Mladi Marx je mislio da u grudima ljudi treba probuditi osjećanje za istinske humane vrijednosti i slobodu, jer samo živjeti i razmnožavati se (i biti posve ubijeđen da je to to što treba željeti) ne znači ništa drugo do istorijski strmoglav ispod nivoa Antike, gdje je želja za autentičnim vrijednostima uspostavljena. Hrišćanstvom se pitanje slobode i humanog odložilo za drugi svijet, onostranost je postala važnija od emancipacije grešnog sada, a antika se svojim uticajem danas, svela na maglovito čuvenje i udžbenički prostor za prelaznu ocjenu iz filozofije.
Čini se da jedino opstaje Aristotel, jer se većina ljudi animalno bavi politikom, držeći je za poligon na kome može utaliti svoju oportunost, bila upakovana u kvazinacionalni, rodni, patriotski ili metahipi celofan. Pitanje klase ne samo da je i dalje aktualno, nego je nikad aktualnije, ali Marxov očaj nad savremenošću zamijenjen je novom savremenošću nad kojom se može očajavati, ali iz potpuno pogrešnih razloga.
Nacionalna klasa
Hiperprodukcija se transformisala u haotičnu transprodukciju, a pri takvom obilju i navodnoj dostupnosti svega, privid i opscenost slobode izbora pojačava kako tržišnu tako i duhovnu vrtoglavicu, pa se olako previdi koliko smo klasno ograničeni i suštinski u ropstvu.
Slobode izbora suštinski nema, jer sve što možemo izabrati već je nametnuto kao ono što treba izabrati. Problem nije što treba to izabrati, nego što nam se isto nameće kao nepobitan predmet naše želje. Tako posve tuđa, časopisna stvarnost, postaje razlog za rad, a dobra instagramska fotografija mjera naše srećnosti. Što je sa stvarnom stvarnošću i da li nam je potrebna? Kako koja, i kako kome.
Na ovako složenu, a fundamentalno animalizovanu stvarnost može se odgovoriti samo permanentnom emancipacijom, ukazivanjem na istinske potrebe čovjeka (koje nijesu posve materijalne), te podsjećanjem da je humanizovanje osnovni preduslov razvoja pojedinca, a time i društva. U suprotnom, čovjek (p)ostaje čovjek jedne dimenzije, ograničen očekivanjima i viškovima koje nameće tržišna stvarnost, a istovremeno pritisnut manjkom koji stvara koprcajuća čovječnost dok odumire. Revolucija koju treba sprovoditi nije (samo) političkog tipa, ona je pitanje stalnog, beskompromisnog prevrednovanje koje treba usmjeriti prvenstveno na sebe, a potom i na eksternu stvarnost.
Problem je u tome što spomenuta izvan-ja stvarnost nerijetko u ime prevrednovanja i emancipacije, čini više štete istinskoj ljudskoj vrijednoti dok je promoviše, nego onda kad se ona pod naletom bezvrijednog zatire. Dosta je takvih primjera ali jedan je eklatantan.
Diskurs antifašizma postao je vrlo popularan u Crnoj Gori, a pitanje NOB-a amblem progresivnih, lijevih crnogorskih duša, zalutalih u raskoraku između privilegija koje su im ukinute i stečenog nagona za dodvoravanje budućim. Još kad se uz to prilijepi po koja komunistička parola, projekti o ljudskim pravima, fejzbuk aktivnosti i tome slično, dođe se do zaključka da je u Crnoj Gori vrlo jaka lijeva, emancipatorska misao. Reklo bi se da je Crna Gora na pragu kulturološke sveobuhvatne revolucije, koja doduše bukti u virutalnoj stvarnosti. A ta virtualna stvarnost je osmišljena da gaji i obnavlja naše lažne predstave i dojmove. Međutim, ono na što opominje teorijski i vrijednosni rodonačelnik ljevice jeste da bez pitanja klasnih razlika ne postoji ljevica, sem ova gorepomenuta, samopredstavljajuća, fejsbučka i u potpunosti prividna. Treba dati bar nekoliko banalnih, ali dobrih primjera iščašenosti i licemjerstva lijevih tendencija.
Dok hiljade radnika najistaknutije crnogorske građevinske firme nema osiguranje, bezbjedne uslove za rad i minimum civilizacijskog dodira - dostupnost toaleta - ljevičarski orijentisan gradonačelnik Podgorice, na dan njenog oslobođenja, daje nagradu baš toj firmi. Pritom valja napomenuti ne samo da Glavni grad organizuje izložbe o NOB-u, da gradonačelnik rado nosi majice sa likom strijaljenih istinoljubaca, da u govorima potencira prosperitet i jednakost, nego je uz to i veliki patriota, što po definiciji ne moze ući u sistem ljevičarskih vrijednosti. Istina je da u manifestu komunističke partije stoji da se radnišvo ima osloboditi prvo na nacionalnom nivou, ali samo i uvijek sa mišlju o internacionalnoj osnovi njihovih stremljenja. Emancipacija od religije i nacije je dakle osnov lijevog djelovanja i mišljenja, ali u kapitalističkom modu narativnog promovisanja ljevičarstva to nije važno. To je naizgled banalna, ali duboka protivurječnost lijevog narativnog kiča i stvarnije (klasne) stvarnosti. I nije ovaj trend niti samo crnogorski niti je gradonačelnik najveći problem ljevice, ali dok se ne dođe do onoga što ona jeste - ako bude, treba se makar držati onoga što sigurno nije.
Žensko i vjersko
Slično je i sa mnogim nevladinim organizacijama, koje se trude da svojim projektima emancipuju i prosvete nedovoljno znavene, uz to pledirajući na podijum ljevičarski mučenika.
Rosa Luksemburg je, primjerice, smatrala da su muškarci i žene iste klase mnogo bliži nego žene razičitih klasa, pa bi, čini se, organizacije koje promovišu rodnu ravnopravnost mogle uvesti malo istinske feministike u svoje redove (tako što će proširiti diskurs), makar to značilo manje šanse da se pristupi nekom gnjilom evropskom birokratskom fondu. Dakle, pitanje ravnopravnosti nije pitanje upotrebe jezika, skupštinskih kvota i predpristupne statistike nego pitanje ekonomskog položaja, prava na imovinu, ekonomske obespravljenosti, riječju pitanje siromaštva, ali ne samo žena, nego cjelokupne zajednice.
Emancipacija je osnov svakog progresa i to ne samo emancipacija za, nego i emancipacija od. To znači nekoliko ustupaka za istinski ljudsko, ili emancipovati se od “rodoljublja”, religije i svih partikularnih identitetskih niša koje čovjeka udaljavaju od humane suštine. To je po Marxu stvaralačka suština čovjeka, koja bespoštednom kritikom svega postojećeg odbija da svoj razvoj ukalupi u spoljašnje strukture koje je odvajaju ne samo od sebe samog nego i od drugih ljudi. Svojevrsno otuđenje u koje zapada individua koja u dogmi ukleše svoj ljudski potencijal vrlo je regresivna i opasna. To su ljudi mase, ljudi nametnutih vrijednosti, to su dehumanizirani pojedinci koji zaboravljaju da nacija ne znači ništa ako nemaš posao, da porodica ne znači ništa ako nemaš podršku, da rod ne znači ništa ako se na njemu zarađuje u političkom plićaku, i da je čovjek ništa ako je bilo što drugo prije nego čovjek.
A ne treba zaboraviti da za Marxa politička emancipacija nužno podrazumijeva prevazilaženje religije kao razdornog faktora među ljudima. Dakle, bez ukidanja religije ne postoji politička emancipacija, ali je ista nedostatna ukoliko se ne uzdigne do usmjerenosti na čovječnost, na neposredno ljudsko. U tom smislu, naše društvo još uvijek nije ni politički ni ljudski emancipovano. Ono je u istorijskom rikvercu, u grču individualnih prava i nesigurnosti lažnih sloboda, a trebalo bi se, ako je vjerovati Marxu i šestoj tezi o Fojerbahu usredsrediti na skup društvenih odnosa kao fundamentu ljudske suštine, a to znači samo jedno - emancipovati se od egoizma pojedinačnosti.
No, ipak, to nikako ne znači da svoju pojedinačnost na pravi način prevazilazimo tako što je predajemo kolektivnom entitetu, time što se srodimo sa partijom ili nacionalnim identitetom, pa ni sa nekim od prava koja su nam osporena. Osloboditi se sebičnog individualizma ne znači zamijeniti ga kolektivnim. Suštinski prosvijećen čovjek je univerzalan, on ne zapada u patriotizme, nego ih odbacuje.
Bez garancija
Još sredinom devetnaestog vijeka Marx zapaža da su samo ljudi koji se ne osjećaju ljudima privrženi gospodarima i da je to odlika soja robova ili konja. Pokornost i uslužnost kao fundament crnogorskog političkog bića nema ljudski karakter, to je svojevrsno otuđenje kojem samo stalna okrenutost ka unutra i osjećaj stida mogu pomoći da se uzdigne do nivoa istnskog čovjeka. Odgovornost dakle nije na drugima, nego na nama samima. A cilj je čovjek, naš human odnos sa sobom i drugima, ljudska zajednica.
Pri tome, takva borba nema garanciju, ne podrazumijeva davanje konačnih rješenja koja moraju obezbijediti sreću. Politički obrt, pa čak ni dugo čekana promjena vlasti tu ne znače zapravo ništa novo jer se promjena ne može formirati preko noći. Naprotiv, stalna “nepogrešiva” rješenja za koja pledira nametnuta (partijska) pamet dio je problema. Time se stvaraju poslušnici i dogmatici, u svakoj vlasti i u svakom vremenu, a takvih primjera puna je naša istorijska kašeta i ne samo naša.
Čovjek više nije autonoman, jer je sa jedne strane ograničen potrošačkom logikom koja potjenjuje naš evolutivni razvoj, a sa druge sveden na političko ludilo koje ga dodatno razgrađuje tjerajući ga da bira između nekoliko političkih blokova i dvije poluideologije. Tako podjarmljen čovjek mora jednom osjetiti da je za više nego za status quo, iako se upravo to svesrdno i sa svih strana legitimiše.
Taj očajan položaj, možda spekulativno i bez potpore na terenu, ipak ispunjava nadom. Revolucije pokreće osjećaj stida spram svog položaja, želja za dostojanstvom i autonomijom, revolucija dolazi dok ponosni srljaju u jednoumlje i dehumanizaciju, revolucija se nalazi u stalnoj borbi unutar čovjeka, tamo gdje pjesnici i medicinari vide pravo srce, a ne vještačku pumpu - na lijevoj strani.
Bonus video:
