BOŽO KOPRIVICA: RIMA IZ KONTRE

Igra ili smrt

Valerij Voronjin svojom elegancijom uspijevao je da pobijedi sivilo sovjetskog kostima. Izgledalo je da taj najbolji half, reprezentativac trči po notnom sistemu, a da se on kreće po nekoj Skrjabinovoj kompoziciji

2731 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Kostim je dugo bio veliki hendikep sovjetskih sportista. Oprema koju su nosili ličila je na sumornu svakodnevicu. Majice, šorcevi, patike, kopačke, djelovali su kao nezavršeni, pobjegli ispod šivaće mašine ili kalupa. Uvjek su bili od nekog grubog materijala. Tu nije bilo ni tragova dizajna.

Valerij Voronjin svojom elegancijom uspijevao je da pobijedi sivilo sovjetskog kostima. Izgledalo je da taj najbolji half, reprezentativac trči po notnom sistemu, a da se on kreće po nekoj Skrjabinovoj kompoziciji. A zašto Aleksandar Skrjabin, ne znam. Voronjin se nije radovao kao drugi sovjetski igrači. Uvjek je imao neki mir na licu. Antičko blijedilo. Voronjinova žena bila je balerina u Boljšoj teatru. Ali o tome drugi put.

Svjetsko prvenstvo u Engleskoj, 1966, najviše sam zapamtio po duelu Voronjin-Euzebio. Utakmica Portugal-SSSR za treće mjesto. Veliki napadači imaju moć da se u sprintu zaustave u mjestu, a da njihova sjenka, njihov čuvar odleti u prazno. U jednom naletu uz lijevu aut liniju na sovjetskoj polovini, zaustavio se u najvećoj brzini Euzebio. Htio je da izbaci iz ravnoteže protivnika. Valerij Voronjin pročitao je tu namjeru, mirno odnio loptu.

Euzebio de Silva Fereira je sačekao kraj sljedeće akcije, sačekao da lopta ode u aut, da on i Voronjin ostanu u krupnom kadru. I ritualno mu je pružio ruku. Vembli je bio prava pozornica za ovaj aristokratski gest. To više nikad nisam vidio ni takav gest, ni takav duel dva velika majstora bez ijednog faula.

Euzebio i Voronjin bili su u timu Evrope koji je u oktobru 1964. igrao protiv Jugoslavije, Beograd, stadion JNA. Kakve je lopte dijelio Zeleru i Euzebiju. Njegova elegancija blistala je na kiši tog beogradskog popodneva.

Kako je Bora Ilić, Bora Jeja, poslednji beogradski boem, uspio da dovede u kafanu Smederevo Lava Jašina i Valerija Voronjina to će ostati tajna. To Bora nije rekao ni mojem najstarijem bratu Vojinu. A kakvo je to bilo prijateljstvo. Odavde do vječnosti. Mislim da je u pitanju bio Borin neodoljiv šarm. Šarm i duša, ipak duša. Priča je te noći u Smederevu išla u cik-cak. Od Nižinskog i Okudžave do Metravelija i Čislenka. Od Judine i Šostakovića do Pasternaka i Staljina, od Dovženka i Pudovkina do Visockog i Tatjane Samoilove. Pjevale su se i neke logorske pjesme. A kad je Bora Ilić upitao Voronjina koju utakmicu nije odigrao a želio je, Voronjin je ispričao priču iz Ukrajine: Pred kraj 1942. u okupiranom Kijevu Njemci su organizovali fudbalsku utakmicu. Igrali su njemački vojni klub i Dinamo iz Kijeva. Domaćim igračima je bilo rečeno ako pobjede biće strijeljani. Izgladnjeli i uplašeni igrači krenuli su da izgube. Ali kako je utakmica odmicala domaći igrači su sve više igrali fudbal. Zanijela ih igra, i pobijedili su. Njemci su svih 11 igrača, onako u dresovima, strijeljali na tribinama stadiona. Tako bih volio da sam odigrao tu utakmicu, tiho je na kraju rekao Voronjin. Bora Ilić je ustao, isprsio svoj antički torzo kao pred streljačkim, nemačkim strojem i rekao: Grudi pod poljupce, ko ruke pod česmu. To je Pasternak, kaže Vojin, dok je mi pričao ovu beogradsku bajku.

Voronjin je 1969. doživio tešku saobraćajnu nesreću. Bio je u pripitom stanju, zadobio je teške povrede glave. I prestao da igra. Umro je u maju 1984. Ne znam šta sam pomislio kada sam čuo vest o smrti velikog irača. Volio bih da sam se sjetio replike iz drame Jovana Hristića Savanarola i njegovi prijatelji. A u toj drami ljekar Domeniko ovako kaže: Kako je lepo i lako umreti na latinskom a ja ne znam taj jezik.

Valerij Voronjin znao je taj jezik, kao što i Mijo Raičević zna.

Tražim rimu iz kontre. Nek bude iz zbirke Osjećajne pesme, onda ne možeš pogriješiti, kaže čudesni crtač stripova Miodrag Vuković. I evo pjesme Spremanje za zimu.

u snežno zimsko veče

gospođa kapetanica

u rashlađene tegle

ušećereno leto sipa

a sveća od koje joj

u duši blago biva

dok se seća

davne predele otkriva

još joj kecelja miriše

na zrikavce i leto

a vetar već razmešta

uvelo lišće oko stana

i grudi joj drhte

dok vešto prstima

mota konac oko celofana

napolju vejavica sve jača

uvlači se u dušu i telo

gospođa kapetanica

provela je veče celo

sred kuhinjskih stvari

a ni osetio nije vojnik stari

davni trag koji je

uzbudio grudi njene

dok je u rashlađene tegle

sipala slatko

Preporučujemo za Vas