U SUSRET 13. JULU: TITO U CRNOJ GORI

“Gdje je god bilo najteže, ja sam slao Crnogorce”

Tito je zatim govorio o filmu Bitka na Neretvi za koji je rekao da je “jaka srvar, u Japanu je sada na prvom mjestu, meni se jako sviđa, a Veljko Bulajić je vrhunski reditelj”

55828 pregleda 100 reakcija 101 komentar(a)
Spomenik Titu u Podgorici, Foto: Savo Prelević
Spomenik Titu u Podgorici, Foto: Savo Prelević

Upitah, jedaman, Oskara Daviča, da li je Slobodan Radenik nekakav brat Mići iz Pesme?

- „Braća“ su bili koljači. Mića bi mogao biti mlađi Slobodanov drug - odgovori mi, pomalo ljutito, Davičo, Jevrejin, može biti najbolji srpski pjesnik.

A rođeni Beograđanin, Koča Popović, pariški đak, komandant slavne Prve proleterske brigade, veli:

- Tito je bio izuzetno obdaren vojskovođa; u ratu i poslije njega bio je nezamjenjljiv...

Volio je Tito slobodarski crnogordki narod; divio se njegovom junaštvu.

Proglas Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije 25. jula 1941. godine, poziv radnicima, seljacima i građanima, koji neće da budu robovi omraženih fašističkih osvajača, da se ujedine i skinu tuđi jaram s vrata.

Crnogorci su prvi podigli ustanak protiv fašističkog okupatora.

Partija poziva narode da se ugledaju na Crnogorce...

„Na ustanak srpski narode! Ugledaj se na Crnogorce, narod koji je ustao da zbaci okupatorski jaram italijanskih fašista“, kaže se, pored ostalog, u Proglasu.

Heroina Radosava

U sjećanju, Vasojevka, Radosava Krdžić, heroina iz Mašnice kod Murine, znamenita Crnogorka, žena od kamena - čija je posljednja poruka, prije nego što su je italijanski okupatori, u Andrijevici, 14. septembra 1941. strijeljali, bila da se ponosi, što je stupila na mušku stopu, i da će iz njene krvi iznići sloboda. A posljednja želja, igla-zakučaljka, kako bi oko svojih nogu skupila suknju, da se, kad je strijeljaju, ne otkrije - da se, ne ni mrtva, ne obruka...

I: piše mi iz Beograda, 31. marta 2018. prijatelj, drugar još s Pravnog, nedavno preminuli crnogorski pisac, Dobrašin Jelić.

„Slobo,

Izimismo se. Umalo da napišem: izimismo se, izgleda. Ali, ne izgleda, no se izimismo. Uskoro ću, vjerovatno u izdanju Društva đaka Beranske gimnazije, objaviti knjigu poezije, koju posvećujem Radosavi Krdžić“.

Moj dobri drug, Dobrašin!

A Tito, septembra 1959. za ručkom, u nikšićkom „Onogoštu“, u prisustvu Đoka Pavićevića i Nikole Kovačevića, kaže:

- Crnogorci su predstavljali jezgro Narodnooslobodilačke borbe. Gdje je god bilo najteže, gdje je bilo stani-pani, ja sam slao Crnogorce...

Tito sa svojim borcima na čelu kolone. Pjevao je crnogorski pjesnik, prvoborac, Mirko Banjević: Po ovom tvrdom kraju/ suvu, kamenitu/ projezdi Tito na konju/ konju vilovitu...

Partizanske brigade bile su sastavljene najviše od omladine, radnika, studenata i seljaka.

Čerčil saznaje istinu

Od ljeta 1941. kralj Petar i izbjeglička jugoslovenska vlada nalazili su se u Londonu. Tada je britanska vlada, očekivano, podržala rojalistički opredijeljene četnike Draže Mihailovića, a suprotstavila se partizanima koje su predvodili komunisti. Međutim, britanska obavještajna služba, uspješno je „hvatala“ poruke između njemačke vrhovne komande i njenih zapovjednika na mnogim frontovima, a pogotovo u Sredozemlju. Državniku kao što je Čerčil nijesu promakle neke nelogičnosti; uvidio je da se u Jugoslaviji odvijaju događaji o kojima nije bio na odgovarajući način obaviješten.

Nekako u isto vrijeme, mladi, tridesetjednogodišnji kapetan Bil Dikin, oksfordski docent, koji je radio u Vrhovnoj komandi za Srednji istok i bio zadužen za jugoslovenska pitanja, na osnovu niza informacija, primijetio je da su navodni uspjesi četnika preuveličani i sugerisao veću pažnju na vojne akcije partizana.

Britanski premijer Vinston Čerčil je 1943. odlučio da u okupiranu Jugoslaviju pošalje brigadira Ficroja Maklina, za ličnog izaslanika i komandanta Britanske vojne misije pri partizanima. Rekao je:

- Mi želimo odvažnog izaslanika kod tih smionih i progonjenih gerilaca.

Ficroj Maklin tajno se 17. septembra 1943. padobranom spustio u Titov štab đe je ostao sve do kraja rata i bio direktna veza Tita i Čerčila.

Čovjek od velikog Čerčilovog povjerenja, Maklin, iskusan diplomata i obavještajac, dobar pisac, slao je svom premijeru briljantne izvještaje, na osnovu kojih je britanska vlada krajem 1943. uskratila podršku četnicima Draže Mihailovića i odlučila da svu pomoć pruži partizanima. Ta odluka imala je i veliku moralnu vrijednost; narod je uvidio da partizani nijesu sami.

Energija tigra

U jednom od prvih izvještaja, Maklin je ukazao na Titovu iznenađujuću širinu da sagleda obje strane nekog pitanja prije nego što donese odluku.

Zatim će Maklin reći: „Tito je ličnost koja je uticala na tok istorije“.

Maklin Tita pažljivo analizira i šalje Čerčilu izvještaj: „Čvrsto građen, željeznosive boje kose. Njegovo pravilno, jasno isklesano lice, bilo je mršavo i jako opaljno suncem, usta nemilosrdno odlučna. Njegovim svijetloplavim očima ništa nije moglo umaći. U njemu je bila zbijena energija tigra spremnog na skok. Dok je govorio izraz mu se često i brzo mijenjao, čas obasjan nenadanim smiješkom, čas izmijenjen ljutnjom, čas opet ozaren pogledom razumijevanja. Imao je ugodan glas, ali koji je znao naglo postati strogim; odjeća mu je bila uredna i prikladna: obična vojnička bluza bez čina i pantalone, za pasom pištolj u kožnoj futroli, na kapi mala crvena petokraka zvijezda; na prstu, sasvim neočekivano, brilijant!“

Taj prsten nosio je do karaja života.

Čini se da je to bila sva Titova imovina, jer nikakvih drugih vrijednosti nije imao. Za mnoge poklone koje je dobijao u zemlji i inostranstvu govorio je da pripadaju narodu...

Na jednog deset zvijeri

Pjevao je Branko Ćopić: Deset na jednog u kišnoj noći,/ a mi smo umorni bili,/ bili smo gladni i mokri/ na jednog deset zvijeri...

U Petoj ofanzivi poginulo je šesnaest crnogorskih narodnih heroja. Tito je ranjen nedaleko od položaja Četvrte crnogorske proleterske brigade. Bilo je to 9. juna 1943. godine. Tada je poginuo Titov pratilac Đuro Vujović.

Bitke i na Goranskom... Junaštvom i nadčovječanskim naporima, partizani su uspješno odolijevali neprijatelju.

Njemci su izbili na Sinjajevinu, krenuli ka Lever Tari, da zatvore jedan od posljednji partizanskih izlaza iz Pive, kod Mratinja. Iznemogle, izgladnjele partizanske jedinice na juriš su uspijevale da potisnu dobro naoružane Njemce. Prethodno su partizani uništili italijanski garnizon na Javorku kod Nikšića.

U Barama Žugića, 6. avgusta 1970. Slijeva: autor teksta, zatim Tomo Žugić, Tito, Periša Vujošević i Alit Selhanović
U Barama Žugića, 6. avgusta 1970. Slijeva: autor teksta, zatim Tomo Žugić, Tito, Periša Vujošević i Alit Selhanović foto: Privatna arhiva

Od početka maja 1943. godine, neprijateljske jedinice su nastupale prema Durmitoru, Magliću i Sutjesci. Borbe su vođene po crnogorskim planinama, kanjonima, dolinama, protiv šest puta brojnijeg i do zuba naoružanog neprijatelja...

Imao sam priliku kao mlad novinar da pratim neke Titove posjete Crnoj Gori. Bilo da je u pitanju puštanje u saobraćaj pruge Bar-Beograd, zatim njegove aktivnosti tokom liječenja u Institutu „Dr Simo Milošević“ u Igalu; tu je i posjeta Žabljaku od 6. do 8. avgusta 1970. godine, koja mi je posebno ostala u sjećanju, možda i zato što se odvijala u opuštenoj atmosferi.

Sjećao se Tito ratnih durmitorskih dana.

- Ovdje je bio centar odakle smo se raspoređivali, ovdje je bilo strategijsko mjesto gdje smo mogli malo mirnije raditi, ovdje su donesene odluke za naš marš u Bosnu - kazao je Tito. - Mi smo od samog početka znali kakve snage ovaj narod posjeduje da bi se odupro okupatoru. A Prva proleterska je bila jezgro borbe. To se ne može zaboraviti...

Trinaestog jula 1951. došao je da s crnogorskim narodom proslavi desetogodišnjicu Trinaestojulskog ustanka.

- Druže Tito, dobro došao kod svog crnogorskog naroda, u svoju socijalističku Crnu Goru, u svoj Titograd - dočekao ga je Blažo Jovanović. - Tvoj dolazak udvostručio je ionako veliko slavlje na dan desetogodišnjice Trinaestojulskog ustanka. To što ti ovdje zajedno s nama proslavljaš tu desetogodišnjicu, najveći datum u istoriji Crne Gore, čini naročito veliku radost svih naših ljudi...

Crnogorski narod cijeni slobodu

Na prepunom titogradskom Trgu Ivana Milutinovića (danas Trg nezavisnosti) Tito je rekao:

- Crnogorski narod je znao, kroz čitavu svoju istoriju a danas zna još više, da cijeni slobodu. Crnogorski narod je u toku oslobodilačke borbe dao nebrojene žrtve, a njegovi sinovi i kćeri učinili su velika herojstva - istakao je Tito. - Takoreći djeca, crnogorski mladići i djevojke prošli su u neprekidnim borbama gotovo sve djelove naše zemlje noseći ideju bratstva i jedinstva. Ja nikada neću zaboraviti sinove crnogorskog naroda kada su zajedno s proleterskim brigadama sinova Srbije i drugih prelazili u Bosnu, skoro bosi i gladni, ali sa izrazom radosti na licu i spremni na najveće žrtve. Sjećam se kad su ginuli na Sutjesci i kad su valovi te rijeke nosili mladiće i djevojke, pokopavajući ih u svojoj utrobi. To su bili veliki dani na koje crnogorski narod ne može i ne smije nikada zaboraviti...

Pošto je naglasio „da smo srećni što smo se otkačili od Staljina i ostalih trabanata“, Tito je na poznatom titogradskom trgu, promovisao svoju, kako je rekao, lozinku:

- Treba da radimo kao da će biti sto godina mir, a da se pripremamo kao da će sjutra netko da napadne našu zemlju! Neka živi i prosperira herojska Crna Gora!

Tito i Lalić

...Žabljak, 8. avgusta 1970. Jutarnja šetnja pored Crnog jezera. Raspoložen, Tito u šali veli:

- Kad Bosanci razgovaraju, kažu riječ, pa pljucnu, pa opet riječ, pa pljucnu, i tako...

Gorostasni Durmitor; neko reče: ima divokoza! Tito se trže, manirom iskusnog lovca pogleda durmitorske vrhove, upita?

- Jel’ ima dobrih kapitalaca!? E, pa, ne bih se žalio penjati, tako da ga mogu dobiti na petsto, šesto metara...

Iz Virpazara, đe je bio stacioniran, dopremljen je milicijski motorni čamac kojim će Tito prošetati Crnim jezerom. Bio je, za svaki slučaj, još jedan rezervni. U čamac su ušli Tito, Vidoje Žarković, dva generala, Jovanka Broz i, naravno, motorista Tomo Stijepović. Kad je pokušao da pokrene motor, nije odmah uspio, verglao je, verglao, pa je čamac trznuo, brže krenuo i već su se čuli prijedlozi da se pređe u drugi, rezervni čamac. A Tito, pokazujući na motoristu Toma Stijepovića, reče:

- Pustite ovog momka da radi svoj posao!

Plovidba Jezerom uspješno je nastavljena.

- Kad sam čuo Tita, meni se razvedrilo! - veli motorista Tomo Stijepović.

Razgovor s Mihailom Lalićem na Žabljaku
Razgovor s Mihailom Lalićem na Žabljakufoto: Privatna arhiva

Trećag dana boravka na Žabljaku, 8. avgusta 1970. u borovoj šumi, neposredno uz Crno jezero, priređen je svečani ručak. Bila je velika trpeza, napravljena od dasaka, u obliku pravougaonika, tako da su brojne zvanice sjeđele i sa spoljne i sa unutrašnje strane trpeze.

Tito je saznao da se tu nalazi Mihailo Lalić i od Vidoja Žarkovića i Veselina Đuranovića, zatražio da učine da se sretne s njim.

Lalić je sio naspram Tita.

U mom novinarskom bloku ostalo je zapisano:

- Druže Laliću - obratio se Tito piscu - čitao sam Vaša djela i po mom mišljenju Vi ste veliki umjetnik, ali neka o tome sudi književna kritika, a ja kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije hoću da Vam kažem da ste i do današnjeg dana ostali pravi komunist i partizan. Vi ste se uvijek borili, Vi to i sada činite i ja Vam na tome zahvaljujem...

Tito je govorio a Lalić ga je pažljivo slušao.

- Ja sam htio odavno s Vama da se pitam, jer sam ja Vaše stvari čitao - naglasio je Tito. - Mnogo još ima materijala, mnogo ima da se piše o našoj revoluciji. Meni je velika želja da se u mladima održi taj heroizam, da se oni napajaju našom revolucijom. Književnost je širokog dijapazona. Meni je mnoga stalo da se naša junačka prošlost vjerno prikazuje. Čitam sve ove uspomene boraca iz rata. To je interesantno. Ima i krupnih stvari, jer je to doživio naš čovjek kao običan borac. Čitao sam knjigu Zamka, Slovenca, Toneta Svetine. Napisao je tri knjige, ali kao roman. Ja sam tih dvije hiljade stranica pročitao vrlo pažljivo. To je jedan od naših najboljih ratnih romana. Iz toga se vidi duša našeg čovjeka. Ja čitam puno. Fakat, ja zaista mogu mnogo pročitati i kroz to brzo čitanje ipak uhvatim smisao, suštinu...

Tito je zatim govorio o filmu Bitka na Neretvi za koji je rekao da je „jaka srvar, u Japanu je sada na prvom mjestu, meni se jako sviđa, a Veljko Bulajić je vrhunski reditelj. Izrazio je želju „da bi bilo dobro i da film Sutjeska ispadne dobar,“ ali je dodao: “Teška je tema, pa se bojim.“

Anton Lukateli: „13. jul 1941“ (linorez)
Anton Lukateli: „13. jul 1941“ (linorez)foto: Muzej Revolucije

Prisjetio se sudbonosnih dana pred bitku na Neretvi:

- Čitavu noć sam šetao i razmišljao šta da radim, ali smo ih mi razbili. Tamo gdje je danas brana, bio je most. Naredio sam Volođi da ruši most. To je Njemce zbunilo. I to je Bitka na Neretvi dobro dala. To je samo jedan efekat iz naše velike revolucije. Film Bitka na Neretvi je i u Americi postigao veliki uspjeh iako se tamo prikazuje skraćena verzija...

Obraćajući se Laliću, Tito je na kraju rekao:

- Dobro bi bilo da se sve više posvetite ovoj našoj bliskoj stvarnosti...

Očigledno, samo je Crne Gora mogla iznjedriti Ljuba Čupića, Radosavu Krdžić i mnoge hrabre Crnogorke i Crnogorce koji su s osmjehom odlazili u smrt boreći se protiv fašizma.

Preporučujemo za Vas