BOŽO KOPRIVICA: NAJUSUROVIJI BLUZ I BALADA U TIJELU I DUŠI

Tri balade

Balada o vojniku ili kako slijepi putnici oslijepe od ljubavi. I u snu progledaju. Aleksej se vraća na front, ratuje tri godine i krene u oslobađanje Evrope

1870 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Prva zbirka Miodraga Raičevića Osećajne pesme i jedna konjska, Dom omladine Budo Tomović, Titograd, 1984. I moto Lav Tolstoj Da biste bili primljeni među moje odabrane čitaoce, ja tražim veoma malo: da budete osjećajni... nakon pjesme Blues za Mojsilović Dragojlu, ide pjesma Balada o vojniku i udovici. Kakva rima bluz i balada. Najsuroviji bluz i balada u tijelu i duši. O duši svi pričaju, a niko ništa ne zna. O duši sam naučio u kinu Napredak u gradu N. - godine 1955-1963. Plakat za sovjetski film Balada o vojniku Grigorija Čuhraja. Kakav snen poluprofil mladog soldata. Linija između neba i brijega. Imalo je mjesta na plakatu i za mene.

Njemačka ofanziva na SSSR jul 1941. Mladi soldat u panici, strahu, ručnim minobacačem uništi dva njemačka tenka. Dobio je orden heroja. Umjesto ordena soldat traži kratko odsustvo, da ode u daleko rodno selo, da popravi krov i zagrli majku, i vrati se na front. Ukrcao se na vojnički teretni voz. Putuje soldat u vagonu od slame kao slijepi putnik. U vagonu od slame hrupi i djevojka Šura, kao slijepi putnik. Ide negde, nigde... Čuhrajev film je crno-bjeli: kakvo čudo svjetlosti: razigrani vrvež, a sve precizno. Crno-bijeli vagon po-plavi od iskonske ruske ljepote njih dvoje. A tek likovne. A tek glumačke. Nije to putovanje, to je velika iluzija prije mladog Žan Gabena. Dijalog Šure i Aljoše, jedan je od najbolje napisanih i odigranih dijaloga u povjesti filma. Rađanje ljubavi kao astralna nauka.

A onda kreću fusonte u odiseji soldata Alekseja. Fusnote kao surovo-lirske ratne bajke. Tako da soldat nema vremena popraviti krov već samo zagrliti majku, pa natrag na front. Grigorij Čuhraj ispisao je ljubavni rekvijem u razrušenom SSSR-u jula 1941. Tako sam naučio da film može da me pomjeri i kad u kinu nisu Dok Holidej, Vajat Erp, Moja draga Klementina, Gari Kuper i Grejs Keli, Džon Vejn i Volter Brenan.

Nisam to tad znao to da sam to naučio. Osjetio sam to na nepcu, u stomaku, na stopalu. Sad znam da se Andrej Tarkovski mogao osloniti na sovjetsku filmsku tradiciju: Pudovkin, Nikolaj Ek Dovženko, Čuhraj... I da su filmovi Ogledalo, Ivanovo detinjstvo istekli iz filmova Put u život, Balada o vojniku...

Balada o vojniku ili kako slijepi putnici oslijepe od ljubavi. I u snu progledaju. Aleksej se vraća na front, ratuje tri godine i krene u oslobađanje Evrope... Poginuo je na Terazijama pri jurišu na palatu Albanija. Izletio je da pokaže drugu strijelcu gdje je njemačko mitraljesko gnijezdo. Dvije noći su Beograđani palili svijeće na mjestu gdje je mladi Aleksej poginuo.

Nema toga u filmu, veli majstor montaže Nataša Pantić koja mi je i iskopala ovaj film. - Nema... o tome mi je pričao Bora Ilić - Jeja, posljednji boem Beograda, u kafani Suvobor. Bora je jurišao s Aljošom 19. oktobra 1944...

A koliko je balada u svjetskoj povjesti književnosti. Evo pjesma Branislava Petrovića Balada o džambasu i krčmarici. Pjesma o krčmarici iz Šapca, čiji muž robija u Požarevcu. Jedne decembarske noći bane u krčmu mladi džambas, i počne uz vatru, u gvozdenoj peći, da divani o putevima bez kraja, o mađarskim kobilama i vlaškim Ciganima. I zavoli krčmarica patnju džambasku. Čitali zajedno pismo iz Požarevca, pustila suzu krčmarica, a džambas je držao za ruku. Gledale ga sa fotografije bratske oči robijaške. I ostade džambas da zanoći. Izjutra nacijepao drva, unio ih u naručju, otresao snijeg sa cokula i založio vatru. Bila je mećava a gledale ga najljepše oči u Šapcu.

A sad, na baladu Grigorija Čuhraja, i baladu Branislava Petrovića džezira Mijo Raičević kao Bird Parker sjajniji od mjesečine: Balada o vojniku i udovici.

beše doba ratno

a zima duga i ladna

vejalo je bez prestanka

četir noći i tri dana

selo je bilo usnulo

i kućice bele s ljudima

banuo je na vrata vojnik

dečak s ranjavim grudima

udovica ga primila

gledala ga dok je jeo

svu noć nežno ljubila

mesta koja metak nije hteo

u svitanje minuo selom

izvidane duše i tela

u njoj zvezda za čelom

dugo dugo gorela