jasenka lalović predstavila svoje djelo u gradskoj kući u nikšiću

"Kastigulja"- roman o crnogorskoj ženi, njenim "usudima" i koliko se malo trudimo da razumijemo onoga ispred sebe

"Nije kastigulja samo žena na lošem glasu, kako je opisuju. Nije to samo to. Ima tu i malo vrcavosti u sebi. Sve smo mi u nekom momentu nekoj babi bile 'kastigulje'. Vjerovala sam da kastigulja nema muški rod, ali nađoše ga – rekoše kastigan, nego ga niko ne koristi. I to govori kome se češće udijeli taj epitet“

5803 pregleda 82 reakcija 6 komentar(a)
Lalović, Foto: Svetlana Mandić
Lalović, Foto: Svetlana Mandić

"Kastigulja – žena bez kastiga koju su 'zle oči' vidjele tamo gdje nije trebalo da je vide", tim riječima je spisateljica Jasenke Lalović opisala ženu po kojoj je nazvan roman „Kastigulja“ koji je predstavljen u Gradskoj kući u Nikšiću.

Roman, kojim je Lalović zaokružila trilogiju “Brda od pelina” (prethodno je objavila knjige “S one bande moje gore” i “S ove bande moje gore”), je u stvari roman o crnogorskoj ženi, o njenim „usudima“, ali i o nama i tome koliko lako sudimo, izopštavamo drugoga i koliko se malo trudimo da razumijemo onoga ispred sebe. Koliko, kako to reče, autorka, gledamo nečije „znamenje“ zaboravljajući da treba da gledamo „čeljade ispred sebe“.

"Nije kastigulja samo žena na lošem glasu, kako je opisuju. Nije to samo to. Ima tu i malo vrcavosti u sebi. Sve smo mi u nekom momentu nekoj babi bile 'kastigulje'. Vjerovala sam da kastigulja nema muški rod, ali nađoše ga – rekoše kastigan, nego ga niko ne koristi. I to govori kome se češće udijeli taj epitet“.

Iako je knjigom htjela da predstavi „genetski zapis“ Crnogorke, ističe da je to u stvari prikaz dinarskog tipa žene koji se proteže od Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, Albanije… Svjesna je, kako je kazala, da njene „Kastigulja“ zbog arhaizama, lokalizama i izraza karakterističnih samo za predio Grblja, Paštrovića i Spiča, neće biti prevedena na neki od svjetskih jezika, ali zbog toga nije zabrinuta jer, kako joj rekoše čitaoci „emocija se ne prevodi“.

Odjeknula je njena „Kastigulja“ na sve bande, a autorka je odlučila da u ovom romanu, više nego u prethodna sva, „čeprka“ po ljudskoj duši, traži odgovore na pitanja „gdje se cijepamo, a gdje sastavljamo“ i podsjeti nas da mir i sreću možemo naći tek onda kada se pomirimo sami sa sobom, tek onda kada zavirimo u svoju dušu. Tada ćemo i one pored nas bolje razumjeti i živjeti s njima, a ne pored njih.

Jasenka Lalović
foto: Svetlana Mandić

"Kada sam napisala prva dva romana Paštrovići su mi rekli kako sam ih nagrdila sa onom Anđom, pa sam im ostala dužna. U prve dvije knjige sam išla sjever – jug, a sada mi je trebao taj istok – zapad. Mislim da smo malo svjesni da su se u Spiču sudarala carstva, dva svijeta, Istok i Zapad. Taj mali uzani dio Spiča od kilometar i po krije tajnu na koju smo svi zaboravili a koju su naše babe i majke znale da sprovedu kući – kako se sastavljaju ljudi u različitostima, kako se sabiraju. Danas svako na svoju bandu, a nekada su se morali sastaljati. To mi je falilo. Da nađem model po kojem se mirimo i sastavljamo, da uvažimo onoga koji misli drugačije od nas, ali ga volimo. Zato mi je bio važan taj Spič“.

Priznaje da su njen život potrošile ideologije u koje sama ne vjeruje, da joj savremena žena nije zanimljiva, jer nekako joj prošlost i tradicija bolje „leže“, da Crna Gora nije patrijarhalno društvo, već da je „ostao oblik matrijarhata od pamtivijeka“.

"Jakog muškarca, kojeg mi definitivno imamo, gradi žena. Ona 'diže' domaćina, ona 'diže' sina do junaka, gradi brata. Nikada ne bih rekla, niti na to pristajem, da je crnogorska žena slabija. Usud ovih prostora je nešto što nosi svaka od nas, opirale se mi tome ili ne, otišle sa ovih prostora ili ne. Prosto mislim da imamo taj model po kome opstajemo i po kome gradimo odnose u porodici. To je ono što genima nosimo i što nas prati gdje god odemo“.

Od 1984. živi u Beogradu i kako kaže, imala je potrebu da ljudima koji nijesu sa ovih prostora približi crnogorsku ženu, a postigla je to da su joj crnogorske snahe priznale da su nakon njenih knjiga „zavoljele svekrvu“.

Jasenka Lalović
foto: Svetlana Mandić

"Često nas ne razumiju na pravi način. Dešava se da nas karakterišu kao žene koje su krute, imaju neku distancu, slabo pokazuju emocije. Ali nije tako. Naša žena ima dostojanstvo, ali nikad nije prekoračila u gordost. Ona je uvijek imala mjeru. Ja mislim da samo na ovim prostorima postoji taj divan izraz 'čitanje između redova'. Nešto se čita iz pogleda. I zaista, nije sve za riječi“.

A riječi iz njenih romana su riječi kojima je „zborila njena baba Dragica“, riječi koje ne podliježu standardizaciji jezika, jer bi im na taj način „oduzela od duše“, a ona je htjela samo da im „vrati zaborabljenu dušu“.

"Ne znam koji je grijeh viši – vas koji ste takli u tuđe, ili mojih koji su kleli“, tom rečenicom iz romana autorka upozorava da često nijesmo svjesni riječi i da „moramo da vodimo računa što zborimo“.

"Mislim da živimo u vremenu površnosti kada se lako sudi, izopštava i lako brišu ljudske granice, da nemamo sluha za čovjeka pored sebe“, kazala je autorka koja je trenutno u fazi istraživanja i pripreme materijala za četvrti roman u kome će biti riječ o Boki i o tome da nas prostori, htjeli mi to ili ne, ipak na neki način određuju.

Promociju knjige organizovala je JU Narodna biblioteka „Njegoš“ u okviru oktobarskog repertoara „Nikšićke kulturne scene“, a moderatorka je bila Rada Draganić koja je razgovarala sa spisateljicom i ujedno čitala odlomke iz romana.