ARHITEKTURA

Scene sa Kraljičine plaže

Korisnih prijedloga ne bi falilo, gospodine ministre - kada bi sa vaše strane potekla zdrava inicijativa usmjerena u pravcu unaprijeđenja stanja u oblastima planiranja i uređenja prostora

48566 pregleda 391 reakcija 42 komentar(a)
Kraljičina plaža ovih dana, Foto: @crnogorci twitter.com
Kraljičina plaža ovih dana, Foto: @crnogorci twitter.com

Otvori oči bejbi/ Ovaj dan je tvoj bejbi...

Električni Orgazam, Bejbe ti nisi tu

Ne rekoh vam da sam koncem januara tekuće godine bio pozvan da svojim prisustvom uveličam prvu (i jedinu, za sad, a najvjerovatnije i po sad) debatu o Nacrtu državnih smjernica razvoja arhitekture - ma što to značilo - u režiji Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma.

U službenom saopštenju (gov.me) povodom te debate, nijesu pomenuta imena sudionica i sudionika - pomenuta su samo imena ministra Mitrovića i državnog sekretara Ašanina - ali jeste priložena fotografija (komada 1) kojom je ovjekovječen taj vrlo bizarni događaj.

“Ministar Mitrović je tokom debate”, veli u pomenutom saopštenju, “izjavio da je Ministarstvo otvoreno za sve arhitekte koji imaju korisne predloge kako unaprijediti stanje u oblasti arhitekture, te da će organizovanje sličnih događaja, na kojima će struka imati glavnu riječ, postati praksa Ministartva na čijem je čelu”.

Korisnih prijedloga ne bi falilo, gospodine ministre - kada bi sa vaše strane potekla zdrava inicijativa usmjerena u pravcu unaprijeđenja stanja u oblastima planiranja i uređenja prostora (arhitekutrica na stranu, za sad) - i kada bi Direktorat za planiranje i uređenje prostora (arhitekutrica na stranu, za sad) koji djeluje u okviru vašeg ministarstva - preuzeo ulogu tzv. koordinacionog tijela.

Bojim se, uvaženi gospodine ministre, da je u minulom periodu cijenjeni stručni publikum stekao poprilično jedinstven dojam da su vama ipak draža nazovi-konkretna - životna pitanja - nego li sistemska. A nijesam primijetio, Bog mi je svjedok, ni da je “organizovanje sličnih događaja, na kojima će struka imati glavnu riječ” - uzelo maha - tj. “postalo praksa” - daleko od toga.

I još veli u pomenutom saopštenju da je gospodin Ašanin, državni sekretar za prostorno planiranje i urbanizam, “istakao da će biti neophodno osnažiti stručni kapacitet tima koji radi na Nacrtu državnih smjernica i najavio skoro osnivanje posebne direkcije pri Direktoratu glavnog državnog arhitekte, koja će se baviti razvojem i promocijom arhitekture”.

Da bi nas mediji u međuvremenu obavijestili - ima tome i do tri neđeljice dana - da je gospodin ministar suspendovao gospodina državnog sekretara.

“Ašanin”, veli, “nije još zvanično smijenjen sa funkcije državnog sekretara, ali on već izvjesno vrijeme ne dolazi na posao i zabranjen mu je ulazak u kancelariju u kojoj je obavljao posao”.

I što još reći...

***

Što se tiče surealnih scena sa Kraljičine plaže - koja je sastavni dio tzv. Miločerskog kompleksa, a ujedno je i mjesto gdje se naš predsjednik (bivši premijer, u više navrata) najrađe kupao minulih sezona - otvorio bih sa dvije vrlo ilustrativne paralele.

Dakle, jedne rane večeri koncem devedesetih, usred ljeta - riješih da prošetam od Pržna do Svetog Stefana. Kad prođoh kroz kapiju Miločerskog kompleksa/parka i ostavih iza sebe Hotel “Kraljičina plaža” - jedno od interesantnijih i meni jako drago ostvarenje arhitekta Milana Popovića (koje, nažalost, više ne postoji) - ugledah ćelavu glavu koja je virila iz niskog žbuna.

“Sram te bilo!”, povikah odlučno, “tu si našao da...”.

Iz žbuna je izronila ljudina u bijeloj košulji u kompletu sa plavetnom kravatom - naoružana i opremljena toki-vokijem (voki-tokijem). “Đe ćeš druže?”, uljudno mi se obratila ljudina. U narednih par stotinki sekunde shvatih da sam naletio na prvi prsten vječno budnog obezbjeđenja oko prvog čovjeka Crne Gore. “Oprostite”, rekoh, “samo sam...”. “Dobro, dobro”, reče ljudina, “samo se ti drži puta. Nemoj da vidim da si skrenuo sa puta”. “Nikako, nikako”, rekoh, “ni na kraj pameti mi nije da skrećem sa puta. Druže Mićo mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”.

Druga zgoda je vezana za tzv. Petooktobarski prevrat. Naime, nakon što je masa (rulja) provalila u Saveznu skupštinu (danas je to Narodna skupština Republike Srbije) - 5. oktobra 2020. godine - i zapalila tu zgradu, koju je prethodno temeljito opljačkala - znali smo da je (konačno) pao Slobodan Milošević - bez obzira što će on tek sjutradan, u poznim večernjim satima, i zvanično priznati poraz na predsjedničkim izborima.

U to vrijeme sam živio u Beogradu - na Slaviji - na petnaestak minuta hoda od Skupštine - ali nijesam uzeo učešća u istorijskim događajima. Znalo se - i osjećalo se - od ranog jutra toga dana (bio je četvrtak) - da se sprema nešto veliko. Obišao toga jutra cijeli grad na biciklu - ipak sam ja, dijelom, i Beograđanin, što će reći da je Beograd moj grad - i kad sam sa kružnog toka kod Bogoslovije ugledao nepreglednu masu koja se polako primicala iz pravca sjevera - preko Pančevačkog mosta - shvatio sam da je najpametnije da kupim par Jelen-piva, da se zavučem u stan - i da uključim TV.

Moja tada aktuelna draga - stopostotna Beograđanka - riješila je u međuvremenu da ipak preskoči dešavanja ispred Skupštine - “Mudro, mudro”, rekoh joj - i da mi se pridruži. Ljubavi nije manjkalo u tom trenutku - ali kako je vrijeme odmicalo, moj stan se punio i punio dragim ljudima - i sve se završilo urnebesnom terevenkom - koja je trajala do ranih jutarnih sati.

Sljedećeg dana - oko 16 sati - draga i ja smo se konačno doveli u mentalno stanje koje nam je dozvoljavalo da razmišljamo čak i o šetnjici do Skupštine. Kad smo stigli na lice mjesta - ustanovismo da je scena još uvijek haotična. Najživlje je bilo sa kontra strane - oko sporednog ulaza okrenutog ka Kosovskoj ulici. Ljudi su iznosili stvari iz zgrade iz koje je i dalje kuljao crni, gadni dim. Nigdje nije bilo policije. Predložih dragoj da uđemo u zgradu i napravimo par fotografija - ali me je draga samo jednom pogledala mrko...

“Neću”, rekla je moja bivša draga teda, “da se sjećam ovih scena. A u Skupštinu ću da uđem kad zgradu opet dovedu u red - i to na glavna vrata! - pozvana, a ne nepozvana!”.

I sad nešto razmišljam da li bi ta moja davna, nikad prežaljena ljubav, ovih dana dozvolila sebi duže zadržavanje na prostoru Kraljičine plaže u Miločeru? U kompletu sa mužem i buljukom dece? Naravno da ne bi!

A ne bih ni ja dozvolio sebi toliku dozu blasfemije!

OK, možda paralela nije sasvim na mjestu - govorim o Kraljičinoj plaži a ne o zgradi Skupštine CG - ali ipak, negdje duboko u duši, gajim sasvim dovoljno strahopoštovanja prema toj plaži - prema tom mjestu - da ne želim da pod nogama opet osjetim onaj... prije nego što se desi to nešto što bih shvatio kao trajno rješenje statusa Miločerskog kompleksa. Sačekao bih i oficijelni poziv, naravno. Nikad se ne bih na tom mjestu pojavio nepozvan.

Izvini, ali da je sreće, nepozvan čovjek - ili čovjek bez ulaznice, u najmanju ruku - ne bi imao što da traži na tom mjestu. Ne velim da je okupacija Miločerskog kompleksa od strane Adriatic Properties nešto što nam služi na čast - upravo suprotno - cijela ta operacija smrdi i spolja i iznutra - ali ovo što se trenutno dešava na Kraljičinoj plaži dio je problema - a ne rješenja.

E viva, e viva, e viva MONTENGERO!

Preporučujemo za Vas