"ne postoji samo jedna strana, dogma ili način za bilo šta"

Feminizam je za sve

Minja Marđonović za “Vijesti” o romanu “Jefimija: žena koja čeka” i o ženskoj slobodi i borbi

2803 pregleda 3 komentar(a)
Minja Marđonović u FIAT-u, Foto: Duško Miljanić
Minja Marđonović u FIAT-u, Foto: Duško Miljanić

Nesvakidašnji za naše prostore, ljubavni, putopisni, politički, a prije svega lični roman mlade književnice i aktivistkinje iz Srbije Minje Marđonović, “Jefimija: žena koja čeka” govori o feministkinji Jefimiji, njenom životnom putovanju na kraj svijeta, na Bali, svjedoči o njenim borbama sa sobom, zajednicom iz koje potiče i iz koje je otišla, ali i onoj sa kojom se tek upoznaje. Kroz feminističku crtu, nabijen erotskim scenama, putopisnom znatiželjom i radoznalošću, Marđonović suptilno a direktno, na različitim nivoima, donosi priču o ženskoj slobodi, igri, grijehu, filozofiji. U svemu tome ostavlja tragove sebe i sopstvene ličnosti, promišljanja, borbe i misije.

”Jefimija” je nedavno predstavljena i u Podgorici, na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra, nakon promocije u Baru, odakle Marđonović vuče korijene. Publika u Podgorici sa interesovanjem se uključila u priču o Jefimiji, a podstaknuti njenom slobodom otvorili su i diskusiju sa autorkom. Tom prilikom, autorka je za “Vijesti” govorila o svom romanu, odnosno o ženskoj slobodi i borbi koju prikazuje i živi.

”Na petomjesečnu avanturu Jefimija odlazi s malo skupljenog novca od svog posljednjeg, bijedno naplaćenog aktivističkog rada, uz neizmjernu podršku svoje najbolje prijateljice Tatjane, koja je na Baliju i čeka. Tokom boravka na rajskom ostrvu dešava joj se život - ne odvajajući duhovno od tjelesnog, otvorena da prihvati sve što poželi nimalo slučajno sreće različite muškarce, iz različitih kultura, sistema vrijednosti i pogleda na svijet. U ljubavnim odnosima sa njima doživljava naizgled uobičajene stvari. Međutim, njena percepcija života je ipak malo drugačija. Zapravo, najličnija pitanja oživljava i demistifikuje kao politička - kao žena živi svoju (seksualnu) slobodu, pokušava da se izbori sa sopstvenom sujetom, da dekonstruiše brak, laž, preljubu, da pronađe ljubav u sebi i toleranciju prema drugima”, navodi se u opisu djela, a kroz čitav kontekst ističe se feministički pristup životu.

Cilj autorke je bio, otkriva “Vijestima”, da pokaže čitaocima da ne postoji samo jedna strana, dogma ili način za bilo šta, ali i da je istina, kao i iskustvo, univerzalno. Na pitanje ko je Jefimija danas i (na) šta ona čeka, autorka odgovara: ”Jefimija danas i može i ne može biti bilo koja žena... Ne može biti baš bilo koja samo zbog toga što je Jefimija bijela, odnosno privilegovana žena, nije Romkinja već pripada srednjem staležu i u tom smislu nema tu vrstu ograničenja, pa je njena sloboda malo fluentnija, a pritom ima i svijest o slobodi. Jefimija je, za razliku od mnogih žena u svijetu, imala privilegiju da se obrazuje da promišlja i da se bori”, počinje Marđonović razgovor za “Vijesti”.

Ona ističe da čitavu priču prati feminizam kao borba za sve, jednako za muškarce koliko i za žene, jer oslobađajući ženu i dovodeći je u ravnopravan položaj, društvo se oslobađa, budi i diše, postaje slobodnije.

”Feminizam se definitivno tiče svih. Ne zaboravimo da žena rađa muškarce, da ih uglavnom žena i vaspitava, te da je žena majka, ali i da je žena prvenstveno žena, ljudsko biće sa svojim obavezama, pravima, potrebama. Ipak, žene su često u javnom diskursu označene kao čuvarke patrijarhata koje navodno imaju slobodu izbora, ali zapravo prihvataju i pristaju na tuđa ograničenja sopstvenih sloboda. Vraćam se na to i naglašavam pojam “sloboda”, jer da bismo bili slobodni i slobodno birali (bilo šta ili bilo koga) moramo znati mnogo ili makar znati da nam ne dozvoljavaju da znamo. Moramo znati koliko imamo ili nemamo mogućnosti da biramo, a u odnosu na to se treba izboriti. U svemu tome, uzmite sve društvene i političke životne okolnosti i razmislite koliko neka žena ima vremena, mogućnosti, slobode i uslova da usmjeri pažnju na to. Zbog toga mislim da mi preuzimamo odgovornost se, a kad kažem “mi” mislim na politički subjekt “feministkinje” i sve one koji koriste javni prostor i samim tim imaju obavezu da bore zajedničke borbe. Ja sam jedna od njih, borim se za slobodu, a zajedno se moramo izboriti za alternativno obrazovanje tako da ono postane mainstream”, naglašava Marđonović.

Šta znači biti feministkinja i kako bi opisala feminizam, Marđonović kaže da ga ona živi sasvim prirodno i podsjeća da je neophodno biti iskren u tome.

”Ja jesam feministkinja i živim svim svojim srcem i glavom, čak možda i malo iracionalno, zbog toga što strastveno osjećam da vodim jednu posebnu borbu, a svaka borba mora da potekne iz emocija, iz osjećanja, empatije i iz želje za pravdom, a sa druge strane i iz boli, patnje, nepravde i drugih pojava. Dopada mi se jedna maksima koju ću iskoristiti i poručiti svima: Feminizam je za sve i to je to! Moja Jefimija poklanja dosta pažnje odnosima između žena i upućuje na solidarnost među ženama, insistira na pojmu “sestrinstvo” koji ima i političku moć. Po mom mišljenju u svemu tome je feminizam kao ideja i pokret koji nikada nije protiv (tu se uvijek prave kardinalne greške), već koji je uvijek “za””, zaključuje Marđonović.

Ona “Vijestima” otkriva da je knjigu posvetila bliskoj prijateljici koju je posjetila na Baliju, a da unutar korica, pored iskustva sa putovanja, djelimično ima i autobiografskih momenata - na šta će se ko fokusirati, zavisi od prirode čitaoca, odnosno čitateljke. Definitivno je, zaključuje, da će “Jefimija: žena koja čeka”, u svakome probuditi nešto.

Jefimija kao simbol žene

Ime “Jefimija” koje je Minja Marđonović odabrala za svoju junakinju u sebi krije mnogo simbolike koju vuče i iz istorije.

”Ne volim nacionalne odrednice i ne želim nikoga da uvredim, ali Jefimija je bila i jeste prva balkanska odnosno srpska pjesnikinja koja je pored toga bila i “manuelna umjetnic”, jer je prva vezla svoju liriku zlatom na platnu. Sa druge strane je, nakon Kosovskog boja, uz caricu Milicu, Jefimija bila jedna od glavnih stubova srednjovjekovne, post-kosovske Srbije, a bila je i monahinja. To sve znači da je Jefimija bila vrlo važna na više frontova: kao prva žena u umjetnosti u tadašnjem patrijarhalnom svijetu, sa druge strane je bila politički važna figura, a sa treće je bila stamena monahinja okrenuta ka ženskom monaštvu. I u tome pronalazim veliki značaj, jer svi moramo shvatiti da postoje žene koje žive u manastirima i koje nijesu ništa manje žene od bilo koje druge na ulici ili ma gdje. One takođe nijesu ništa manje feministkinje, takođe, jer vode svoje borbe i borbe svoje zajednice za koju se zalažu i u koju ulažu sebe i koju grade na solidarnosti, ljubavi i poštovanju. Mnogo je simbolika u samom njenom imenu, a tek kad zađete dalje”, otkriva Marđonović.

Preporučujemo za Vas