čim je Kočić izdahnuo, jedan je luđak skinuo svoje čarape i navukao ih je na ukočena hladna pokojnikova stopala. Jedan luđak kleknuo je i sabrano sklopio pokojnikove oči, pomilovao ga je po glavi i rekao: On je jadnik gologlav. Kako će u nevrijeme da ide gologlav? Napolju je toplo, uzviknuo je drugi. Nekoliko luđaka, među njima je bio jedan koji je pomislio da je Isus Hrist, odnijeli su tijelo Petra Kočića u bolničku kapelu. Kapela je bila prazna... Na sredini kapele bila su tri spojena stola pokrivena starim novinama i dok su luđaci stavljali Kočića na sto, iz njegovog džepa ispala je jabuka i otkotrljala se prema kutu gde su stajale slike svetaca skinute sa zida... Nitko od prisutnih nije potrčao za jabukom... Jedino je onaj bolesnik koji bješe umislio da je Isus podigao jabuku sa zemlje i rekao da ta voćka pripada samo bogovima i pozvao luđake da izađu iz kapele. Kada su ličioci ušli u kapelu i počeli sa krečenjem, nisu nimalo bili iznenađeni što je na stolu ležao mrtvac, pa su ga samo prekrili starim novinama, nije im smetao tu na sredini kapele, čak su i stolovi korišteni da se na njih stave manje dvokrake stube kad se bijelio strop. U predahu dok su ličioci užinali otkrili su pokojnika... I tada je jedan je moler popravio i zasvrdlao brkove umrlog.

Kovač kao da piše filmsku scenu za Federika Felinija. Kočića i njegovog dvojnika igrao bi Rod Stajger, a doktora Ilića Donald Saterlend.

Među studentima koji su došli na vježbe kod doktora Ilića Kovač je spazio Andriju Perišića, svog drugara iz grada N. Gimnazijskog drugara, sina doktorke Perišić koja je liječila Mirkovog oca, Đura K. u sanatorijumu Brezovik. Često sam, u ranom djetinjstvu, sa Zorkom, išao na čarobni brijeg, na obodu grada N, u posjetu svom ocu Đorđiju K. Naši su očevi umrli u mjesecu aprilu, Đorđije K. 1962, a Đuro K. 1963. Sjetio se Kovačev prijatelj i pjesme koju je Kovač napisao na dan sahrane svog oca i izgovorio je na njegovom grobu, a kasnije objavio u Omladinskom pokretu: Nećemo se više vidjeti/ali smo povezani/vodama i zemljom/i različitim krajevima/i materijom/i Bogom konačno.

Tihi Andrija donio je, uveče, u bolnicu gajbicu trešanja. Trešnje, Dalmacija i sestra Ane, noć na Guberevcu... Andrija je volio poeziju, znao je dosta stihova naizust. Te noći, uz trešnje, ponovio je nekoliko puta stih Milana Rakića Osećam nešto u mom srcu trune, i još je Kovaču rekao: Volim predavanja dr Ilića... Slažem se sa njim da je lakše utvrditi šta je ludilo, nego što je normalno... Posle 20 godina Kovač je saznao da je Perišić specijalizirao psihijatriju i da radi u Neuropsihijatrijskoj bolnici u Kovinu. Sa Milanom Josimovom bio sam, aprila 2015. u Kovinu. Upravnik Rodić dozvolio je da Josimov snimi klupu na kojoj je Eduard Sam sjeo nakon što je bacio britvu, vrata nemirnog odeljenja, hladnik gdje su se bolesnici sklanjali od jakog sunca, prozore s rešetkama, zvono koje je pozivalo bolesnike na objed, na ustajanje, spavanje... Kestenova u bolničkom parku više nije bilo ali se čuo njihov opojni miris. Doktor Rodić mi je rekao da je prije više od 30 godina kroz ogradu uskakao u dvorište bolnice, sa bolesnicima igrao fudbal i gledao filmove u adaptiranoj kino sali. Jedna bolesnica došla 1932, veli dr Rodić, i sad je tu. Ona je sigurno vidjela kako Eduard vitla britvom, mogla je videti i kako Milica Dragićević Kiš prolazi kroz kapiju bolnice. Kakva je to bila ljepotica.

Ninovu nagradu 1978. Kovač je dobio za roman Vrata od utrobe. Na napornoj turneji dobitnika nagrade Kovin je došao na kraju. Kad je Kovač priupitao za dr Perišića nisu bili baš ljubazni, jedan lekar je bio i osoran. Ipak je Kovač saznao da je Andrija Perišić u bolnici za duševne bolesti deset godina proveo kao prilježan ljekar, drugo desetljeće kao bolesnik. Nije se ženio, niko mu nikad nije došao u posjetu.

Vremenom je, pod jakim ljekovima, sve više ličio na ruinu. Ruševinu. Jednog dana nestao je iz bolesničke sobe, a na jastuku ostavio ceduljicu sa distihom Milana Rakića: Dosta, za ljubav čistoga Hrista!/Ne mogu više, dosadno mi sve je. Doktor Ante Marić 1924. doveo je iz Beograda u Kovin 25 ženskih i 25 muških bolesnika. Smjestio ih u austrougarsku vojarnu. Predstojala je rekonstrukcija zgrade, i dogradnja novog bolničkog krila. Podrum, veliki labirint, postao je đubrište starudije i sklonište za bolesnike koji su bolovali od manije gonjenja. Bilo je tu dosta stepeništa, hodnika, gvozdenih škrinja...

Potraga za dr Perišićem bila je temeljna. Dali su oglas u novinama kao da je u pitanju okorjeli kriminalac. Nisu uspjeli da ga pronađu. Nakon mjesec dana, bio je kraj rujna, počelo je da zaudara iz podruma. Našli su Perišićev leš u zahrđaloj kadi, bio je u raspadanju. Zatrpan starudijom, gotovo zazidan kao u grobu. Imao je bolesnik saučesnika u samoubistvu.

Sudbina dr Perišića, njen kraj podseća na početak pripovjesti, na atmosferu u Paviljonu broj 6 dr Antona Pavloviča Čehova.

Andrej Jefimič i Andrija Perišić

Kao preludij za priču o kućici zarasloj u čkalj, koprivu, u konoplju, pjesma našeg jugoslovenskog pjesnika Čarlsa Simića u izvrsnom prevodu Damira Šodana Opuštanje u ludnici: Večernjim su suzama već bila oblijepljena okna./General se zadubio nad mravinjakom u glavi. Sveci su odreda gorjeli u kriptama, svi osim onog zatočnika filmske dive. Mojsije se krio iza lažne brade i Linkoln također./X je reproducirao sokratski metod upita demonstrirajući ignoraciju stropa./“Ukrali su mi tajnu iz muzičke kutije žigica”, povjerio nam se Adam “najveći pijetao na svijetu trebao me učiniti slavnom”, dometnula je Eva./Otrčati nag mračnom livadom nakon hladnog tuša!/U bijelom paviljonu medicinska sestra je vodu pretakala u vino/Požuri se kući, tamni oblače.

A u Paviljonu broj 6, ulazimo na trem kućice sa pet bolesnika. Pored zida i kraj peći: dušeci, stari i pocjepani mantili, pantalone, košulje s plavim prugama, dotrajala i neupotrebljiva obuća. Sva ta starudija razbacana na gomilu. Na toj starudiji, uvjek s lulom u istima leži čuvar Nikita, stari isluženi vojnik, s požutjelim širitima. Širi se zagušljiv zadah... Doktor Andrej Jefimič Ragin došao je u provinciju i zatekao bolnicu u raspadanju. Ništa nije promjenio: Puškin je pred smrt osećao strašne muke, siromah Hajne je nekoliko godina ležao oduzet; zašto onda da ne boluje nekakav Andrej Jefimič ili Matrjona Savišna, čiji je život beznačajan i bio bi potpuno prazan i ličio na život amfibije da ne postoji patnja? Pod uticajem takvih rezonovanja Andrej Jafimič je klonuo duhom i prestao da dolazi svakog dana u bolnicu.

To je odgovaralo ljekarskom pomoćniku Sergeju Sergejiču i ljekaru koji će doći kasnije Hobotovu. Andrej je, čitao, popio bi votku s krastavčićima, posle mršavog ručka popio pivo i predveče razgovarao sa upravnikom pošte Mihailom Averjaničem: Jedne prolećne večeri krajem marta kad se već bio otopio snijeg a u bolničkoj bašti pjevali čvorci izađe doktor da isprati do kapije upravnika pošte, svog prijatelja. Baš u tom trenutku u dvorište uđe posle prosjačenja po varoši Jevrejin Mojsejka. Bješe gologlav i u prljavim kaljačama na bosim nogama, a u rukama je držao kesicu s milostinjom... - Daj kopejku!

Andrej Ivanič, koji nije umio da odbije nikog, dade mu deset kopejki... I pod uticajem osjećanja koje je ličilo i na sažaljenje i na gađenje on uđe u odjeljenje, zajedno sa Jevrejinom, posmatrajući čas njegovu ćelu, čas članke. Kad doktor uđe, Nikita ustade s gomile starudije i zauze stav mirno. - Zdravo da si Nikita - reče blago Andrej Jefimič. - Kako bi bilo da ovom Jevrejinu damo čizme, inače će nazepsti? U odjeljenju je bio i Ivan Dmitrič Gromov, nekadašnji sudski pristav. I on nesnađen u životu, i u 33. godini spraćen u odjeljenje zbog manije gonjenja.

Dopao se doktoru. Ivan Dmitrič je postavio preciznu dijagnozu dr Andreju Jefimiču: Po svojoj prirodi vi ste lenj čovek, slabić, zato ste se trudili da život udesite tako da vas ništa ne uznemiruje i pokreće s mjesta. Poslove ste prenijeli na ljekarskog pomoćnika i na ostali ološ, dok sjedite u toploj sobi i tišini, štedite novac, čitate knjige, uživate u razmišljanjima o svakojakim uzvišenim glupostima. Nas ovde drže iza rešetke, trulimo, muče nas, ali sve je to lijepo i pametno, jer nema nikakve razlike između ovog paviljona i toplog prijatnog kabineta. Zgodna je to filozofija; nema se kad. Mirna je i savjest i osjećaš da si mudrac... Ne, gospodine, to nije filozofija, nije ni mišljenje, niti širina pogleda, već samo lenost, opsena, pospanost. Tako je to! Opet se naljuti Ivan Dmitrič. Patnju prezirete, a da vam čovek vratima prignječi prst, urlali biste naglas.

Doktor je sve češće dolazio u odjeljenje da razgovara sa Ivanom Dmiričem. Do dugo u noć. Onda su ga dr Hvostov i ostali prevarili: da pogleda novog bolesnika u odjeljenju zbog komplikacija na plućima... Kad već novog bolesnika nije bilo, surovi čuvar Nikita dao mu je bolnički mantil, nekakvo rublje i papuče...

Ima strašne sličnosti i u zvuku i u ishodu sudbine dvojice junaka: Andrija Perišić - Andrej Jefimič:

Slaba mjesečeva svjetlost probijala se kroz rešetke a na podu se pružala sjenka koja je ličila na mrežu. Bješe jezivo. Andrej Jefimič leže i poče zadržavati dah; s užasom je čekao da ga udare još jedanput. Kao da je neko uhvatio srp, sručio ga u njega i okrenuo nekoliko puta u njegovim grudima i crevima. Od bola on zagrze jastuk i steže zube, kad najednom u njegovoj glavi, usred haosa jasno sinu strašna, nepodnošljiva misao da su sličan bol morali osjećati godinama iz dana u dan i ovi ljudi koji su sad na mjesečini izgledaju kao crne sjenke... Pred veče je Andrej Jefimič umro od kaplje. U početku uhvatila ga je užasna groznica i on je osjetio gađenje; nešto odvratno, strujeći kroz celo tjelo, čak kroz prste, vuklo se od stomaka do glave i zasipalo mu oči i uši. Oči mu se zamutile. Andrej Jefimič shvati da je to kraj...

Dođoše bolničari, uhvatiše ga za ruke i noge i odvukoše u kapelu. Tamo je ležao na stolu otvorenih očiju i mjesec ga je noću obasjavao. Ujutro dođe Sergej Sergejič, pobožno se pomoli pred raspećem i zaklopi oči svome bivšem šefu.

Sjutradan su Andreja Jefimiča sahranili. Sahrani su prisustvovali samo Mihail Averjanič i Darjuška.

Šizofrenija je bolest fusnote

Ranih 80-ih na poziv Filipa Davida rumunski reditelj Lučijan Pintilije, pod zabranom da radi u svojoj zemlji, režirao je tv-dramu Paviljon broj 6 u kojoj je Nikitu igrao Pavle Vujisić, Ivana Dmiriča Gromova Zoran Radmilović, a dr Andreja Jefimiča, izvrsno, Slobodan Perović. A igrali su i Branko Pleša, Ljuba Tadić, Stevo Žigon...I to je ponajbolja tv-drama u povijesti jugoslovenske televizije. To je jedna fusnota. Druga fusnota biće o priči Filipa Davida Skaska o nebeskim kočijama. Treća fusonta, Sibe Miličić, Život je san ludnice. Četvrta fusnota filmovi o šizofreniji Šok koridor, Sati, Slike, Stanar... Peta fusnota snovi Bunjuela i Kurosave. Šesta fusnota priča Petra Kočića Grob Slatke Duše. Sedma fusnota o priči Glumac Antona Pavloviča Čehova, a postoji li ta priča?

Osma fusnota o filmu Konformist Bernarda Bertolučija. Ili kako Andrej Jafimič iz konformizma pređe u bolest. Šizofrenija je bolest fusnote i zato bolje da se probudim u zapisu Srce je lopta: Padale su krupne pahulje snijega na igralištu gimnazije. U visini penala hvatao sam voleje. Ciljao sam u prečku. Pogodio bih pet od deset, sedam od deset, jednom i osam od deset. Loptu mi je iz ruke bacao moj mlađi drug Koko Makrid. Stopalo mi se bilo užarilo. Dolazi uvjek nasmijani Bato Marić, i on je u trećem gimnazije, matematički smjer. - Kako možeš da stojiš na ovoj poledici? Već dva školska časa kroz prozor učionice gledam šta radiš. Ajde kući, molim te, pomodrio si. - Hoćeš li da ostaneš dok ne pogodim deset od deset? Pa da pimplujući loptu dođem do svoje Mansarde. - Ne može ni Garinča po cio dan da šutira da pogodi deset od deset. Po ovom snijegu loptu ne možeš dovesti ni do kapije gimnazije. - Ko zavitla srce u visinu, pogodi. - U vrućici si. - Pogodiću, da se opkladimo u kartu za kino, da se opkladimo u srce. - Prihvatam opkladu. Vidiš li da noć pada već u podne? Kreni i guraj tu loptu ispred sebe.

Bjelina, vrućica. Nož se ne vidi u toj svjetlosti. I ne treba mi. Iščupam srce u jednom zamahu. Ne prospem nijednu kap krvi. Stavljam srce na dlan. Blago ga bacim na ris desne noge, da ga pripitomim. Počinjem da pimplam: desna - lijeva, lijeva - desna, desna - lijeva. U redu je. Prolazim pored kuća Adžajlića, Šućura, Bulajića. Neko je zaboravio bijeli lencun na žici za sušenje. Otvara se kapija gimnazije. Prelazim ulicu Narodnih heroja. Već sam na drugom trotoaru. Neko dijete pije vodu na česmi doktora Keslera. - Udari mi jače da mi krv brže prostruji. Poslušam srce. I srce leti visoko. Okićeno smrznutim pahuljama, primam ga lako na ris. Ris ili... Zaboravio sam da kažem da sam bos. Ulazim u Vardarsku ulicu. Iz kuće Ivovića dopire miris pržene američke kafe, rade mašine u štampariji, ulaze vatrogasna kola u garažu. Preko puta, kuća Miljanića, na prozoru slika Voja Stanića Prenoćište. - Udari me još jednom. Volim da letim. Poslušam srce.

Uz ritam čekića dopire laka italijanska arija iz obućarske zadruge Zelengora. Pjevaju šusteri. Trepere plohe stakla u radnji Jošanovića, u Karađorđevoj ulici. Stigli smo pred kapiju Mansarde. - Hoćeš li da i uz stepenice pimplam loptu? - Ne, ne, vjerujem da si pogodio deset od deset. Bježim, idem kući. Pored mene proletjela je okrvavljena lopta. Popela se uz stepenice, otvorila vrata i otišla u moju sobu. Na stolu Zorka mi bješe postavila ručak. Pržena jaja, kozji sir, kruh. I jedan negro bombon. Odžačarska sreća. Blista bijela platnena salveta. Nas dvoje smo sami na Mansardi već pola godine. Krvava lopta u mojoj sobi udara o zidove. Vježba dupli pas. Otvaram vrata, lopta izleće kroz prozor. Prozor ili ogledalo. Ja sam zrcalo. Kad je Zorka došla da pospremi sto, moja klonula glava počivala je na raširenoj bijeloj platnenoj salveti. Iz lijeve sljepoočnice tekao je tanak mlaz karatamne krvi. Ostali su njeni vreli prsti u mojoj ledenoj kosi. U mojim grudima raste nar. Mrtvo, otvoreno oko, kao kod ubijenog jelena. Sljepoočnice mi odbijaju vrijeme na uri tačnoj i večnoj. Ah, kad bi se još srcu moglo reći: ne žuri. Da je ovo san, budio se ne bih.

(23. maj, Dan šizofrenije. Tekst je pročitan na Festivalu L(j)udila, organizacija MentalHub i Kulturni centar LAB, Novi Sad)

Preporučujemo za Vas