virtouz violinista za "Vijesti"

Stefan Milenković: Svijet muzike je lijep i veliki

Svaki put kada sam u Budvi, osjećam neko strahopoštovanje prema festivalu Grad teatar jer traje dugo i ima fenomenalan sadržaj, a publika cijeni i poznaje rad umjetnika, kaže za “Vijesti” Stefan Milenković

14623 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Grad teatar
Foto: Grad teatar

Srpski Umjetnik vijeka, Najhumanija ličnost godine i Ličnost-brend godine, violinista Stefan Milenković, uživa plodnu karijeru kao međunarodno priznati solista i recitalista, s izvanrednom produktivnom dugovječnošću, profesionalnošću i kreativnošću.

Milenković je karijeru započeo još kao dječak. Nastupio je za predsjednika SAD-a, Ronalda Regana na Božićnom koncertu u Vašingtonu s 10 godina. Sljedeće godine svirao je za Mihaila Gorbačova u Beogradu. Sa 14 godina svirao je za papu Jovana Pavla II, a sa 16 je održao svoj hiljaditi koncert u Montereju u Meksiku. Čvrsto posvećen pedagoškom radu, Milenković je predavao u saradnji s Isakom Perlmanom na Džulijardu u ​​Njujorku, prije nego što je prihvatio svoju trenutnu poziciju vanrednog profesora violine na Univerzitetu u Ilinoisu u “Urbana-Champaign”. Milenković je i dalje najmlađi diplomirani umjetnik Muzičke akademije u Beogradu, magistarske studije završava s 19 godina, a na Džulijardu završio je i program strukovnih studija, pod paskom Doroti De Lej. Milenković svira violinu “Giovanni Battista Guadagnini” iz 1783. godine.

Povodom XXXV festivala “Grad teatar”, zajedno s kamernim orkestrom “Kamerata Novi Sad” održao je koncert pred punim tribinama na Sceni između crkava u Starom gradu u Budvi, a na repertoaru su bili umjetnici Kristijan Sinding, Džordž Geršvin, Astor Pjacola, Fredi Merkjuri, kao i Karmina Burana Karla Orfa, u aranžmanu Ane Krstajić koja je premijerno izvedena u Crnoj Gori.

Šta vas je inspirisalo da se baš ovi autori nađu na repertoaru?

Atraktivni su i stalno flertujemo na toj granici između klasike i neklasike u suštini. Želim da budem vjeran tradiciji i svom klasičnom treningu, na neki način i cijelom svom životu koji sam posvetio tome. Ipak, osjećam i obavezu da pomjeram granice i da svaki put kada predstavljam repertoar, da to na neki način bude drugačije, ali da se ne gubi ta tradicionalna nit. U suštini to su ti kompozitori, Pjacola koji je jedan klasičan i neklasičan tango, zatim Geršvin koji je definitivno klasičan džez. Onda i Fredi koji je bio umjetnik u rok muzici, ali je bio i više od toga. Njegov nastup s Monserat Kabalje je bio mnogo više od same rok umjetnosti i zato može da se svira na klasičnom koncertu. Na kraju, naravno, Karl Orf i Karmina Burana.

Fredi Merkjuri se, ipak, najviše razlikuje od ostalih umjetnika koji su se našli na repertoaru. Zbog čega baš on od svih drugih?

Zato što sam uvijek obožavao grupu Kvin. Mogao bih da ga slušam i slušaću ga sigurno cijelog života.

S obzirom na to da je publika s oduševljenjem pratila koncert, da li ste očekivali da će reakcija biti ovako snažna?

Ne bih volio da zvučim malo neskromno, ali jesam očekivao. Koncert u Budvi nam je četvrti u nizu, ovaj projekat smo svirali u veoma različitim prostorima. Prvi koncert na Banja Luka festu je pratilo skoro četiri hiljade ljudi, to je bilo onako mega u svakom smislu. Zasta je bila raznovrsna publika i oni su znali u šta se upuštaju, u smislu da ne dolaze na rok koncert i imali smo fenomenalan prijem. Otvaranje Arlema u Arilju, isto jedan divan festival na otvorenom, velika produkcija i to jeste klasičan i neklasičan festival u isto vrijeme. Zatim Ćuprija, gdje je i poznata škola za muzičke talente i taj koncert je bio u zatvorenom zbog lošeg vremena, u maloj sali koja je bila pretrpana ljudima i tu smo svirali akustički, kao što je bilo i predviđeno. Tu, gdje se ljudi zaista razumiju u instrumente i muziku, naišli smo opet na sjajnu reakciju. Tako da sam skoro sto odsto bio siguran da će i ovdje, na Grad teatru, biti pozitivno. Zaista ću pamtiti ovo veče u Budvi.

Kažete da ste svirali u različitim ambijentima, neki su bili na otvorenom, neki u zatvorenom prostoru. Gdje se Vi najbolje osjećate i gdje se najbolje čujete?

Ovaj ambijent između crkava u Starom gradu je jako sugestivan, tu smo na ivici pored mora s prirodnim i istorijskim kulisama i to zaista ne može da se reprodukuje u bilo kojoj dvorani. S druge strane, mi sviramo akustično i ono što radimo s tim instrumentima, mi vježbamo i usavršavamo tokom cijelog života. To je predviđeno da bude u saradnji s nekim prostorom, a ne samo s mikrofonom gdje između nas i onoga što se čuje u publici ima neka mehanika, neka tehnologija, pa čak i neka digitalizacija i prije svega neko ko ima svoj pristup tome kakav zvuk treba da bude. Tako da to nikad nije sto odsto naše, da tako kažem, ali zna da bude veoma uspješno. Iznenađujuće čak i na nekom velikom prostoru. Nekad, opet, zna da bude i malo manje zadovoljavajuće u trenutku. To je jednostavno priroda koncerta na otvorenom za klasičnu muziku.

Na Grad teatru ste nastupali i prije trideset godina, kada ste se tek predstavljali široj publici kao mlad umjetnik. Takođe, prije četrnaest godina budvanska publika je bila u prilici da Vas sluša na ovom festivalu. Koja je Vaša prva asocijacija na Grad teatar i Budvu?

Upravo to, grad koji zaista jeste jedan teatar. Kao jedna predivna kulisa, grad koji je predivan, na predivnom moru s divnim ljudima koji čuvaju tu tradiciju već dugo. Zaista, svaki put kada sam ovdje osjećam neko strahopoštovanje prema tom festivalu jer traje dugo i ima fenomenalan sadržaj. Znam da publika ovdje cijeni i poznaje ono što radimo i onda je to za umjetnike dodatna odgovornost.

Nastupali ste na mnogim scenama širom svijeta. Gdje niste, a željeli ste? Šta je za Vas sljedeći korak?

Uvijek postoji sljedeći korak. U meni uvijek gori vatra neke kreacije, to je moja priroda, to je moj karakter, ali na kraju i moja odgovornost kao umjetnika da idem dalje i da ne stagniram u bilo kom smislu. Tako da uvijek ima nešto drugo, ja već sada uveliko razmišljam o sljedećem projektu za narednu godinu, ali i ne samo to. Počinjem da predajem na Akademiji u Novom Sadu, mi smo se tek sad doselili i uselili tako da počinje jedno veliko, novo i lijepo poglavlje. Sada sam koncentrisan na to, da uhvatimo ritam. Što se tiče mjesta na svijetu na kojima nisam svirao, uvijek će ih biti i to je normalno i lijepo jer uvijek ostaje nešto što me privlači. Volim da putujem i mimo posla, ali ako sam stalno na turneji i vratim se konačno s iste, onda volim da ne idem nigdje, da radim neke kućne stvari, možda kuvam nešto, gledam TV. Nikakvo uzbuđenje mi tada nije potrebno, ali onda me već svrbi. Nakon dvije nedjelje počinjem da razmišljam gdje bih mogao da odem. Svijet je veliki, svijet je lijep, svijet muzike je i te kako lijep i veliki. Ima još kolega s kojima nisam svirao, a volio bih. Kao i mjesta i sala u kojima nisam svirao.

S kojim kolegama niste svirali, a voljeli biste? I koga biste od mlađih kolega izdvojili kao Vašeg nasljednika ili vrhunskog umjetnika?

Znate, sve ih je više i više koji su sada mlađi od mene. Šalim se, naravno. Nemanju Radulovića bih uvijek izdvojio, s njim sam nastupao na jednom Unicefovom koncertu, to je zaista bilo divno. Zatim, jedan od velikana je i hornista Radovan Vlatković, s njim sviram na Osoru za par dana, to mi je dugo bila želja i sad se ostvaruje. Tu je, takođe, i pijanistkinja Judža Veng koja je fenomenalna. Ko zna, možda se jednog dana i to desi. Ima ih dosta, ali prosto je nevjerovatno da znam neke od njih, znamo jedni za druge i toliko smo svi zauzeti da se naši putevi ne ukrste jer se sve planira dvije do tri godine unaprijed. Onda treba dosta energije da se neki projekat u tom smislu započne i ostvari, to sve uvijek traje. Znate, mi umjetnici smo nekad dosta neorganizovani, dok mi to uradimo prođu godine.

Preporučujemo za Vas