ARHITEKTURA

Neobičan susret sa Anom Arkadijevnom

Pošteno bi bilo dati drugačijoj omladini šansu (prije nego što drugačija omladina shvati da se ne razlikuje - toliko baš - od obične omladine). Pa ako krene po zlu - mogu da izađem na ariju...

5927 pregleda 1 komentar(a)
Dramski studio “Prazan prostor”, Ana Karenjina, Foto: Ana Kašćelan
Dramski studio “Prazan prostor”, Ana Karenjina, Foto: Ana Kašćelan

Here we are now, entertain us

Nirvana, Smells Like Teen Spirit

Bog mi je svjedok da sam osjetio zericu neke alternativne energije u najavi pričice o Tolstojevoj Ani Karenjinoj u interpretaciji DS “Prazan prostor” - te uzeh u ozbiljno razmatranje pitanje: da li da ovjerim to?

Prazan prostor, per se - nešto je čemu nijedan arhitekt (mladi) ne može da odoli - bez obzira što nijesam gajio iluziju da je DS “Prazan prostor” u stanju da me iznenadi - po bilo kojoj osnovi - ali, ako ćemo pravo, pošteno bi bilo dati drugačijoj omladini šansu (prije nego što drugačija omladina shvati da se ne razlikuje - toliko baš - od obične omladine). Pa ako krene po zlu - što je vrlo realna mogućnost kad je, općenito, riječ o alternativi - mogu da izađem na ariju...

OK, premijera nije dolazila u obzir - jer ne bih mogao da podnesem sve te ljude koji bi došli na premijeru. Sigurno bi to bili dobri i interesantni ljudi - svi odreda - ali pouzdano znam - svo moje iskustvo ukazuje upravo na to - da ne bih mogao da podnesem svu tu podgoričku alternativu na jednom mjestu.

Dakle, subota (12. jun) je otpala - a otpala je i nedelja - u finalu Roland Garrosa je bilo previše “nevjerovatne psihofizičke potrošnje”, kako reče gospodin Šofranac.

Ponedeljak, 14. jun. Okupah se, obukoh čiste gaće, majicu i čarape - i pravo u Masline - na bajsu - jer ne bi bilo primjereno da se na tom mjestu pojavim u mom crnom BMW 440i Gran Coupé. Na glavnoj kapiji Kasarne “Masline” zatekoh tri djevojčice - koje su se, ispostavilo se, našle na tom mjestu istim povodom. Zajedničkim snagama ustanovismo, nakon nekih tri minuta, da se ne nalazimo na pravom mjestu - da nije riječ o Kasarni “Masline” - nego o Kasarni “Zagorić” - ako se onaj kompleks podno Gorice - nekih 300 m od Mosta “Vaka Đurovića” - tj. Vezirovoga mosta - Ulicom “II. Crnogorskog bataljona” u pravcu sjevera, pa odmah desno - može nazvati kasarnom.

I kako to da se neki od podgoričkih građevinskih magnata nije sjetio da pomete to i podigne par velelepnih stambenih zgrada na tom jedinstvenom mjestu...

I nije mi jasno otkud sad II crnogorski bataljon - ako znamo da je Vasilije Đorov Đurović - Vako, od milošte - do pogibije na Sutjesci (ladnoj vodi) 9. juna 1943. godine, predvodio IV bataljon, IV Proleterske crnogorske udarne brigade...

Ako imamo Ulicu “Vaka Đurovića” - koja ide od Milenijuma, lijevom obalom Morače, do Vezirovoga mosta - ili Mosta “Vaka Đurovića”, ako vam je tako draže - zašto u produžetku te ulice imamo Ulicu II crnogorskog bataljona - a ne Ulicu “IV bataljona, IV Proleterske crnogorske udarne brigade? Vakove proslavljene brigade?

Kako bilo, kad se (konačno) nađoh na licu mjesta - opet zatekoh tri djevojčice (novi set djevojčica), koje me obavijestiše da sam zakasnio. Polazeći od te činjenice, djevojčice su učinjele sve da mi srede ufur - ali ta vrata ostadoše zamandaljena. Bilo je tu intenzivnog porukanja između djevojčica spolja i neke djevojčice unutra - po pitanju urgencije da mi se omogući uvid u dešavanja unutra - za koje vrijeme sam bio u jedinstvenoj prilici da uživam u audio prijenosu predstave. Sve se odvijalo odmah tu - na metar od nas - iza prozora te garaže i nekakve crne draperije koja je bila razvučena preko prozora - iz razumljivih razloga - da bi se ispostavilo, na moje nemalo iznenađenje, da sve tri djevojčice znaju napamet kompletan tekst - sve što glumci izgovaraju - izgovarale su i djevojčice. Bilo je tu neke nepatvorene alternativne energije, moram priznati. Cijela ta situacija je bila vrlo alternativna.

Kad već pomenuh glumce - konstatovao bih da glasovne i izražajne mogućnosti glumaca nikako nijesu bile adekvatne izuzetno zahtjevnim akustičnim svojstvima praznog prostora koji se nalazio iza stakla i draperije. Sve je to zvučalo pomalo... studentski - mislim da je to prava riječ. Moralo je to i glasnije i izražajnije, molim vas.

Za nekih sat i 40 minuta će pauza, reče mi jedna od djevojčica. Završava se prvi čin. Tada biste, veli, mogli da uđete i da pogledate drugi čin. Koliko traje ta predstava, lele mene danas i dovijeka? Traje, veli, četiri i po sata. Koliko?! Četiri i po sata. Četiri i po sata?! Od 19:00 do 23:30. To je, otprilike, Kum i po?! Kum i po, veli, ali je ova predstava bolja od sva tri Kuma zajedno. O, rekoh, pa onda moram to da ovjerim! Kad ću opet biti u prilici da ovjerim Anu Karenjinu u verziji Praznog prostora? Sjutra. Sjutra?! Sjutra. OK, rekoh, onda se vidimo sjutra.

***

U međuvremenu sam primio pozivnicu sljedeće sadržine:

“Poštovani,

Kraljevsko pozorište “Zetski dom” u utorak, 15. juna 2021. godine u 12 sati organizovaće događaj Arhitektura sjećanja - 110 godina od smrti Josipa Sladea Šilovića.”

O, rekoh, lijepo...

“Znameniti arhitekt i projektant “Zetskog doma” (originalne verzije Zetskog doma, molim vas - aktuelna verzija u znatnoj mjeri odudara od originalne - pogotovo u interijeru - op.a.) dao je nemjerljiv doprinos urbanizmu i graditeljstvu brojnih kapitalnih objekata u Crnoj Gori, od kojih su mnogi i danas u upotrebi.”

O, rekoh, raduje me to...

“Tim povodom, pozivamo Vas da prisustvujete događaju na kojem će govoriti: Aleksandar Kašćelan, gradonačelnik Prijestonice; Slobodan Bobo Mitrović, arhitekt; prof. dr Aleksandar Čilikov, istoričar umjetnosti i Luka I. Milunović, teatrolog. Moderator je Damir Bučan, arhitekta i univerzitetski predavač.

S poštovanjem,

Kraljevsko pozorište “Zetski dom””

O, rekoh - sad se osjećam kao Buridanov magarac - kojemu se privoljeti plastu? - Ani Karenjinoj u izvedbi Praznog prostora ili pak gospodinu Slade - Šiloviću? Previše bi bilo psihofizičke potrošnje kada bih odlučio da ispratim oba događaja - te u to ime izvadih euro iz džepa i zamolih ćerku da baci taj euro u vazduh - da se zavrti - pa ako bude glava, idem na Anu Arkadijevnu - ako bude pismo, idem na Slade Šilovića.

I što da vam kažem - ćer i ja smo cijelih sat vremena tražili i tražili i tražili taj euro nakon što je poletio - čak smo i mobilijar pomicali - da bismo, na koncu, došli do zaključka da mora da ga je progutala nečastiva sila...

“Nek’ ‘ad proždre”, rekoh, “pokosi satana!”

I tako ne ovjerih ni nesrećnu Ruskinju - ni Slade Šilovića...

O, izgleda da sam ispucao za danas...

Nastavak u narednom, ili u nekom od narednih brojeva...

Preporučujemo za Vas