BOŽO KOPRIVICA: O JEDNOJ ZABORAVLJENOJ RIJEČI

Avala, Ankara...

Imam od ove žege proplamsaje šizofrenije. Nije to alibi za ovu rimu, rimu ljubavnu i pjesmu Mija Raičevića, jer M.R. zna da i na moju kosku vrati idealan dupli pas

2902 pregleda 2 komentar(a)
Foto: blic
Foto: blic

U prvom razredu osnovne škole učiteljica Milena Kaluđerović dala je domaći zadatak da se setimo tri riječi koje na početku, u sredini i na kraju imaju slovo A. Nisam znao nijednu takvu riječ. Đorđije mi je pomogao: Avala, Ankara... Treću riječ sam zaboravio. Sretao sam takve riječi u knjigama, novinama, rječnicima, čuo ih u razgovoru. Nekad bi mi promakle, nekad bi me ozarile. Kao da se Đorđija sjećam samo po jednoj izgubljenoj riječi. Zamuckuješ, spotičeš se, praznoslaviš. Krikni. Krik se ne uči. Budi urlik mora koje je sišlo s uma. Plašiš se da će tu tačnu riječ krv prejaka da zapljusne. Lenjivac voli da mistifikuje: Anastazija, arkonada, avangarda, arbitraža, Andaluzija. Kao predah jedna pesma iz Andaluškog spjeva: Zemlja suha/Zemlja tiha/Noći beskrajne.../Zemlja drevna/Žiške i bola/Zemlja slijepe smrti/I strijela...

A kad bi ti neko rekao da se treća Đorđijeva riječ nalazi na dnu kladenca, da li bi se spustio? Bih. Bi. Pa spusti se i završi, okončaj ovu uzalud priču. Nemaš više kud: arogancija, aristokratija, apanaža, Australija, anđama, Arahna, agava... I opet Lorka: Polipe skamnjeni/Stavljaš kolane pepeljaste/Na trbuh planinja/I kutnjake krhotina/Na klance.../Polipe skamnjeni...

Ti si Polip skamenjeni. Stavi potpis, i kraj: aspiracija, asana, Alibaba, ambasada, Aglaja, ambulanta, anatomija, Arijadna, alatka...

Nikad se nećeš sjetiti te Đorđijeve riječi. I Đorđija si već zaboravio.

Ostao sam u prvom razredu osnovne škole. Ta treća riječ je moja Atlantida. Ti znaš nešto o Atlantidi? Ne znam, ni površno. Znam pjesmu W. H. Odna: Uzmimo, na žal kod Atlantide/Da najzad ista, strašnim putem/U unutrašnjost da sad ideš/Kroz guste šume i smrznute/Tundre gdje lako svak nestane,/Ako napušten, dakle, tu staneš,/Od sveg odbačen, sred snijega,/Kamena, u zraku i tišini,/Sjeti se velikih pokojnika,/I privoli se svojoj sudbini/Putnika a i mučenika,/Dijalektičnoj, čudnog jeka.

I znam jednu pjesmu Ivana V. Lalića Astrapa: Kako da se udeneš/Kako da potpišeš tu šuštavu svetlost/Gde tvoja ruka nema više senke./Uzmičeš uz paprati./Pomičeš svod kao pauk,/Lukavu mrežu od slova pleteš.../Sada u jednoj niti paučine/Visi tvoje ime Astrapa:/I dok zubate godine kaplju/Kao led sa strehe,/Na jednom zidu tvoji očni kapci/otvaraju se sporo/Uplašeni od poznate svetlosti.

Sada o jednoj niti paučine visi moj život. Moj život visi o jednoj zaboravljenoj riječi: Aleksandrija, aždaja, Anaksagora, Albanija, aristokratija, akademija, adoracija... Nikad se nećeš sjetiti te riječi. Zorka i Dimitrije, moj treći brat, odveli su me jedne sunačne, žarke nedjelje na Đorđijev grob. A ti si mislio kako ne igraš važnu utakmicu uličnu. Cardušanci protiv Ljubljanaca. A glavni si igrač.

Ne spasava te ni jedan žuti list oraha koji je pao na tvoju kosu. A ti ga ne osećaš. Vidi se to na jednoj crno-bijeloj fotografiji.

Lopta zna tu tajnu riječ. Ali tvoj najbolji prijatelj neće da je otkrije: Anadolija, anamneza, anarhista...

O, snago mojih snova daj sad se pokaži. Kad poslednji put udahneš ta će riječ biti na tvom nepcu. Imam od ove žege proplamsaje šizofrenije. Nije to alibi za ovu rimu, rimu ljubavnu i pjesmu Mija Raičevića, jer M.R. zna da i na moju kosku vrati idealan dupli pas: Round meednight again

Ne mogu da se setim tvoga imena,

zaboravio sam reči te pesme, bejbi.

Davno je to bilo, sećam se samo tvojih

očiju. Na njih mislim dok govorim

o tebi. Kad me sretneš, uvek gledaš

ispred sebe, zato te ne prepoznajem.

Kad bih pitao: “Draga, jesmo li

spremni?”, ti bi uvek ćutala.

Znala si da to pitam gitaru.

Umoran sam od svega, mala, osim

od muzike. Odavno već ne uzimam

ništa oštro, čak ni bombonu.

A tako sam se bio navikao na tebe,

mislim, uveče, kad legnem,

potražim te rukom. Tamo su mi sad

cigarete. Zar je toliko vremena

prošlo? Prsti su mi žuti, i duša

mi je, kao Kinezu, žuta. I čaršav,

na kome spavam, pun je rupa: Jednom ću

kroz neku od njih da propadnem, zauvek.

Ah, bejbi, najveća je na mojim grudima.

Tamo gde mi je nekad bilo srce, devojčice.

Tamo, gde je nekad svima nama bilo srce.

Preporučujemo za Vas