OTVOREN 34. FESTIVAL BARSKI LJETOPIS

Nilović i džez tonovi za početak

Danas počinje likovni program festivala, na programu je otvaranje izložbe novih radova akademika Dragana Karadžića,

4721 pregleda 1 komentar(a)
Nilović sa crnogorskim džezerima, Foto: Danilo Dado Pavlović
Nilović sa crnogorskim džezerima, Foto: Danilo Dado Pavlović

All Stars Jazz Ensemble Montenegro (ASJEM) i francuski pijanista crnogorsko-grčkih korijena Janko Nilović sinoć su otvorili 34. jubilarni Barski ljetopis na ljetnjoj pozornici Doma kulture u Baru.

ASJEM je sastav najpoznatijih crnogorskih džez umjetnika koji su protekle noći prvi put zajedno svirali na sceni kako bi otvorili barski kulturni festival.

Posebna iskra večerio je bio Nilović, svjetski poznati kompozitor i producent, koji se prvi put uživo predstavio crnogorskoj publici. Izveo je pjesme “Montenegro star” i “Balkania”, kojima je, kako je kazao, želio da oda počast zemlji u kojoj mu je rođen otac.

Nakon svake pjesme i obraćanja publika ga je pozdravila velikim aplauzom. Nilović je porijeklom iz Livara, sela kraj Bara, i zbog toga je kazao da mu je posebna čast što je sinoć nastupao pred barskom publikom.

Prije nastupa muzičara publici se obratio predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević. On je kazao da Barski ljetopis postao neodvojiv dio imidža grada, dio njegove prošlosti i budućnosti.

Uručio je i posebnu zahvalnicu u ime Opštine pijanisti Niloviću.

Nezamislivo je ljeto bez Ljetopisa ne samo za mještane već za goste i one koji se svake godine vraćaju u Bar, poručio je Raičević.

“Od 1987. Godine kada je osnovan, utemeljen ovaj festival njegova misija bila je upravo da predstavi svima na nasljepši način barsku i crnogorsku kulturu. Ovaj festival htio je biti mjesto slobode, slobodne misli, kritičkog glasa i građanskog duha i on je u tome i uspijevao”, zaključio je predsjednik Opštine Bar.

Ono na šta su naročito ponosni, kazao je on, je što je ovo prvi Ljetopis koji se finansira u potpunosti iz lokalnog budžeta, bez podrške resoranog ministartsva.

Ispred ASJEMA-a prvi su nastupili Sanja Raičković i Enes Tahirović a kasnije, pored ostalih, pridružili su im se i Nilović i Vladimir Maraš, selektor muzičkog programa Ljetopisa. Zajedno su na sceni izveli Maraševu kompoziciju “Tiru riru”.

Maraš je siguran da će “ideja o okupljanju svih crnogorskih džez snaga na jednom mjestu izroditi i neke buduće saradnje, za koje će na festivalu Barski ljetopis uvijek biti mjesta”.

Prva noć festivala, pod vedrim nebom, popunila je skoro svako mjesto na ljetnjoj pozornici.

Voditeljka programa, novinarka Marija Marković rekla je da u vremenu pandemije, kada se svijet susreće sa brojnim izazovima i nedaćama grad Bar i njegov Kulturni centar nisu sjedjeli skrštenih ruku.

“Za sve to vrijeme odista sjajna i izuzetna ekipa preduzimljivih ljudi dala je sve od sebe da, u doba kada možda njenim žiteljima je i najmanje bilo do toga, dozvoli da tračak nade pronađe upravo u kulturnim dešavanjima”, kazala je Marković.

All Stars Jazz Ensemble Montenegro, pored Vladimira Maraša, selektora muzičkog programa Ljetopisa, čine još i Martin Đorđević, Dragan Ivanović, Slaven Ljujić, Novak Mijović, Stefan Pavićević, Dejan Ljujić, Enes Tahirović, Milorad Šule Jovović, Miladin Wes Peruničić, Sanja Raičković, Marko Vlahović, Tina Džankić, Ivana Janković, Ljubiša Paunić Paun.

Danas (subota, 17. jul) na programu je otvaranje izložbe novih radova akademika Dragana Karadžića. Donosimo esej Miluna Lutovca posvećen ovom slikaru i barskoj izložbi.

DR MILUN LUTOVAC: KARADŽIĆ ŽIVI SVOJE DJELO

Kažu da umjetnik cijelog svog života stvara jedno djelo: jednu sliku, jedan roman, jednu priču, jednu pjesmu...

Čovjek se kroz stvaralaštvo ogleda u biću nemjerljivog svemira i obrnuto, kroz isti vid, svemir se zrcali u beskrajnim i pojedinačnim datostima. Vječna igra zapitanosti i ogledanja, to jest, stvaranja umjetničkog djela, proističe iz umjetnikove potrebe za osjećanjem nezavisnosti svoga bića. Težnja ka nezavisnosti jednog umjetničkog djela čini njegov jedinstven i neponovljiv oblik. Umjetnički oblik podrazumijeva cjelinu jednog bića jer umjetničko djelo je nedjeljivo, baš kao i biće koje ga ispunjava.

Umjetnost Dragana Karadžića ne rješava pitanje opstanka i nezavisnosti stvaralačkog bića, već suptilno svjedoči o načinu da se ono nađe, i da bude. Iscrtavajući put kroz svijet umjetnosti Karadžić je i sam, svjesno ili nesvjesno, pristao na njemu bliske prauzore, o čemu sjedoči osvrćući se na svoje djelo:

„Dugo vremena, zanimao sam se za kulturu dalekog istoka, kaligrafiju, pismo, značajne umjetnike... Takođe sam imao interesovanje za kulturu Indije i mandale, kao i za jungovsko iskustvo i njihova arhetipska tumačenja (...) Mandale su duhovni odrazi poretka svijeta. Tu se uključujemo u četvorostruku orijentaciju, strane svijeta, godišnja doba, misao o centru, aktivnoj praznini ili pauzi... Mandale i prauzori oblika kod mene su podstakli i retroaktivni odnos prema mojim ranim radovima, kao jednoj od važnih konstanti u kontinuitetu i nastanku slika, crteža i akvarela.“

To povratno dejstvo „Strukture kamena“ (1978), koje podsjeća na pergament minulog doba, i niza drugih, ovom prilikom odabranih, radova: „Unutrašnji predjeli“ (1982), „Kućište osame“ (1984), „Poetika prostora“ (1986), „Neboloman“ (El Greku, 1994), „Iskričava svijest“ (2001), „Lomna linija“ (2006), do „Skrovite poruke“ (2012), i dalje, bliže ka nama, svjedoči o geometriji nastanka i nestanka Karadžićevih oblaka i oblika. Njegovom duhovnom kolažiranju lica uspomene između memorije tla i kaligrafije sna.

Bavljenje umjetnošću za Dragana Karadžića nije ni bijeg od kraja, ni povratak na početak, stvaralaštvo je njegov način života. Jezikom apstraktnog likovnog govora, odstupanjem od „opisnosti ili uže vezanosti za motiv, odnosno otklanjanje izravnije mimetičnosti ili ikoničnosti“, kao da nas ujedno i upozorava da takvo umjetničko traganje vodi još dublje u sopstvenu i opštu tajnu života od koje bi, na slici „mogla ostati samo daleka asocijativna nit ili (možda amorfna, ali stoga ne manje poticajna) klica razvedenih prostornih intuicija“ (Maroević, 2019).

Poznato je da najsitniji ostaci praistorijskih likovnih tvorevina, drevnog Egipta, Vizantije... zrače puni sadržaj i fizičku cjelovitost umjetničkog djela. Umjetnik je onaj koji vlada cjelinom stvari i u okviru fragmenta, i u najsitnijem oku kadra.

Za Dragana Karadžića zakon cjeline - smisao je života. Njegovu liniju na slici možemo brisati i prekidati, međutim, ona će uvijek biti „cela lepa“, kako to u Predgovoru Antologije novije srpske lirike, za pjesmu, kaže Bogdan Popović. Sve je u pjesmi, kao i u slici podređeno osjećanjima. Umjetnik je dostojan divljenja, upravo zato što posjeduje tu sposobnost da svojim raspoloživim stvaralačkim sredstvima ubrizga svoje osjećanje u prostor cjeline.

Apstraktni jezik slike, ili kako to autor u jednom od razgovora navodi „živi preobražaj“, poput oblaka koji prolaze i plove, prati ritam forme pikturalnog, koje se sa crtačkim strukturama utapaju i rastaču u tijelo slike.

Nazivi slika ne pojašnjavaju nego navode na moguće čitanje: Kosa misao, Pogled iznutra, Padine muzike... Oni imaju lirsku konotaciju i u vezi su sa kompleksnijom prirodom radova obojenih meditacijom, poezijom, esejistikom, litraturom. Tiha molitva pred platnom.

Umjetnost kao odgovor, a ne pitanje: „Kada izvršimo formalnu analizu Karadžićevih radova jasno ćemo prepoznati nepredstavljački i antimimetički karakter njegove estetike, izrazitu distancu od oponašanja a čvrstu logiku samostalnog organiziranja elemenata. Ali, metaforički kazano, priroda izbačena na vrata može ući kroz prozor...“ (Maroević, 2019)

Karadžićeva posvećenost stvaralačkom radu neprekidno drži njegovo biće u neizvjesnosti, ali uprkos svemu umjetnost unosi u njega životni poredak, mir i ravnotežu.

„Ponekad smo u situaciji da nas boja i neki veći kreativni pomaci “zavedu“, učine našu psihu, kroz igru opuštenijom. Naravno da preovladavaju oni kreativni i odlučni pomaci, oni se nekad tiho potkradaju, nekad nas uzdignu, iznesu neku vitalističku energiju, vedriju i optimističkiju stranu, izvan profesionalnih i životnih činjenica. Takođe mi se čini da je ta granica vedrine i optimizma „bez pokrića“, u slici, jača od života...“ (Karadžić, 2018)

Dragan Karadžić jednostavno, živi svoje djelo.