Filmsko ostvarenje “Dan četrnaesti” koje pripada “zlatnom periodu jugoslovenske kinematografije”, jednako velikog i produktivnog reditelja Zdravka Velimirovića, prikazano je četvrte večeri 34. Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivalu. Na Kanli kuli u Herceg Novom upriličen je omaž čuvenom jugoslovenskom i evropskom sineasti povodom 90 godina od njegovog rođenja, ali i 60 otkako je ovaj film premijerno prikazan u Kanu, a ove godine je uvršten u program “Cannes Clasics”.
Publika u Herceg Novom imala je priliku da pogleda “obnovljeno” ostvarenje čija je restauracija urađena u saradnji Jugoslovenske i Crnogorske kinoteke, sa ciljem da se filmska baština sačuva. Upravo to je bio i povod da Crnogorska kinoteka renomiranom festivalu u Kanu predloži da film “Dan četrnaesti” uvrsti u prestižnu selekciju “Cannes Classics”, rekao je direktor kinoteke Andro Martinović objasnio da film u tu selekciju ne dolazi po automatizmu već se takođe obavlja selekcija.
”Bili smo veoma obradovani da se u zaista renomiranoj selekciji opredijele za ovaj film jer su tu bili i filmovi Orsona Velsa, Roselinija, Krštofa Kišlovskog, Dejvida Linča”, istakao je Martinović i predočio “divan spoj holivudskog glamura i evropskog umjetničkog filma” kada je Kanski festival u pitanju.
On je dodao da je prilikom restauracije važan uslov da se vodi računa o tome da se filmska baština sačuva u novim formatima, ali i da se film oživi. A to se desilo i sa Velimirovićevim filmom koji će nakon Herceg Novog biti prikazan na festivalima u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu - festivalima iz Mreže festivala Jadranske regije, a stigli su i pozivi iz drugih festivala, Liona i Sevilje, što filmu obezbjeđuje novi život, otkrio je Martinović.
Razgovor sa Martinovićem, ali i rediteljem Brankom Baletićem vodio je Vuk Perović. U nastavku večeri Baletić se osvrnuo na bogat Velimirovićev rad na dokumentarnim filmovima.
”Bio sam u nekom žiriju, prije tridesetak godina, žiriju ekološkog filma na Zlatiboru. Dodijelili smo Zdravku veliku nagradu, a on je napravio mini serijal o rijeci Zeti. Bila je to velika inovacija, taj njegov pristup, njegov poetski film o Zeti, mada je pravio i oštrije filmove”, kazao je on.
Baletić je izdvojio i kratki dokumentarni film o Njegošu, kao potvrdu Velimirovićeve izuzetne stvaralačke svestranosti.
”On je pripadao prvoj generaciji naših ljudi školovanih u Italiji i Francuskoj, ugledni profesor na beogradskoj akademiji, član CANU. To je bio dobar znak, za razliku od nekih drugih akademija na kojima ljudi iz sveta filma uopšte nema. Velimirović i sjajni Dušan Vukotić koji nam je donio Oskara. To je bila jedna plejada ljudi, ozbiljnih rediteljskih biografija i jako je dobro da se s vremena na vrijeme podsjetimo kakve smo filmove imali, koji su ih ljudi stvarali, a zahvaljujući kojima je ta jugoslovenska kinematografija uživala izvanredan ugled u svijetu”, istakao je Baletić i još jednim sjećanjem potvrdio svoje riječi: ”Za festival u Valensiji tražili su svojevremeno neki jugoslovenski film, a mi smo pitali koji jer ih te godine ima pet, šest. Rečeno nam je pošaljite bilo koji, svaki jugoslovenski film je ukras našeg festivala. Ovo vam ne pričam da bi se tek pričalo o prošlosti nego da pokažem da je postojao ozbiljan kontinuitet. I filmovi koje danas pravimo, ovaj i drugi festivali, posljedica su tog kontinuiteta i ozbiljnog odnosa prema kinematografiji, ali to je i ono što nam danas nedostaje”, zaključio je Baletić.
Doživljaj zajedničkog gledanja filmova
Festivali i gledanje filmova, posebno na tvrđavi Forte Mare i Kanli Kuli koje su jedan od najljepših bioskopa od stotina koje je vidio u svijetu, prema riječima Branka Baletića možda su “posljednja prilika za osjećanje zajedništva, osjetljivosti prema sredini u kojoj živimo ili promišljanja te sredine, jer film pomaže ljudima da stvore sopstveni odnos prema svijetu.”
Baletić je poručio da će festival opstati ako publika bude dolazila, a za svaki festival se treba boriti jer “uprkos uzburkanom vremenu i događajima - film donosi smirenje”.
U skladu sa vremenom, Baletić je prokomentarisao i online festivalska izdanja i rekao da to “jeste-a nije”, jer tu izostaje najvažnije - “zajednički doživljaj koji je nezamjenljiv”.
Slično na ovu temu razmišlja i Andro Martinović. On je sa publikom podijelio da je poslije Kana u Bolonji bio održan najveći festival starih filmova na svijetu...
”Za mene je to bio mali šok. Projekcije se održavaju na glavnom trgu, ima 2.000 mjesta. Vjerovao sam da ćemo naći mjesto, ali sa zakašnjenjem od 15 minuta nismo uspjeli, sve je bilo puno. Neponvoljiv je doživljaj gledati film na velikom platnu i dijeliti ga sa drugim ljudima. A što se tiče starih filmova - godine za neke filmove ne znače ništa, možda samo u smislu tehnologije, ali ono što je temelj svakog dobrog filma to se nije promijenilo proteklih 126 godina”, poručio je Martinović.
Bonus video:
