za kratko vrijeme nanizala samo uspjehe

Uzdam se u svoju glumačku intuiciju i u reditelja

Sanja Vujisić je u kratkom razmaku osvojila dvije nagrade za najbolju žensku ulogu: jednu na FIAT-u za ulogu u predstavi “Ana Karenjina”, a drugu na Boden film festivalu u Švedskoj. O priznanjima, glumačkim ostvarenjima, uslovima za rad i karijeru, te planovima za dalje, Vujisić govori za “Vijesti”

1776 pregleda 0 komentar(a)
Iz ljubavi odabrala glumu, Foto: Duško Miljanić
Iz ljubavi odabrala glumu, Foto: Duško Miljanić

Mlada crnogorska glumica Sanja Vujisić ovoga ljeta nanizala je samo uspjehe u svojoj karijeri, a nedavno je osvojila dvije nagrade, i to jednu u Crnoj Gori za kompleksnu pozorišnu ulogu, a drugu u inostranstvu za filmsku rolu.

Kao što to nerijetko i biva, prvo je stigla nagrada iz inostranstva, iz Švedske, gdje je na Boden International film festivalu Vujisić proglašena za najbolju glumicu za ulogu u kratkometražnom ostvarenju “Idiot” mlade crnogorske rediteljke Sare Stijović. Svega nekoliko dana kasnije, došlo je novo priznanje za najbolju žensku ulogu i to na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra FIAT, Podgorica 2021. za ulogu u predstavi “Ana Karenjina” u režiji Mirka Radonjića.

Jedinstveno teatarsko ostvarenje, predstavu “Ana Karenjina” i Sanju Vujisić koja u višesatnom komadu tumači nekoliko ženskih likova, publika može pogledati večeras u sklopu Festivala Praznog prostora. Predstava će biti izvedena na sceni “Studio” Crnogorskog narodnog pozorišta u 19 časova, a pored Vujisić zahtjevne uloge iznose i Aleksandar Gavranić i Pavle Prelević. Predstava je rađena u koprodukciji Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” sa Cetinja i Dramskog studija “Prazan prostor” iz Podgorice koji, povodom 20 godina rada i postojanja, organizuje prvo izdanje Festivala Praznog prostora.

Kako se snašla u ulogama, šta za nju znače domaće, a šta inostrane nagrade, ali i kakav je položaj nje i njenih kolega u Crnoj Gori, ova perspektivna umjetnica otkriva u razgovoru za “Vijesti”.

Dobitnica ste nagrade FIAT-a za najbolju žensku ulogu u predstavi “Ana Karenjina” Mirka Radonjića. Da li ste očekivali nagradu, kakvi su utisci i utiče li to na buduća igranja?

Nagrade vam dođu kao lijepa, a nekad i neophodna, potvrda na vašem glumačkom putu da idete u pravom smjeru. Ja sam svjesna kvaliteta koje nosi naša predstava, ali sam iz iskustva naučila da ne očekujem ni nagrade, ni pohvale, nego prosto da igram iz noći u noć. Pokušavam da dokučim do sebe, tragam iznova za mehanizmima i upoznajem sebe i svoje glumačko biće kroz igru, a pokušavam i da učim da upravljam svojim glumačkim bićem. Igranje na FIAT-u je zaista imalo neku posebnu magiju. Da li je do naše igre ili publike, ili su se kockice prosto poklopile, to ne mogu znati. To je misterija ovog posla i životnost, kao i neponovljivosti koje pozorište nosi sa sobom. Ove nagrade su nam, kao što sam na početku navela, samo potvrdile da put kojim idemo je zaista pravi i da treba da nastavimo tim pravcem. Ranije sam govorila kako nagrade nisu bitne, ali tad nisam imala ni jednu nagradu, a sad vam mogu reći da su jako, jako lijepe i tjeraju vas da idete idalje i više. Drže vas da ne odustanete nikada.

Predstava “Ana Karenjina” se može svrstati u jedan od važnijih pozorišnih iskoraka u sferi crnogorske alternativne scene, naveo je žiri u obrazloženju i dodao da ovaj projekat upućuje na dobro promišljanje onoga što znači pozorište danas i koja su njegova moguća sredstva djelovanja. Na koji je to inovativan način postavljena ova predstava, prema Vašem mišljenju?

Možda je ovo pitanje koje bi trebalo biti upućeno reditelju predstave Mirku Radonjiću. Ono što Vam mogu reći sa stanovišta glumice jeste da se inovativnost u odnosu na dosadašnje predstave na našoj sceni ogleda u promišljenosti i inteligentnim, pametnim rješenjima. Ogleda se u svedenosti, pročišćenosti, kao i u neopterećenosti scenografijama, kostimografijama i ostalom pozorišnom šminkom. Još se ogleda i u aktuelizaciji romana, u poistovjećivanju, lokalizaciji teksta, a kasnije i u dekonstrukciji romana u trećem činu.

Iako u predstavi igrate više uloga, koliko Vam je bilo teško da se pripremite za lik jedne od najpoznatijih žena svjetske literature iz istoimenog ruskog romana?

Prije nego smo krenuli u proces samo sam imala strah. Strah kakav inače imate pred ovakvim klasicima i ovakvim ulogama, ali sam znala da ne mogu odbiti da igram ovu ulogu, isto iz straha, jer možda nikad više ne dobijem tu mogućnost. Ovo pitanje zahtijeva kompleksniji odgovor i što god da vam odgovorim i kako god da vam pojasnim rad na ulozi, ne bih sve obuhvatila. Nisam se pripremala za ulogu prije samih proba jer ne bih znala ni kako se kreće u to. Probe su bile oslobođene nepotrebnih diskusija i analiza za stolom, a koje bi se svakako kasnije u igri izgubile. Ja nisam ganjala karakter radi karaktera, već sam vođena od strane reditelja išla od lika do lika i tragala unutar sebe kakve su svake od žena koje igram u ovoj predstavi. I na kraju se samo nametnulo kao rješenje da unutrašnji životi svake od njih, njihove želje, strahovi, misli i htjenja, toliko su različiti da su se one u mom biću samo razgraničile različitom nutrinom da nije bilo potrebe za nekim drastičnim fizičkim karakteristikama.

Da li Vam je teško palo igranje ove predstave s obzirom na to da traje pet sati?

Pet sati igre je najmanji problem. Kao što je glumcu najmanji problem da nauči tekst, a laik i gledalac uvijek misli da se glumac najviše muči sa tim. ‘Kako naučiš onoliki tekst? Kako zaplačeš?’, to su pitanja koja najčešće postavljaju glumcu. Kad znate šta radite, pet sati igre je najmanji problem. Mučno bi bilo da nije tako, i nama a i publici. Zar vas ne zaintrigira što se to dešava u pozorištu čitavih pet sati, a što je zavrijedilo ovakve kritike i ovakve nagrad, a tek je na početku svog života? Pa ja bih iskočila iz kože to da ne pogledam. Zar vam se ne gleda u Crnoj Gori evropski teatar kakav je u Berlinu ili Pragu? E to je naša predstava. Tako da bude izlišno i suludo raspravjati o trajanju.

S obzirom na to da su pozorišta bila zatvorena zbog pandemije virusa korona, kakav je do sada odziv publike, a s obzirom na to da je u pitanju mlada predstava, i kakve su njihove reakcije?

S obzirom da je publika bitan dio predstave, da su ravnopravan partner na način na koji su to i glumci na sceni i da je publika u svjetlu sa nama prisutna i gradi sve sa nama i kroz nas kao i mi kroz njih - publici ovo bude poseban doživljaj. Ovo je intimna predstava, emotivna vožnja, koja će vam dati toliko toga samo ukolilo vi dozvolite da to primite. Ljudima nedostaje slobode, ne samo pozorište, okupljanja i interakcija. Tako da mnogima nije bilo problem izdvojiti pet sati, jer smo prije toga svi proveli godinu i više izolovani u svojim domovima.

Osim za ulogu u ovoj predstavi, pohvale i nagrade stižu i za rolu u filmu “Idiot” mlade crnogorske rediteljke Sare Stijović. Dobitnica ste nagrade za najbolju glumicu na švedskom Boden International film festivalu, za glavnu ulogu u ovom kratkom filmu. Koliko Vam znači ovo priznanje i šta za Vas predstavlja ova inostrana nagrada?

Inostrane nagrade znače nepristrasnost žirija i donošenje odluke samo na osnovu vašeg rada. Kod nas se nekada vrednuju neke druge stvari kada se donose važne odluke, a kada dobijete priznanje iz inostranstva znate da vam to priznanje nije dao brat od tetke, partijski prijatelj, neko koga ste zadužili pa vam vraća uslugu i slično... Ne kažem da kod nas iskljičivo tako funkcionišu stvari, ali u velikom broju situacija da.

U filmu glumite reporterku Maju. Kakav je njen karakter, da li ste se i kako pripremali za tu ulogu?

Pa odgovor je isto kao i za pripreme za Anu. Uzdate se u svoju glumačku intuiciju i nadate se da vas neće izdat’ a još više u reditelja koji vas vodi (u ovom slučaju je to bila Sara Stijović)... Pritom ste u strahu kako ćete i šta ćete, ali ne odustajete i idete polako kroz sebe jer od vas sve polazi, iz vašeg habitusa.

Rediteljka Stijović je bila inspirisana događajima iz 2018. godine kada je grupa malinara, u znak protesta zbog prestanka otkupa malina, prosula više stotina kilograma ovog voća ispred zgrade opštine. Koliko se trenutna politička dešavanja mogu povezati sa filmom?

Period pandemije nas je bukvalno sve stavio u poziciju da budemo protestanti, a tek ove političke okolnosti u našoj državi! Ja sam iskreno politički ‘dezorjentisana’ i nikada se nisam niti razumjela, a ni bavila politikom. Međutim, vidim da se politika debelo bavi mnome, mojim životom, mojim zaposlenjima, to jest nezaposlenjima, već dugi niz godina, i tako mi kroji sudbinu. Iskreno, vjerovala sam da je umjetnost iznad svega i da je naše polje djelovanja van svih stega i okvira u koje je zapravo ono ubačeno. Nažalost, stvari kod nas ne funkcionišu tako.

Da li ste imali nekih prepreka tokom snimanja filma i kako ste se snašli ispred kamere s obzirom na to da većinom glumite u pozorištu?

Pa, vjerujem da Sara jeste imala malo poteškoća sa mnom. Iskustvo za rad na filmu se stiče u praksi, a ja nijesam imala priliku da se oprobam ispred kamere ako izuzmemo par studentskih projekata, reklame i slično. Sredstva kojima baratate su drugačija u odnosu na ona koja koristite u pozorištu ali je suština ista. Na kraju, zahvaljujući cijeloj ekipi proizvod je očigledno ispao dobar. Film je kolektivni čin i ja kao glumica sam u rukama rediteljke i moja igra zavisi nekad i od kolega iz montaže, kadriranja i svega što čini jedan film onakvim kakav na kraju jeste.

Šta za Vas znači baviti se glumom i kako to utiče na Vas kao ličnost?

Ja sam krenula u ovu avanturu isključivo iz neobjašnjive ljubavi prema ovom poslu. I za mene ovaj poziv predstavlja liječenje i predstavlja bijeg u moj svijet gdje više nisam ni majka, ni nečija žena, ni ćerka, ni ništa od tih uloga koje svakodnevno igram u životu. Nego sam sve po malo od svih njih, zavisi šta mi kad zatreba. Probe konkretno za Anu, iako jako naporne i fizički i mentalno su bile liječenje i punjenje energijom posle kojih se vratim kući svojoj ćerkici punija energijom, ljubavlju, strpljenjem. Ovaj poziv je liječenje i katarza, ali ne uvijek. Nekad je mučenje i ambis, zavisi šta i sa kim radite.

Kakvi su Vaši planovi za dalje i imate li u planu neka nova igranja ili projekte?

Planova za dalje nemam. Kao i uvijek, živim i radim od danas do sjutra.

Bolje je poći bilo gdje i priuštiti sebi normalan život, nego ostati u Crnoj Gori

Kakav je položaj Vas i Vaših kolega u Crnoj Gori, ima li prostora za građenje karijere, ili se većinom teži regionu i inostranstvu?

”Položaj” umjetnika? Umjetnici su na rubu egzistencije! Ne svi, da se razumijemo, ali mnogi. Imate moj primjer upravo ovog ‘koprcanja’ i bijega iz zemlje koja mladom glumcu punom želje, volje, energije i elana ne nudi ama baš nikakvu mogućnost da raste, razvija se, napreduje i svojim radom zavrijedi svoje mjesto. Poslije diplomskog sam pošla na prijemni za master studije na American Academy od Dramatic Arts u Njujorku gdje sam prošla, a kasnije aplicirala, takođe, za još jednu akademiju u Pekingu Central Academy Of Dramaric Arts. U tom trenutku dok sam sakupljala sredstva i upućivala zahtjeve za sponzosrtva i pomoć da prikupim novac za studije u Americi nadležnim institucijama nije bilo od nekog značaja da postoji osoba iz njihove zemlje koja je prva pokušala i upisala prestižnu akademiju u Americi (jer, jelte, svi mi malo sanjamo o američkom snu).

Onda sam se orjentisala na istok, Peking i stipendiju koju dobijem od Kine. Za mjesec dana boravka u Kini sam studirala glumu, učila kineski jezik, radila i uporedo snimala reklame, filmove i sinhronizovala kineske animirane filmove na srpskom. Sve to u Crnoj Gori ne mogu postići za ovih 4, 5 godina koliko sam sad ovdje... Zaposlena za stalno nisam, radim honorarno jednom u dvije godine ali me hrabri činjenica da za sve što sam uradila dobijem po jednu nagradu. Ganjam kvalitet, ne kvantitet.

Šalu na stranu, situacija je takva da je bilo gdje bolje nego kod nas. Sa našim talentom, sposobnostima i radom bilo gdje je lakše poći ostvariti rezultate, priuštiti sebi normalan život, nego u Crnoj Gori. To je tužno i idalje ne prihvatam tu činjenicu, jer ovo je moja zemlja i moj dom i moja porodica su tu i ne želim da vjerujem da nema mjesta za svakoga od nas - upravo ovdje.

Ja sam iskreno politički dezorjentisana i nikada se nisam niti razumjela niti bavila politikom. Međutim, vidim da se politika debelo bavi mnome, mojim životom, mojim zaposlenjima, to jest nezaposlenjima, već dugi niz godina, i tako mi kroji sudbinu. Iskreno, vjerovala sam da je umjetnost iznad svega i da je naše polje djelovanja van svih stega i okvira u koje je zapravo ono ubačeno. Nažalost, stvari kod nas ne funkcionišu tako