srpski pisac o književnom i prevodilačkom radu i nastavku hita "Firentiski dublet"

Skrobonja za "Vijesti": Željeli smo samo da napišemo priču koja nas je zaokupila i donijela nam ogromno zadovoljstvo

Sa kolegom Ivanom Nešićem, 2020. godine objavio je knjigu “Firentinski dublet - Sfumato”, koja je osvojila publiku, “majstorski povezujući tajnu istoriju, stimpank i horor u zavodljivu književnu majstoriju u kojoj uživa svaki ljubitelj fantastike”

3578 pregleda 114 reakcija 0 komentar(a)
Skrobonja, Foto: https://rs.n1info.com
Skrobonja, Foto: https://rs.n1info.com

Goran Skrobonja, srpski pisac horora i fantastike, dobitnik je Zlatnog zmaja, međunarodnog priznanja za doprinos razvoju fantastične književnosti u regionu.

Sa kolegom Ivanom Nešićem, 2020. godine objavio je knjigu “Firentinski dublet - Sfumato”, koja je osvojila publiku, “majstorski povezujući tajnu istoriju, stimpank i horor u zavodljivu književnu majstoriju u kojoj uživa svaki ljubitelj fantastike”.

Skrobonja, koji će biti gost predstojećeg Regionalnog festivala fantastične književnosti REFESTICON 21 u Bijelom Polju, u razgovoru za “Vijesti” najavljuje skori izlazak iz štampe drugog toma “Firentisnkog dubleta - Kjaroskuro” i nada se da će i čitaoci biti jednako zadovoljni načinom na koji su on i Nešić odgovorili na sva pitanja koja su postavili u prvoj knjizi.

Korice drugog toma “Firentinskog dubleta”
Korice drugog toma “Firentinskog dubleta”foto: Laguna/Privatna Arhiva

Dolazite u Bijelo Polje na festival Refestikon gdje će vam biti dodijeljeno priznanje Zlatni zmaj za doprinos razvoju fantastične književnosti u regionu. Koliko Vam znače nagrade? Koliki je, prema Vašem mišljenju, značaj bjelopoljskog festivala za ovaj književni žanr?

Uvijek volim da posjetim Bijelo Polje, ne samo zbog izuzetne gostoprimljivosti domaćina i organizatora festival Refestikon, već i zbog toga što je ova manifestacija uspostavila izuzetno vrijednu tradiciju promovisanja i podsticanja književnog stvaralaštva u žanru fantastike u, kako se to kaže, regionu - a to u slučaju Refestikona znači praktično cijelu bivšu SFRJ. Među stvaraocima koji su dosad nagrađeni Zlatnim zmajem nalaze se i tako velika imena poput Zorana Živkovića ili Filipa Davida. U tom smislu, zaista prija biti u društvu laureata ove nagrade, s obzirom na to da žiri koji je dodjeljuje vrlo pažljivo procenjuje „minuli rad“ pregalaca na polju književne fantastike.

Za osnovnu ideju zaslužan je Ivan. Prije desetak godina iznio mi je svoj koncept za novelu u kojoj bi Milovanu Glišiću povjerio neočekivanu i specifičnu ulogu. U to vrijeme, on je bio veliki poštovalac TV serije „Criminal Minds“ - koju sam i ja volio - i smislio je način da poveže Glišića, Savu Savanovića i kriminološku tehniku tzv. profajlinga. A onda je to podigao na još viši nivo predloživši da Glišić - taj prvi profajler modernog doba, zaslužan za hvatanje serijskog ubice Save Savanovića koji je svoja ubistva prikrivao kao napade vampira (i tako dao Glišiću inspiraciju za pripovijetku „Posle devedeset godina“), odlazi u London na zahtjev Skotland jarda kako bi tamošnjoj policiji pomogao da uhvate - Džeka Trbosjeka

Posljednjih godinu i po dana, od kada traje pandemija, realnost koju živimo ozbiljno konkuriše Vašem najužem književnom interesovanju. Kako ste „preživjeli“ ovaj period - lično i književno?

Svako od nas prošao je kroz različita iskušenja. Od početka pandemije pa do pred sam kraj godine, sa porodicom sam se navikavao na sva ta ograničenja „normalnog“ života koje je kovid donio. Što se posla tiče, tu za mene nije bilo neke velike promjene - ionako radim „od kuće“, bilo da je riječ o prevođenju ili pisanju, ali policijski čas, gušenje društvenog života i ukidanje gotovo svih kulturnih dešavanja - to je bilo daleko teže podnijeti. Onda nam je korona u decembru pokucala na vrata. Moja mlađa kćerka je snimala svoju prvu autorsku pjesmu u jednom poznatom beogradskom studiju, i pomagali smo joj njen dečko i ja, pa nas je nekoliko dana poslije završenog snimanja i miksa vlasnik studija pozvao i rekao da je dobio simptome i da je pozitivan na kovid. Tako smo se zarazili svi - ja sam čak proveo nedjelju dana u bolnici - ali na svu sreću, imali smo lakši oblik sa simptomima koji su bili ograničeni na povišenu temperaturu i gubitak čula ukusa i mirisa. Potom je korona izgubila interesovanje za nas i pustila nas na miru. Starija kćerka je sa svojim dečkom u međuvremenu bila u Švedskoj, a onda joj se pridružila i mlađa. Supruga i ja smo se konačno vakcinisali ruskim Sputnjikom V u maju, i nadam se da su dani pandemije konačno iza nas - iza svih nas.

Kada bismo mogli o čekivati nastavak, drugi dio „Firentinskog dubleta“ - Kjaroskuro - koji ste pisali sa Ivanom Nešićem, i nove avanture Milovana Glišića?

Veoma sam radostan zbog toga što mogu da kažem da je knjiga „Firentinski dublet - Kjaroskuro“ u štampi i da je samo pitanje dana kada će se pojaviti u knjižarama. Ivan i ja smo bili dosta vrijedni u prvoj polovini ove godine i završili smo knjigu u grozničavom ritmu, na veliko zadovoljstvo kako nas samih, tako i naše urednice u „Laguni“. Nadam se da će i čitaoci biti jednako zadovoljni načinom na koji smo odgovorili na sva pitanja koja smo postavili u prvoj knjizi („Firentinski dublet - Sfumato“).

Specijalni vizual koji su autori uradili u saradnji sa ilustratorom Željkom Pahekom
Specijalni vizual koji su autori uradili u saradnji sa ilustratorom Željkom Pahekomfoto: Laguna/Privatna Arhiva

Generacijama bivših Jugoslovena prva pomisao na iskonski strah je Kadijevićeva „Leptirica“ nastala po motivima Glišićeve pripovijetke „Posle devedeset godina“. Kako ste došli na ideju da od pisca realističke pripovjetke 19. vijeka napravite vrsnog detektiva, koji pomaže i Skotland jardu, putuje Orijent ekspresom, družeći se sa Bremom Stokerom...?

Za osnovnu ideju zaslužan je Ivan. Prije desetak godina iznio mi je svoj koncept za novelu u kojoj bi Milovanu Glišiću povjerio neočekivanu i specifičnu ulogu. U to vrijeme, on je bio veliki poštovalac TV serije „Criminal Minds“ - koju sam i ja volio - i smislio je način da poveže Glišića, Savu Savanovića i kriminološku tehniku tzv. profajlinga. A onda je to podigao na još viši nivo predloživši da Glišić - taj prvi profajler modernog doba, zaslužan za hvatanje serijskog ubice Save Savanovića koji je svoja ubistva prikrivao kao napade vampira (i tako dao Glišiću inspiraciju za pripovijetku „Posle devedeset godina“), odlazi u London na zahtjev Skotland jarda kako bi tamošnjoj policiji pomogao da uhvate - Džeka Trbosjeka. Kada mi je sve to ispričao uz pivo, u kafani, znao sam da je to zamisao koja nadilazi format novele i zaslužuje roman. Zamolio sam ga da se strpi i pristane na to da taj roman napišemo zajedno. Evo, gotovo čitavu deceniju kasnije, taj naš veliki zajednički poduhvat konačno je pri kraju.

Kako ste se pripremali za rad na „Firentinskom dubletu“, s obzirom na brojne istorijske ličnosti koje su postale Vaši književni likovi? Da li je više autentičnog ili fenomenalne alternativne istorije i istorije književnosti?

Dok smo pisali, željeli smo da stvorimo ambijent i atmosferu što bližu stvarnom kraju devetnaestog vijeka u Srbiji i Velikoj Britaniji. Zbog toga su gotovo svi glavni likovi - od Tase Milenkovića, prvog učenog srpskog policajca, te Čedomilja Mijatovića, političara i diplomate sa fantastičnom biografijom i životnom pričom - preko inspektora Aberlina i detektiva Rida koji su zaista vodili istragu o Trbosjeku - pa do kraljice Viktorije, velikog glumca Henrija Irvinga ili Žane Magr Djelafoa, stvarnog ženskog Indijana Džonsa iz tog perioda - autentični, ali ne samo to. Ukoliko čitalac poželi da provjeri u izvorima ili na internetu bilo koju od tih autentičnih ličnosti, ustanoviće ne samo da je ona predstavljena u knjizi maksimalno vjerno, već i da je u tom konkretnom periodu zaista mogla da se nađe u Beogradu ili Londonu i učestvuje u opisanim događajima. Na kraju druge knjige naveli smo spisak izvora - knjiga, video-snimaka i internet stranica za sve one radoznalce koji bi željeli malo više da saznaju o nekom konkretnom akteru, događaju ili istorijskim okolnostima.

Da li je književnosti srpsko-hrvatskog govornog područja nedostajalo djelo poput „Firentinskog dubleta“ - kombinacija književnosti fantastike, alternativne istorije, horora i detektivskog romana? Kakav je odgovor publike na ovu vrstu romana, s obzirom na činjenicu da stalno slušamo u tome da se sve manje čita, pogotovo kvalitetna književnost?

Nisam siguran da znam odgovor na ovo pitanje. Činjenica je da već postoje romani koji na sličan način kombinuju fikciju i fakte, istoriju i maštu, ili različite žanrove. Ni Ivan ni ja nismo sjeli da pišemo ovu knjigu sa idejom da će to biti upravo takva kombinacija ili mješavina. Željeli smo samo da napišemo PRIČU koja nas je zaokupila, zainteresovala, postavila prilično izazovne prepreke pred nama i donijela nam ogromno zadovoljstvo kada smo došli do završetka. Ukoliko u većini budu oni čitaoci koji neće poželjeti, pošto okrenu posljednju stranu, da traže natrag novac koji su dalji za „Firentinski dublet“, za nas će to biti znak da smo uspjeli.

Prošle godine objavili ste zbirku kratke proze „Klopka i druge priče“, kako ste zadovoljni prijemom ove knjige, s obzirom da se gotovo poklopila sa pojavom kovida-19? Koliko je književnost imitirala stvarnost ili je bilo obratno?

Slušala sam u jednom online intervjuu Vašu gotovo nevjerovatnu priču o tome kako je došlo do prevoda knjige „Sva Teslina deca“ na japanski jezik. Da li imate informacije kako je knjiga prošla kod publike u Japanu?„Klopka“ se pojavila neposredno pred opšte zatvaranje i ako se to uzme u obzir, prošla je relativno dobro - pogotovo ako se ima u vidu i to da su zbirke priča (moram priznati, iz meni nerazumljivog razloga) manje privlačne za čitaoce nego romani, i svaki izdavač donekle rizikuje kada odluči da objavi kratku prozu nekog domaćeg, pa i stranog pisca. Što se romana „Sva Teslina deca“ tiče, u Japanu je ovog mjeseca trebalo da bude objavljen drugi tom, jer je izdavač tako podijelio knjigu, pa ćemo sačekati da tamošnji čitaoci steknu cjelovit utisak. Inače, u Japanu su rijetki prevodioci sa srpskog i uglavnom u poodmaklim godinama, tako da su dosad tamo objavljivani uglavnom prevodi velikana poput Njegoša, Andrića ili Kiša. A evo sada i - Skrobonje. Naravno da me to čini izuzetno ponosnim.

I sami se bavite prevodilačkim radom...da li sada radite na nekom prevodu?

Da, prevodim zapravo neprestano. U Srbiji je izuzetno agilno strip-izdavaštvo pa sam nedavno dobio tu priliku da za „Čarobnu knjigu“ prevedem dva toma Princa Valijanta, a što se proze tiče, upravo za „Lagunu“ radim na prevodu treće knjige iz trilogije velikog Ijana Mekdonalda „Luna“. Poslije toga me čeka jedan istinski klasik nastao na polovini prošlog vijeka - „Grad kao Elis“ Nevila Šuta...

Preporučujemo za Vas